Ja pripadam Iloku. Čim sam došao, osjetio sam kao da sam stigao kući i znao sam da ovdje pripadam. Kad su me pitali tko sam, rekao sam da sam Srijemac koji je rođen u Poljskoj, potpuno ozbiljno rekao nam je Piotr Hanus, 51-godišnji Poljak, informatičar po struci i do prije nekoliko godina direktor u najvećoj poljskoj naftnoj kompaniji PGNiG, koji se 2014. godine sa suprugom Alicjom, inače računovotkinjom, odlučio na potpuno životni i profesionalni zaokret.
Užurbanu svakodnevicu i stres koji je doživljavao u Varšavi, vodeći brigu da u velikoj kompaniji sve štima kada je riječ o informatičkim tehnologijama i telekomunikacijama, zamijenio je mirom i tišinom pitoresknog srijemskog gradića na granici Hrvatske i Srbije upustivši se u proizvodnju vina i njegov izvoz u svoju matičnu državu. Prije točno godinu dana brojni su hrvatski mediji o Iloku, najistočnijem gradu Lijepe naše, pisali u kontekstu grada koji izumire, koji mladi napuštaju odlazeći glavom bez obzira u potrazi za nekom svjetlijom budućnosti.
Da se razumijemo, nije ni danas stanje ništa bolje, jer se i dalje osjeća odljev prvenstveno mladih ljudi, no primjer poljskog bračnog para potvrda je kako ovaj, prioritetno vinogradarski, kraj ima golem potencijal, s kojim se očito loše upravlja. Naši sugovornici ipak u ovoj priči žele istaknuti sve ono pozitivno, ono što ih je privuklo Iloku i hrvatskom dijelu Srijema, a na mjesto broj jedan pri tome stavljaju upravo ljude.
Velika promjena
- Ključno u našem zaljubljivanju u ovaj kraj bilo je gostoprimstvo i susretljivost ljudi na koje smo naišli. Mislim da je ovo područje dokaz kako je istinita teorija da tamo gdje je krv još svježa, gdje zemlja i pijesak još nisu popili svu krv, ljudi se sjećaju ratne stvarnosti i trude se biti što bolji, jedni drugima priskočiti u pomoć.
Ovdje smo petu godinu i imamo samo pozitivne dojmove - istaknuo je naš sugovornik na prilično dobrom hrvatskom jeziku, koji se trudi stalno govoriti, pa čak i kada on i supruga ostanu sami jer njoj, kako je sama priznala, hrvatski malo teže ide, što moram priznati i nismo baš primijetili tijekom druženja s ovim prilično fascinantnim ljudima. A da priča o ljubaznosti Iločana nije bez temelja ubrzo smo se i sami uvjerili, kada im je na vrata pokucala susjeda i ničim izazvana donijela dvije svježe pečene izvrsne pite, jednu sa sirom, drugu s krumpirom.
- Evo, vidite o čemu pričamo. Stvarno nam nije lako - smiju se Piotr i Alicja, koja dodaje kako se od preseljenja u Ilok udebljala osam kilograma.
Njih su dvoje, inače, porijeklom iz gradića Jasło, nedaleko od Krakowa, no veći dio životnog vijeka, što studirajući što radeći, proveli su u glavnom poljskom gradu, Varšavi. Piotr, ili po hrvatski Petar, kako ga zovu Iločani, pa čak i supruga, upravljao je informatičkim odsjekom PGNiG-a, u kojem mu je izravno bilo podređeno 300 djelatnika, od ukupno 30.000 zaposlenih, koliko ih broji ova kompanija i čiji je rad uvelike ovisio o stručnosti i znanju Piotra i njegova odsjeka. U jednom trenutku, kako priznaje, počela ga je nositi poslovna struja iz koje nije vidio život sa strane, a sve se preokrenulo kada im je stariji od dvojice sinova, također visokoobrazovanih - informatičar i geolog, rekao da se odlučio ženiti.
- Tada sam shvatio da je privatni život prostrujao kraj mene. Pa još jučer je kretao u školu - prisjetio se Piotr i počeo razmišljati o promjeni.
Vinarski zakon
Kako su i on i supruga veliki ljubitelji vina, krenuli su istraživati tu scenu. Čak su si zacrtali i područje mađarske vinske regije Eger u kojem su kanili kupiti vinograd. Godinu dana učili su mađarski jezik, a potom su odustali jer im se nije svidio mađarski pristup proizvodnji vina, s obzirom na to da je industrija znatno preuzela primat u odnosu na male vinarije, a pogotovo im se nije svidjelo što se od istog grožđa rade čak i drugo i treće vino, koje je slabije kvalitete, pa se onda prodaje po iznimno niskim cijenama.
- Jako smo se razočarali. Ovdje se kom mora bacati i nema toga. Svi poštujemo vinarski zakon, ali i ljudi su tako odgojeni. Jednom sam, ne znajući da je to zabranjeno, predložio da nešto dodamo kako bismo podigli kvalitetu vina, rekli su mi da se to ne smije. Bog odlučuje što u sirovini dobivaš, a ti si rob koji mora čuvati vino. I to sam zapamtio za sva vremena - istaknuo je naš sugovornik, koji je sa suprugom u Ilok prvi put stigao sasvim slučajno 2014. godine. Bili su na proputovanju prema jadranskoj obali i odlučili su se u Iloku odmoriti dva dana prije nastavka puta. Odsjeli su u jednom motelu, pa su čuvši da je ovo vinarski kraj odlučili i kušati nešto domaće proizvodnje.
- Kušali smo jedno, drugo, treće... i sva su nam bila dobra. A onda smo probali Đuzin (Zlatko Bošnjak, suvlasnik Vinarije Trs i veliki Piotrov prijatelj i poslovni partner, op.p.) Dekan i zaključio da nisam nikada popio tako dobar rizling, dok nisam napravio svoj, ha ha ha... Uglavnom, odlučili smo malo pobliže upoznati ovaj kraj, a potom smo se nekoliko mjeseci kasnije vratili i kupili kuću - pričaju Piotr i Alicja dok sjedimo u njihovu novom domu i gostimo se specijalitetima iz Alicjine kuhinje, u kojoj ima svega - srijemske, poljske, češke, ukrajinske, ruske... kuhinje.
I sve je super ukusno. Kao i njihova vina. Koja, na žalost, u Hrvatskoj ne možete kupiti. No vratimo se počecima. Mislili su naši domaćini prvo kupiti nešto bliže moru, no što god su gledali misli su im se vraćale na Ilok, na podrume koje su vidjeli kod Bošnjaka i Faletara, kod Stipetića... Vratili su se na obalu Dunava i praktički kupili prvu kuću koja je imala sve što su tražili, a da je iznutra nisu ni vidjeli. Bivši vlasnik bio je gotovo pa šokiran što je u tjedan dana prodao nešto što se u ovom kraju prodaje godinama.
Mine i šaran
- Bilo nas je strah da netko drugi ne kupi. Nismo imali pojma da se nekretnine tako slabo prodaju - priznaju naši Poljaci, koji su se našli i u novoj knjizi našeg sada već priznatog pisca vinskih priča Željka Garmaza “Vinske priče - Slavonija i Hrvatsko Podunavlje” i kojima su prvi dani u Iloku protekli uz brojne anegdote.
- Nismo još ni uselili, bivši vlasnik je odvozio svoje stvari, a mi smo odsjeli u privatnom smještaju. I tako jedne nedjelje prijepodne ispijali smo kavu na terasi kafića u centru grada, kad odjednom cijela strka, dolazi policija, tjeraju nas unutra i odjednom: “Buuuuum!”. Što je ovo? Kažu zaostala mina. Majko moja, gdje smo došli? Ali nije nas to omelo. Kao što nismo razmišljali ni kada smo odlučili sami očistiti tavan i podrum kuće, a onda kada smo već bili pri kraju, susjedi su nas “napali” da nismo normalni što smo to radili a da nismo prvo pozvali pirotehničare da to pregledaju, jer uvijek može biti zaostalih bombi i mina od rata. Sad nam to kažete, odgovorili smo im - smiju se Petar i Alicja, koji su tako u Ilok došli s velikim praskom. Međutim, kad ih to nije otjeralo, onda to pogotovo nije mogao učiniti jedan obični šaran od 3 kg uz koji je vezana druga anegdota.
Početne nezgode
- Kupili smo ga od uličnog prodavača. Čovjek ga je ošamutio, ja sam ga unio u kuću i stavio u umivaonik, dok ne završimo s poslom oko kuće. Nismo ulazili jedno dva sata, a kada se to dogodilo, skoro smo umrli. Onaj šaran se probudio, skočio i otvorio slavinu, a onda pao na odvod i napravio nam poplavu od 20 cm na tek postavljenim parketu i unesenom novom namještaju. Uz onih 60 kuna koliko sam ga platio, koštao nas je dodatnih 14.000 kuna za štetu - smije se simpatični Piotr.
Početne nezgode na tome su i ostale, a potom su s vremenom počele pripreme za proizvodnju vina. Prvo su trebali ući u partnerski odnos s jednim prijateljem koji ih je došao posjetiti iz Poljske i sam je predložio da krenu u taj posao, no kada je trebalo osnovati tvrtku, odustao je.
- Rekao mi je da je tada bio pod utjecajem dobrog vina, ha ha ha... Nisam ništa zamjerio, ali je Alicja morala drugi put reći: “Da” i potpisati i poslovno partnerstvo sa mnom jer smo osnovali tvrtku Podunavska vina - smije se Piotr. Prva vina proizveli su 2015. godine. Grožđe su kupili, kao što i danas čine, jer svoj vinograd kao stranci još ne mogu kupiti. Bilo je to 10.000 litara kupaže rajnskog rizlinga i graševine jer za rajnski, koji inače najviše vole, nisu imali dovoljno sirovine. Enolog savjetnik bila im je Branka Štefanik, a osvojili su i zlato u Lovasu, srebro u Iloku, značku u Trnavi.
- Znali smo da će od toga biti nešto. Nakon Branke, brigu o našim vinima preuzeo je Zlatko Bošnjak. Đuza to radi odlično, po našim željama i ukusu, a i inače ovdje si vinari puno međusobno pomažu. Nema tu konkurencije, samo prijateljstvo. Danas radimo rajnski rizling, talijanski rizling, odnosno graševinu te cuvee i frankovku, koja je u Poljskoj, inače, sinonim lošeg vina, glavoboljke i tako i jest, pa smo je nazvali limberger, što je njezino ime na engleskom jeziku. I dobro se prodaje i više nije glavoboljka - kaže s osmijehom Piotr, koji se ubrzo uvjerio što to znači kada vinari kažu da je proizvesti vino samo jedna trećina posla, a prodati ga dvije trećine.
- Od početka nam je plan bio prodavati vino samo u Poljskoj, kako naše, tako i naših prijatelja, kojima ne želimo biti konkurencija ovdje, a s druge strane želimo im pomoći da što više prodaju vani - rekao je Piotr, a Alicja dodala:
- Zašto da samo mi u Hrvatskoj pijemo dobra vina? Neka ih piju i Poljaci.
Međutim, trošarinski zakon u Poljskoj prilično je restriktivan i zabranjuje prodaju strane robe ako se ne registrira i tvrtka u Poljskoj, pa je Alicja i treći put morala reći “da”. Zanimljivo, ondje je od 1982. godine, prema dogovoru Crkve i komunističkih vlasti, na snazi svojevrsni prohibicijski zakon, pa je svakome tko želi distribuirati alkoholna pića potrebna posebna dozvola Ministarstva poljoprivrede. Kada su i to dobili, napokon su mogli plasirati iločka vina.
- Za sada su tamo, osim našeg, i Trsova te Buhačeva vina, s time što Buhač ima svojeg distributera, a za Trs to radim ja. Buhaču samo organiziram prijevoz, no želimo pomoći svima koji to žele kako bismo što više hrvatskih vina plasirali u Poljsku, gdje su vina, zbog visoke trošarinske naknade, dvostruko skuplja nego u Hrvatskoj. Inače, prvi smo koji smo u Poljsku uveli točenje vina iz malih bačvi.blog i facebook Piotr i Alicja, koja inače još vodi knjigovodstvo za poljske tvrtke s kojima je i prije surađivala, samo sada preko interneta iz Iloka, godišnje proizvedu oko 35.000 litara vina i sve prodaju samo u Poljsku. Širiti se ne kane. Žele ostati mala vinarija koja će raditi dobro vino i koje ne mora biti jeftino.
- Pobjegli smo iz struje koja nas je nosila i ne želimo se u nju vratiti - istaknuli su.
Međutim, kući često putuju. Najviše zbog posla, a i k njima dolaze poljski prijatelji, kao i obitelj. U posljednje vrijeme sve je više turista, što zahvaljuju blogovima koje pišu i Facebooku.
- Širimo pozitivnu priču o Iloku i Hrvatskoj jer ona uistinu jest pozitivna. Lijepo nam je ovdje, ali i zabavno. Posebno me veseli bogatstvo rječnika, odnosno isprepletenost različitih jezika, ali i neke zabavne anegdote vezane uz to. Kada sam tužan, samo otvorim hrvatsko-srpski rječnik i onda se oraspoložim i dobro nasmijem. Nazovem prijatelja Hrvata i pitam ga kako se na hrvatskom kaže prostor ispred kuće. On odgovara dvorište, ja mu kažem nije, on će avlija, a ja opet nije. Pa, ne znam, na kraju kaže on, a ja mu odgovorim: Okućnica, čovječe! - prepričao je Piotr.
Ilok je kao babilonski toranj, ima Hrvata, Slovaka gotovo polovica stanovništva, Mađara... Dođe mi jedan susjed i traži da mu posudim ljestve, a ja nemam pojma što je to, jer se ovdje u susjedstvu kaže merdevine, a dolje u gradu lojtre. Pitam ga što ti hoćeš, čovječe, i onda mi on objasni, a ja kažem, aaaa, merdevine, dok on gleda u mene blijedo i pita što je to. Ajoj, majko moja. I tako unedogled, vedro, amper, kofa, kabel... to su bile takve forme nesporazumijevanja u vinariji”, nasmijali su se za kraj simpatični Poljaci u Srijemu ili Srijemci koji su samo rođeni u Poljskoj.