Pamtim od malena svoju rekaciju na filmove u kojima su prikazivane gladijatorske borbe u starorimskim arenama. Nisam ni blizu bila šokirana tim što se događa na središnjem polju arene, to mi se činilo baš onako filmski i nije dopiralo do mene onoliko koliko reakcija ljudi u publici.
Tad sam prvi put čula riječ rulja i za mene je to vazda ostao naziv za ljude koji se odvratno raduju tuđoj smrti, koji je prizivaju i, možda mi je to i najmanje jasno bilo, navijaju. Navijaju za ranjavanje, za krv, za smrt. Tako su prikazivani gledatelji gladijatorskih borbi, sladostrasno čekajući palac dolje. E to mi je palo na pamet kad sam pogledala ovu snimku, a dugo sam je odbijala gledati (dobro, dva dana, al bilo je stotinjak prilika, na što god bih kliknula iskakala bi tuča).
Odbijam tako, možda i kukavički, al pravdam se da se čuvam od gađenja i muke, gledati scene tučnjava, ubojstava, ranjavanja, čini mi se da mi informacija i dojam neće promaći ako se još uz to ne budem i zgražala. No, pogriješila sam. Ta šaka u stomak mi je trebala ne radi tuče te dvije djevojke, nego radi rulje. Stotinu srednjoškolaca ih je okružilo, snimaju i objavljuju, a reakcija je uslijedila tek kad je jedna od njih pala pod automobil, a pobjednica je nemilosrdno mlatila nogama i šakama. I to mlaka reakcija. Kao Ajde, dosta je bilo, odlučili smo da si ti pobijedila. Pa nije dobro čula prvi put pa ju je još dvaput prokinula nogom. A rulja šuti i gleda. I snima.
Ništa više nije stvarno dok nije virtualno. Stoga su nimku su stavili na instagram profil koji je imao preko šest tisuća pratitelja, no ukinut je kad je uradak došao u širu javnost. Međutim, vrag ne leži pa se pozivaju perspektivni snimatelji da šalju na drugu adresu. Svakim klikom i pregledom žrtva je još jednom žrtvovana. Što je to ako nije odobravanje čina?
Nisu ove dvije djevojke u žaru neke svađe i uzavreloj strasti potegle junačke desnice jedna na drugu nego su ugovorile dvoboj i razgasile vijest. Čekale su, priča se, da završi nastava. One i gledatelji. Uzorni učenici. Pa ako to nije poticanje nasilja, ne znam što jest. Masovno odobravanje. Dobro ja znam da to nije od danas, spominjah već stari Rim, a sjećam se i kad bi se mojom školom prolomio uzvik „Tuča, tuča!“, no uvijek bi se našao netko tko bi tu tuču prekinuo. Sto srednjoškolaca! Iz jedne škole! To je ogroman broj.
Znam da sankcioniranje nije rješenje, da proces osvještavanja tih mladih ljudi zahtijeva posve drugačiji i temeljitiji pristup, al sve mi se čini kad bi im došao na kućnu adresu poziv na saslušanje ili kakva novčana kazna da bi se bar neki od njih upitali je li ispravno to što rade. Ili bi se njihovi roditelji upitali. Nije nitko ni od tih roditelja ispratio dijete u školu s riječima „Ajde dušo, bude li tuča pogledaj malo, snimi ako si blizu. I pamet u glavu.“ Sigurna sam, međutim, kad bi se takvo ponašanje sankcioniralo i kad bi bilo posve jasno da je to kažnjivo da bi ih se puno više nakon nastave uputilo kući ili u kakvo ljubakanje.
Ovako, kao što oni svojim prisustvom i tihim odobravanjem potiču nasilje, tako se i izostankom reakcije na takvo ponašanje ono upravo potiče. Nulta tolerancija na nasilje ne smije biti samo zlatna pločica kojom se ukrasi školska zgrada. Možda je ovo posve u suprotnosti s mojom pedagoškom profesijom, ovaj poziv na sankcioniranje. Trebala bih znati i znam da postoje drugi mehanizmi, al dok oni ne prorade morao bi se iznaći način da se prizori gdje jedna djevojka leži na podu, a druga je udarcima nogama i rukama gura pod automobil ne doživljavaju kao školska predstava izmještena iz predvorja na obližnje parkiralište.
Quiz Maker - powered by Riddle