BOLNO ISKUSTVO KRUNE LOKOTARA

Svećenik je na sprovodu vrijeđao moju mrtvu majku: Njen grijeh? Nije se stigla ispovjediti prije infarkta

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 22.11.2011. u 12:35

'Otkud Božjem slugi pravo da sudi nesebičnoj pokojnici, koja je život posvetila drugima...'

ZAGREB - Srećom, jedina ekipa daruvarske hitne pomoći je stigla za rekordnih sedam minuta. Liječnici je pogled s praga bio dovoljan, rekla je: “Gospođo, nema se tu što razmišljati, idemo u bolnicu.” Tijekom puta pacijentici je pružena sva pomoć: kisik, masaža... Pacijentica je sve vrijeme bila pri potpunoj svijesti, o čemu svjedoče i njezina kći Dubravka i zet Zlatko, koji su joj do Virovitice dovezli osobne stvari. Pacijentica je rekla da neće tu pidžamu, nego drugu, jer je ova guši oko vrata. To je bilo oko 22 h.

Unatoč pruženoj skrbi, nakon desetak godina teškog reumatoidnog artritisa, veliko srce koje je pogonila nevjerojatna volja za životom Franciske, rođene Rais, Lokotar (70), medicinske sestre u mirovini - a poznanici kažu da to nije bilo njezino zanimanje nego poziv, da je bila iz plemena Florence Nightingale - prestalo je kucati nakon trećeg infarkta na odjelu intenzivne njege u 5:36 h u nedjelju 13. studenoga 2011.

Gdje su bili dok je patila

Dan poslije u daruvarskom Župnom dvoru dogovarali smo svećenika za posljednji ispraćaj. Župnik Branko Gelemanović je rekao da će se svakako netko od svećenstva pojaviti u utorak 15. studenog u 15 h na sprovodu. Misu zadušnicu smo, uz malo natezanja, dogovorili odmah nakon sprovoda.

Župnik Gelemanović je pitao je li se pokojnica ispovjedila prije smrti, na što smo mi rekli da ne znamo, možda i jest u bolnici, ali da pretpostavljamo da nije stigla. Onda nas je pitao kada se zadnji put ispovjedila, što mi opet nismo znali, ali smo znali da je pokojnica bila puno godina praktički nepokretna, da je to ona gospođa iz ulice te i te, da joj je redovito blagoslovljena kuća, sigurno se je sjeća... Potvrdio je da zna pokojnicu i da se sjeća njezinog teškog zdravstvenog stanja, da nije mogla stići do crkve. Ja sam se pak pitao kako to da je nikada nitko nije pitao želi li se možda ispovjediti kod kuće - kada već ona, po svemu potrebita, ne može do crkve, može crkva do nje. Kako to da je nitko nije pitao treba li ikakvu skrb ili koju riječ ohrabrenja u svojoj muci. Naime, Fanika je bila osoba koja je svakoga uvjeravala da joj je bolje nego što joj je realno bilo, koja je i hitnu pomoć zvala u zadnji čas, samo da ne bi nekome bila na teret. Takva osoba, duhovni pastiri to bi trebali znati, neće sama tražiti ispovijed, jer ona druge ne opterećuje sobom i svojim problemima.

Platili smo 400 kuna, račun i potvrda se ne izdaju, jer takvi su hrvatski zakoni, ni PDV se ne plaća, ali neka, nije važno, ispunili smo želju pokojnice, bilo nam drago.

Zadnjih pola sata prije sprovoda mi, najbliža rodbina, u mrtvačnici pored lijesa primali smo izjave sućuti Fanikinih i naših prijatelja, svaka riječ i suza nas je pogađala, svaka uspomena, tuga se bratski dijelila.

Truba se izvana već duže javljala kada su u mrtvačnicu ušla četiri grobara s namjerom da iznesu lijes, pa pogledali uokolo i pitali: “Hoće li biti svećenika?”.

Rekli smo im: “Da, da, bit će”, shvatio sam da ili on kasni ili su oni uranili. Stvarno, vrlo skoro stigao je svećenik, onaj koji će okupljenima uputiti riječi utjehe i nade, ublažiti bol, reći koju lijepu o pokojnici. Nikada nisam vidio tog mladog mršavog čovjeka s naočalama, župnog vikara Dražena Zrilu, koji nam je prišao i umjesto očekivanog izraza sućuti pitao: “Tko je najbliža obitelj?” Sestra i ja, kći i sin, automatski smo iskoračili iz vijenca najbližih oko lijesa.

“Je li se pokojnica ispovjedila prije smrti?”, pitao je golobradi svećenik.

“Ne, koliko znamo, premda nije isključeno”, rekli smo, opet, po drugi put u dva dana.

“To je veliki propust”, rekao je ozbiljnim glasom. “Zašto se nije ispovjedila?”, reče gledajući me u suzne oči koje su učinile da ga vidim izobličenog.

“Znate, umrla je od infarkta, iznenada, trećeg infarkta”, rekao sam tako nekako, toliko se mutno sjećam. Ali, dovraga, što to on nas sada, ovdje, pored lijesa, ovako tektonski poremećene i uplakane, smućene, dok dišemo tugu, pita? Pa neki su danima na apaurinima, svi srca zamotanih u crninu, svi smo u teškom stresu, umrla je mama, baka...

Isljeđivanje pokojnice

“Kada je doživjela drugi infarkt?” pita svećenik, vrši on svoju istragu pokojnice, ispituje, a ja budaletina odgovaram mu u potpunom šoku, ponizan: “Prije nekih mjesec i pol.””To je puno vremena”, kaže svećenik optužujući, kao da mi trebamo nešto znati o njezinoj vjerničkoj intimi, kao da je ona nama, a ne njemu trebala polagati račune o svojoj vjeri, kao da je to naš a ne njegov posao, tim prije što je Fanika do samoga svoga kraja bila potpuno prisebna i bistra i optimistična unatoč svim boleštinama koje su je snašle i temeljito ruinirale. Konačno, zar je ta umirovljena slabopokretna medicinska sestra počinila kakav iznimno strašan grijeh da se sada ispituje i provjerava smije li biti ukopana bez zadnje ispovijedi...

Svećenik Dražen Zrile tada nam, valjda zabrinut za spas pokojnice, drži kraću bukvicu pored lijesa, a ja se teško uzdržavam da ne počinim kakav incident nad ovim elementarno loše odgojenim i bešćutnim čovjekom, dok sestra u šoku, drhtavim glasom i falsetom, isprekidano ispričava mrtvu majku koja se nije stigla prijaviti za umiranje, jer ju je strefio infarkt s kojim nije računala.

“To je propust svih nas, cijele zajednice, to se ne smije događati...” on finalizira i srećom izravno ne kaže da je to propust i moje majke, jer bih ga vjerojatno izravno nokautirao unatoč mami i njenoj vjeri i želji za svećenikom, unatoč lijesu i prisutnim maloljetnima i slijepima i pijetetu i skandalu i tome što nikada nikoga nisam udario, kao što nikada nisam pomislio da će netko u trenu majčine smrti njezinu djecu prozivati za grijeh propusta, a kamoli da će neizravno prozivati i nju!

Maltretiranje ožalošćenih je nekako stalo, ne sjećam se više, jer u glavi sam imao sfumato kao i pred očima, on je odstupio, izišao, izjurio sam i ja van, da se ohladim. Vani je zrak, prijatelji, puno prijatelja, velik i svečan ispraćaj, dobra je osoba umrla, tu je i razglas za svećenikove ljekovite riječi.

Truba se opet javila ispod čempresa, a svećenik Zrile održao govor, rutinski, industrijski, spominjući pokojnicu isključivo kao sestru, ničime konkretnim, ni imenom, ni djelom, ni zanimanjem, ni obitelj, ali ničime, jer baš ništa o njoj nije znao, nije se raspitao. Kao da mu je moja pokojna mama ovako neispovjeđena bila baš dobra prilika da se progovori o novoj evangelizaciji, o temi o kojoj je govorio taj dan na jesenskom regionalnom susretu trajne formacije svećenika Požeške biskupije iz župa Zapadno-slavonskog arhiđakonata u Novskoj.

Vikarov propust

Ljudi su se pitali zašto ga gledam tako poprijeko, a on je nastavio po svom, s psihotorturom rodbine u prvom redu, i svima se objavio kada je rekao, citiram: “ ...da se mi zajedno za naše mile koji su bolesni, koji su u starijoj dobi trebamo pobrinuti da dođe svećenik k njima... Ne nastojmo se poslije opravdati 'nismo znali' da će tako naglo otići, svak u ovoj malo zrelijoj dobi treba biti spreman... Evo, sve više je i više onih koji odlaze nepomireni s Bogom, tužno je ali istinito...” čime je istakao moju mrtvu majku i nas kao loš primjer, uvrijedio obitelj, ponizio prijatelje i povrijedio dostojanstvo i svečanost ispraćaja.

Jakov je rekao: “Je l’ on normalan?”

Dražen je rekao, kroz zube: “Nije”.

Renata mi je poslije rekla: “Mislila sam da ćeš ga udariti”.

Dario mi je napisao: “Uhvatio sam ti pogled, svaka čast za suzdržanost.” Itd...

I opet smo zbog situacije progutali poniženje i suze pa krenuli u koloni do rake. No, navodna pobožnost previše je puta iz svećenikovih usta istrčala ispred ljubavi, uvrijedio je i žive i mrtve, ljudi su, ogorčeni i zgranuti komentirali njegove riječi, za neke to znam, pouzdano.

Pred otvorenom obiteljskom grobnicom gdje počiva i njezin muž, pred hladnom i masnom ilovačom, pred sprovodom koji se tiskao između grobova, spomenika i čempresa, vikar Zrile je održao govor u koji se ovaj put potrudio jednom ubaciti pokojničino ime Franciska, taj spomen imena je bilo sve od personalizacije tijekom sijelog sprovoda. A onda je rekao, nakon što je u ime obitelji pozvao na karmine: “Primijetio sam loš, ružan običaj na sprovodu, da pričamo cijelo vrijeme.

Idući u povorci zamijetio sam naročito i iznenadio se da stariji ljudi tako brbljaju i pričaju...” I pozvao je vikar Dražen Zrile na dostojanstvo i posvećenost, na sve ono što je pogazio riječju i djelom - jer njegove su riječi njegova djela - i propustom - jer ništa o pokojnici ni o obitelji nije znao niti se raspitao - koristeći sprovod kao propovjedaonicu za subotnju misu (“samo sam čekao da nam još kaže za koga da glasamo”, rekao mi je poslije Siniša), ignorirajući ljubav i oprost, koristeći pokojne i žive za vremenu i mjestu neprimjerene pouke i poruke, vrijeđajući pastvu i sugrađane, u trenu rastanka s Fanikom Lokotar kojoj bi srce još jednom prepuklo, ovaj put od muke i srama.

Nova evangelizacija?

Možda bi zbog ovoga skandala bilo dobro da se svi zapitamo, da opet ne bude “propusta zajednice”, radi li se o incidentu, standardu ili trendu “nove evangelizacije”? Je li nakon 70 godina života za druge, u rijetko viđenoj nesebičnosti i nenametljivosti, dobru i ljubavi, u ultimativno kršćanskom zanimanju medicinske sestre, pokojnica zaslužila takav ispraćaj zbog toga što se, vjerojatno, nije uspjela ispovjediti prije smrti? (Autor teksta poznati je hrvatski urednik i publicist)

Izdvajamo