Životne, ali i ratne priče dvojice Karlovčana, Mire Šegavića (48) i Roberta Bartolca (47), potpuno su različite. One su se spojile u samo jednom trenutku, bilo je to koji tjedan prije Božića 1991. godine na Turnju, karlovačkom predgrađu gdje se branio Karlovac od najžešćih udara srpskih pobunjenika.
U to je vrijeme nastala jedna njihova zajednička fotografija, i tako su postali simbolima Domovinskog rata na karlovačkom području. Njihova fotografija koju je tih ratnih godina snimio karlovački fotograf Dinko Neskusil, osim što ih je odvela u legendu, postala je i važan eksponat nedavno otvorenog Muzeja Domovinskog rata Turanj - Karlovac. Njih dvojica nikada se poslije nisu sreli, odnosno za isti su stol ponovno sjeli prije nekoliko dana s reporterom Jutarnjeg lista, i to točno tamo gdje su se vidjeli posljednji put, na Turnju. Imali su štošta reći, ali i ograditi se od nekih pripisanih im zasluga koje, slažu se obojica, pripadaju drugima, njihovim suborcima koji su ostali daleko od javne scene.
Fotograf Dinko Neskusil snimio je Miru i Roberta ispred jedine koliko-toliko očuvane zgrade na Turnju, zvanu Hotel California. U njoj je u to vrijeme bilo zapovjedništvo Turnja, a danas je Muzej Domovinskog rata
Sukob na Maksimiru
Miro je rođen i čitav je rat proživio u karlovačkom naselju Mostanje (ako izuzmemo vrijeme provedeno na bojištu), ni kilometar od turanjske linije razgraničenja. U olovna vremena bio je vojnik JNA služeći vojni rok u Beogradu. Zajedno s trojicom kolega dobio je 24. srpnja 1991. slobodan vikend. Nisu kupili povratne karte. Kući se vratio posljednjim vlakom, onim koji više nikada neće voziti u drugom smjeru. Vrijeme “Krvavog Uskrsa” bilo je iza njega, pucalo se po Kostajnici i napadali su Sunju, a najgori napad na Karlovac tek je trebao uslijediti u listopadu.
Dočekat će ga kao hrvatski vojnik, maskirnu je uniformu, dakako, navukao gotovo odmah nakon silaska iz onog vlaka. Nakon dva dana već je sa suborcima bio u prvoj vojnoj akciji u Lasinji, koju su predali na čuvanje zagrebačkim kolegama, dok je on završio na Turnju. Raspoređen je tada bio na osiguranju zapovjedništva na najgorem punktu. Godinu poslije pridružit će se Tigrovima, s tom i drugim postrojbama obići čitavu bojišnicu, proći Oluju, ali ni nakon toga neće skinuti uniformu. Iako je iskusni veteran, nosi je i danas, jer je djelatna vojna osoba.
Robert je bio tipični gradski dečko. Jedva punoljetan s gradskom ekipom BBB-a bio je na najpoznatijoj utakmici Dinama i Crvene zvezde na Maksimiru, onoj nikad završenoj u svibnju 1990. Živio je za Hrvatsku, disao je za Hrvatsku i želio je braniti Hrvatsku. Dok su neki potezali veze u uredima za obranu da ih ne unovače, regrutirajući se u dobro poznatoj “München bojni”, Robert je morao potezati veze da ga unovače - jer u vojsci prije toga nije bio ni dana.
Običaj je bio da svaki dragovoljac sa sobom ponese nešto od oružja, jer su zalihe kojima su branitelji tada raspolagali bile nikakve. On je uzeo motorističke čizme koje mu je majka kupila dvije godine prije u Kanadi i nož koji je kupio na karlovačkoj tržnici. I takav je došao na Turanj, gdje je upoznao Miru Šegavića.
Za jednu ratnu priču sada bi bilo idealno kad bismo mogli napisati da su jedan drugome spasili život i ostali zauvijek prijatelji, no nije bilo tako. Proveli su rame uz rame samo jedan tjedan. Miro je tada bio već iskusni ratnik.
- Sjećam se da sam ga jednom prilikom pitao kako to izgleda kada fijuče metak. Nije prošlo nekoliko sekundi, a nama ih je nekoliko proletjelo iznad glava uz baš takav zvuk: fiju-fiju. Miro se nasmijao i rekao: Evo, baš ovako - priča Robert.
Mali Vukovar
Roberta su nakon turanjske avanture ipak poslali na dosluženje, a potom je završio na administrativnim poslovima u Uredu za obranu. Kasnije se skinuo. Danas se bavi prijevozničkim poslovima, međunarodnom otpremom i špedicijom. Kao i Miro, oženjen je, a obojica imaju po troje djece.
Turanj su zvali Malim Vukovarom, jer zbog žestokih napada nijedan objekt na tom području nije prošao neoštećen. Na mikropodručju od jednog kilometra poginulo je tamo čak 70 branitelja. Neprijateljska linija bila je nekoliko stotina metara ispred njih, a rodni grad koji su branili odmah iza leđa. Bilo je to mjesto na kojem se branila i Hrvatska jer je upravo u tom dijelu bila najtanja, zato je to bilo mjesto stradavanja, razmjene zarobljenika i mrtvih. Ukratko, mjesto suza.
U te dane prije Božića dogovarala se jedna od razmjena. Zato se tamo našao fotograf Dinko Neskusil, Roberta je znao otprije i zato je usput okinuo njega i Miru, koji se našao tamo. Obojica su dužila kalašnjikove, točnije njihove jugoslavenske kopije popularno nazivane srbijankama, a za potrebe slikanja Robert je uzeo nečiji puškomitraljez. Između dvojice branitelja na slici se vidi natpis Hotel California, što je zapravo ključni moment čitave ove priče. Tako je, naime, nazvana jedina koliko-toliko očuvana zgrada na Turnju, u njoj je u to vrijeme bilo zapovjedništvo, a danas je ona restaurirana i glavna je zgrada Muzeja Domovinskog rata.
Fotograf Dinko Neskusil njihovu je fotografiju dva desetljeća poslije objavio na svojem servisu KAfotka.net, gdje godinama objavljuje značajne fotografije iz povijesti Karlovca, pa se uz njihova imena počelo vezivati ime Hotela California. No, obojica ovom prilikom svima žele dati jasno do znanja da oni nisu autori legendarnog imena.
- Ne znamo tko jest, ali mi nismo. Bila je čista slučajnost da se mi nađemo kod toga natpisa. Ovo je prilika da odamo počast i zahvalu svim braniteljima koji su na Turnju krvarili četiri, pet godina. Mi je ne zaslužujemo, jer nam je to bila samo usputna stanica. Ovdje smo zato što smo postali muzejski izložak i zato što neke stvari treba reći da se ne zaborave, no imena pravih heroja su ovdje preko ceste - kažu obojica pokazujući prema spomeniku poginulim hrvatskim braniteljima koji se nalazi točno preko puta muzeja.
No, bez obzira na njihovu skromnost, dug prema svojoj domovini ovaj dvojac je itekako poravnao. Robert govori da je Mirin doprinos bio daleko veći, no nema sumnje da su im srca za Hrvatsku jednako snažno kucala.
- Bila su to totalno drukčija vremena. Sjećam se da sam za akciju u Lasinji zadužio neki stari šmajser s kojim nisi slona mogao pogoditi na 20 metara, ali bio sam najjači na svijetu, mislio sam: ‘Tko mi sada što može?’ - prisjeća se Miro.
Previjajući jednog suborca ranjenog u ruku posegnuo je za nožem da mu razreže rukav, kako bi to mogao lakše obaviti, a ovaj mu je ljutito odvratio neka radi što hoće, samo neka ne reže rukav.
- Bila mu je to jedina maskirna košulja i znao ja da druge neće dobiti, a to dovoljno govori u kojim smo se uvjetima borili - kaže Miro.
Smrt liječnika
U samim počecima umalo su neprijateljski vojnici zarobili njega i njegovih sedamdesetak suboraca, a nikada neće zaboraviti pogibiju zagrebačkog liječnika dr. Branka Buača i njegova tehničara.
- Bili su smješteni u mojoj kući, a jednom prilikom kad sam je obavljao nešto u gradu za vodiča im je dodijeljen dečko koji nije bio odavde. Probili su vozilom našu liniju pa njihovu. Kad su to shvatili, okrenuli su se, ali ih je na povratku sustigla zolja i izrešetali su ih. Doktor i tehničar su poginuli, vozač je preživio, a ja to nikada neću zaboraviti - prisjeća se Miro. Na mjestu gdje su fotografirani, prisjeća se Robert, od minobacačke granate poginuo je njihov suborac Igor Tonkli. Tada, dakako, nisu mogli ni sanjati da će na istom mjestu niknuti Muzej rata u kojem su se borili, a oni gotovo doslovno postati njegovi eksponati.
- Drago nam je zbog toga, ali ne želimo da se time odaje počast nama, nego svim samozatajnim braniteljima koji su iznijeli puno više na svojim leđima, a nema ih nigdje. Neki su poginuli, ima i nestalih, neki su zaboravljeni, neki obezvrijeđeni, a većina je u sjeni pod teretom svakodnevnih životnih problema. Ti koji šute i kojih nema nigdje dali su najviše - slažu se Miro i Robert.
Tko zna hoće li se ikad doznati pod kojim je okolnostima legendarna ruševina dobila svoje fensi ime, ali zbog ove dvojice ratnika i Dinka Neskusila, sjajnog fotografa i jednog od najvažnijih kroničara moderne povijesti Karlovca, sasvim sigurno, ime Hotela California ostat će zauvijek zapisano u analima grada koji su branili.