Da se Dejan Mačešić kajao u svim fazama postupka u faktografskom smislu jednostavno ne odgovara stvarnosti, prije će biti da se radi o običnoj nepreciznosti u izražavanju prvostupanjskog suda. Bez obzira na to, nema dvojbe da je ipak na kraju u pravu prvostupanjski sud kad Mačešićevo priznanje uzima u olakotnom smislu te nema razloga da se to okrivljeniku ne honorira”. Ovo je samo jedan od zaključaka u presudi Županijskog suda staroj nekoliko dana, kojom je vlasniku tvrtke One2Play Dejanu Mačešiću potvrđena dvogodišnja zatvorska kazna, što je godinu manje od trogodišnjega zakonskog minimuma.
Prošao kroz crveno
Poduzetnik Mačešić sa 1,89 promila alkohola u krvi 7. srpnja 2012. prošao je kroz crveno svjetlo na križanju Ulice SR Njemačke i Avenije Dubrovnik te usmrtio 23-godišnjega Sinišu Smiljanića koji je vozio motor.
Cijeli postupak prošao je u kontroverzama: policija je istu večer, umjesto na triježnjenje u jedinicu za zadržavanje, Mačešića pustila kući, tri mjeseca poslije u policijskom računalu netko je navodno omaškom izmijenio podatke o alkoholiziranosti stradalog mladića, iz čega bi proizlazilo da je i žrtva u trenutku nesreće bila pijana, a prijavljivani su i pokušaji utjecaja na svjedoke prometne nesreće. Zbog svega toga, obitelj Smiljanić drži da je kazna premala i da je postupak bio nepravedan.
Najavljuju tužbu protiv države kako bi dokazali da je cijeli pravni sustav išao na ruku bogatom poduzetniku.
- Nikad nije požalio niti nam se ispričao. Nije poslao ni telegram sućuti, niti nam pružio ruku - izjavio je otac stradalog mladića Milenko Smiljanić koji planira prodati stan kako bi platio odvjetnike i svoju priču doveo do kraja.
Ljuti ga i to, kako mu javljaju poznanici, što Mačešić ponovno vozi automobil, premda mu je pravomoćnom presudom izrečena petogodišnja zabrana.
- Zovu nas građani, Mačešićevi susjedi, i kažu da on, otkako je izašao iz pritvora, i dalje vozi automobil od kuće do posla te da se nakon posla zna odvesti u kafić - rekao je Milenko Smiljanić.
Postupak završen
Međutim, Smiljanić je svjestan da je u ovom trenutku presuda pravomoćna te da je postupak pravomoćno završen, sa svim onim nelogičnostima na koje je upozoravao, a Državno ih je odvjetništvo navelo u žalbi na nepravomoćnu presudu tražeći veću kaznu.
- Tri godine bila bi primjerena kazna i mi bismo se smirili. Ni jedna kazna ne može mi vratiti sina, ali zakonski minimum pod ovakvim okolnostima bar ne bi ostavio osjećaj poniženosti - izjavio je Smiljanić.
Državno odvjetništvo i žrtvin otac smatrali su kako postoji nekoliko nelogičnih elemenata u prvostupanjskoj presudi iz prosinca 2012., na koje se prvostupanjski sud pozvao pri određivanju visine kazne.
Prije svega, problematiziralo se Mačešićevu prijašnju osuđivanost: premda nije kazneno osuđivan, policija je protiv njega podnijela 35 prekršajnih prijava zbog prometa i izrečene su mu dvije pravomoćne prekršajne kazne.
U veljači 2010. zbog prometnog prekršaja dosuđena mu je kazna od 500 kuna, a drugi put u svibnju 2011. godine 1000 kuna.
Županijski sud zanemario je ili propustio te dvije pravomoćne prekršajne presude te utvrdio:
“Kako tužiteljstvo žalbom nastoji relativizirati neprijepornu činjenicu da okrivljenik dosad nije bio osuđivan, štoviše sud kasnije obrazlaže da se nečija sklonost prema kršenju prometnih propisa dokazuje korištenjem podataka iz kaznene, odnosno prekršajne evidencije”.
Najveći prijepor nastao je oko toga je li se Mačešić iskreno pokajao ili se radi samo o priznanju krivnje s ciljem dobivanja manje kazne.
Mačešić je priznao djelo, ali tek nakon provedene istrage i podignute optužnice. Dotad je poricao djelo i branio se šutnjom.
Prvostupanjski sud ocijenio je, pak, olakotnim to što je Mečešić iskreno priznao djelo, ustvrdivši da je to iznosio u svim fazama postupka te zauzeo kritički stav prema počinjenom djelu.
No, Županijski je sud nakon žalbe tužiteljstva priznao da to nije istina te da takvo obrazloženje ne stoji i da se radi o “običnoj nepreciznosti u izražavanju prvostupanjskog suda”.
Dijagnosticiran PTSP
Zaključili su da bez obzira na to Mačešićevo priznanje treba honorirati kao olakotnu okolnost.
Posljednja olakotna okolnost oko koje su se sporili bilo je Mačešićevo psihičko stanje, odnosno posljedice koje je nesreća imala na njegovo zdravlje.
Obrana je tvrdila da je Mačešić zbog stresa psihički obolio, a vještak mu je dijagnosticirao PTSP.
“Nalazom i mišljenjem vještaka, utvrđeno je da optuženik ima psihičke poteškoće, i to postraumatski stresni poremećaj kojim dominira anksiozno-depresivna slika stanja, kao i da je došlo do bitne redukcije vitalne dinamike i sveukupnih aktivnosti optuženika u odnosu na njegovu raniju aktivnost i kvalitetu življenja”, opisao je prvostupanjski sud u svojoj presudi.
No, Državno odvjetništvo u žalbi je navelo kako PTSP može proizići iz njegove procesne situacije, odnosno iz straha od neizvjesnosti sudskog postupka, a ne isključivo zbog težine i posljedica samog kaznenog djela.
No, Županijski sud usvojio je mišljenje sudskog vještaka i potvrdio prvostupanjsku presudu.
“Žalitelj je neuspješan kad teži u žalbi minorizirati psihičke tegobe utvrđene u okrivljenika nakon događaja. Psihijatrijskim su vještačenjem, naime, utvrđene psihičke tegobe kao reaktivno stanje u okrivljenika na incidentni događaj, pri čemu su okrivljenikove uobičajene osobne, radne i obiteljske aktivnosti nakon prometne svedene na minimum. Prema mišljenju sudskog vještaka psihijatrijske struke, prim. dr. sci Marinića, okrivljeniku je i dalje potrebna kontinuirana psihološka skrb i podrška sa strane”.