EVO KAKO SE SNALAZE

TRI RAZLIČITE SIRIJSKE SUDBINE, ISTI CILJ 'Zatražili smo azil jer želimo ostati živjeti u Hrvatskoj'

Ranko Šuvar / EPH

Aurwa, Ibrahim i Nabil imaju zajedničke samo dvije stvari - dolaze iz Sirije i trenutno su smješteni u centru za tražitelje azila u zagrebačkom hotelu Porin. Njihove su vjere različite, kao i njihove priče, no nakon što su upoznali okolinu i ljude, donijeli su istu odluku: žele ostati živjeti u Zagrebu. Zato su podnijeli zahtjev za azil.

Aurwa Al Yourssef (32) iz Damaska u Hrvatsku je došao prije četiri mjeseca. Koristeći lažne dokumente, pokušao je kupiti avionsku kartu iz Atene za London, gdje mu sestra živi godinama. No, nije uspio. Kontrole su utvrdile da su njegovi dokumenti lažni pa je završio u zatvoru. Sestra je došla po njega i platila odvjetnika koji ga je spasio zatvora. Aurwa kaže da je susret s njom, prvi nakon punih 15 godina, bio vrlo dramatičan.

Aplikacija za hrvatski

- Vidjeli smo se kroz staklo, u sobi za susrete. Poslije smo se vidjeli i proveli neko vrijeme zajedno prije nego što se morala vratiti. Onda sam krenuo sporijim putem - autobusom, vlakom i pješice. Kroz Makedoniju, Srbiju, Hrvatsku, sve do Slovenije. Dalje nije išlo, vratili su me u Hrvatsku. Prvo sam bio Prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini - kaže Aurwa, kojeg su nedavno preselili u zagrebački hotel Porin. Naime, u Kutini se sad uglavnom nalaze obitelji, a samci su prebačeni u Zagreb.

Želi ostati u našoj zemlji. Kaže, da je htio otići, to bi već učinio. Predao je zahtjev za azil, stekao prijatelje i uči naš jezik. Skinuo je nekoliko aplikacija na mobitel, uzeo je knjige za učenje jezika i nastoji razgovarati na hrvatskom.

- Dirnule su me mnoge stvari. Evo, prijatelj iz Kutine mi je poklonio gitaru. Glazbenik sam, u Damasku sam imao svoj studio. No, mjesecima nisam svirao. Tu je gitaru mojem prijatelju poklonila njegova bivša djevojka i ta mu je gitara bila važna. Prvo sam mislio da je to samo posudba, no nakon mjesec dana sam shvatio da je riječ o poklonu. Bio sam neopisivo sretan - kaže Aurwa.

Svakodnevni treninzi

Dok govori o Damasku, na lice mu se navuče sjena. U gradu je ostavio oca, brata i njegovu obitelj. Jedan brat mu je s obitelji u Saudijskoj Arabiji. Redovito se čuje s njima, no svaki dan strepi od loših vijesti.

- Moj grad nije siguran zbog borbi u okolici. Svi će vam reći da postoje sigurne zone u njemu, ali čak i u sigurnim zonama zapravo nema sigurnosti. Svakog jutra kad odlazite na posao, pozdravite se s najmilijima kao da ih vidite zadnji put jer ćete možda baš taj dan poginuti. Osim toga, bio sam u vojsci 4,5 godine. Nisam više znao protiv koga se borim - kaže Aurwa.

Slično je bilo i Ibrahimu Youssefu, 21-godišnjem nogometašu iz Alepa. Pet godina igrao je u klubu Al-Itihad. Kaže da su se treninzi odvijali uz zvuke eksplozija. Znao je da mora otići ako ne želi poludjeti. Jedne večeri pozdravio se s obitelji i pobjegao.

- Oni su željeli ostati, ali ja bih jako volio da dođu. Naravno, ako dobijem azil i budem mogao ostati u Hrvatskoj. Zagreb mi nikad nije bio u planu, ali kad su me iz Slovenije vratili ovdje, shvatio sam da je dobro. Ovdje sam siguran i moja obitelj bi bila sigurna. Zato sam odlučio ostati - kaže Ibrahim.

Svako jutro nakon doručka trenira. Odlazi na teren koji nije baš nogometni, ali je jedna zelena površina koju je Crveni križ unajmio. Tamo vježba - po suncu i kiši. Barem nema eksplozija, kaže. Volio bi profesionalno igrati nogomet i u svojoj novoj domovini. To je jedina nada koju sada ima i jedino što ga drži prisebnim.

- Život u Alepu, bijeg, putovanje i sve muke koje sam proživio... Mislim da bih se skroz izgubio da nije sporta. Svakog se jutra ustajem i znam što ću raditi, život ima smisao. Sjednem u autobus, vozim se pet minuta i dolazim na teren. Nakon toga učim jezik - kaže.

Mora vjerovati

Na satove hrvatskog dolazi i 34-godišnji Nabil Koto, Kurd iz grada Kameshlija. Ima ženu, sina od osam godina i kći od četiri. Želio je da pođu zajedno, no supruga ima zdravstvenih problema, nije mogla putovati.

- Nalaze se u ratnoj zoni. Ljudi umiru svaki dan. Svakoga dana, kad me probude zvuci prometa, cvrkut ptica i glasovi na hodniku, znam da se moja obitelj budi uz zvukove eksplozija. Moja žena je željela da odem, da stvorim situaciju da i ona može normalno, legalnim putem jednom doći. Znam to, ali... - kaže i prekida rečenicu. Sliježe ramenima. Nije mu lako.

- Želim da što prije dođu. Makar živjeli u sobici koja ima jedva mjesta za krevet. Znam da se to možda neće dogoditi, No, moram vjerovati da ćemo uspjeti - kaže Nabil.

Izdvajamo