TEŠKA SITUACIJA

TUŽNA SUDBINA JEDNOG OD TROJICE RASTAVLJENE BRAĆE KOJE SU NAPUSTILI RODITELJI Do 8. rođendana dvije posvojiteljske obitelji odbacile ga, vratile u dom

Boris Kovačev / CROPIX

 

Nakon što su četverogodišnjeg dječaka 2014. godine posvojitelji s juga Hrvatske vratili u ustanovu za djecu bez roditeljske skrbi, samo dva dana nakon što su ga posvojili jer je bio preaktivan, ove je godine sustavu vraćen i iz druge posvojiteljske obitelji!

Iznimno se rijetko događa da posvojitelji - ljudi koji često provedu godine nastojeći posvojiti dijete - “odustanu” od djeteta nakon što je postupak konačno okončan, a nije poznato da je u Hrvatskoj ikada zabilježeno da jedno dijete vrate čak dvije posvojiteljske obitelji - i to prije njegove osme godine.

Podsjetimo, Jutarnji je list u ljeto 2014. pisao o slučaju trojice braće, tada u dobi od dvije, četiri i šest godina, koju je posvojio bračni par s juga Hrvatske nakon dugogodišnjeg nastojanja da posvoje dijete. Budući da se radilo o trojici biološke braće predškolske dobi bez teškoća u razvoju, s čistim “papirima” te spremnoj za posvojenje, nadležni centar za socijalnu skrb nastojao je da dječaci ostanu zajedno, vjerujući da je moguće pronaći im roditelje koji su spremni posvojiti svu trojicu.

Činilo se da su to pronašli u posvojiteljskom paru s hrvatskog juga, koji je odmah izrazio spremnost za posvojenje troje djece. Dolazili su se družiti s dječacima, upoznavali ih, a paralelno su uredili u svojoj kući dječje sobe, nabavili igračke, tri autosjedalice...

Početkom kolovoza te 2014. konačno je doneseno rješenje o posvojenju te su jedne subote roditelji došli po djecu i odveli ih kući. Međutim, već u ponedjeljak vratili su svu trojicu uz objašnjenje da su djeca preaktivna i da se ne mogu s njima nositi! Prema informacijama kojima raspolažemo, takvu su odluku navodno donijeli već u automobilu dok su dječake vozili kući, jer su djeca - u dobi od dvije, četiri i šest godina - tijekom višesatnog putovanja bila iznimno zahtjevna, nemirna, glasna, svojeglava i nisu ih mogli umiriti. Kad su došli kući, posvojiteljica je navodno cijelo vrijeme plakala i rekla da će završiti na psihijatriji ako djeca ostanu kod njih.

Raskinuto posvojenje

Budući da u sustavu socijalne skrbi ne postoji institut “vraćanja” djece, posvojitelji su, nakon što su djecu ostavili u nadležnom centru, uložili žalbu na rješenje kojim im je odobreno posvojenje i usprotivili mu se. Centar je uvažio njihovu žalbu - druge opcije nije ni bilo, ne mogu prisilno natjerati roditelje da brinu o djeci koju ne žele - i raskinuo posvojenje.

Dječaci su tako nakon samo dva dana ponovno završili u sustavu za skrb o nezbrinutoj djeci. Nadležni je centar i dalje nastojao dječacima pronaći zajedničke roditelje, ali kako su mjeseci prolazili, a posvojitelja zainteresiranih za posvojenje troje djece nije bilo, odlučeno je da ih se posvoji u tri različite obitelji, jer je procijenjeno da je život u obiteljima bolje rješenje za dječake od zajedničkog odrastanja u domu.

Nespremni

Tijekom 2015. pronađene su tri obitelji u tri različita grada, a nadležne su službe apelirale na roditelje da ostanu u međusobnom kontaktu kako bi braća tijekom života održavala prisne odnose.

Srednji dječak, koji danas ima osam godina, posvojen je u obitelj u gradiću kraj mora, koja je već prije posvojila jedno dijete. Kako saznajemo, radi se o prilično imućnoj obitelji koja je bez problema prošla obradu i posvojila još jedno dijete, dječaka koji je tada imao pet godina.

Međutim, kažu nam upućeni, vrlo je brzo postalo jasno da to nije bila najbolja odluka. Obitelj nije bila spremna za probleme koje nosi posvojenje djeteta, roditelji su sve lošije funkcionirali, nisu bili zainteresirani za kontakt s dječakovom braćom (dok se obitelji druge dvojice dječaka redovito druže), briga o djeci bila je sve lošija, a kad su se ove godine roditelji odlučili rastati, odlučili su i da ne mogu više brinuti o djeci. Oba posvojena djeteta izuzeta su iz obitelji i ponovno smještena u dom, odnosno udomiteljsku obitelj.

Dječak danas ima osam godina, a roditelji su ga tri puta odbacili - prvi put oni biološki, a zatim u dva navrata posvojitelji.

Kako je to moguće, nakon svih provjera koje bi posvojitelji trebali proći prije samog posvojenja i stručnog rada koji, prije svega, služi da se na najbolji mogući način upari konkretno dijete s roditeljima koji će mu najbolje odgovarati?

- Unapređenje kvalitete i uspješnosti posvojenja nikako da se maknu s mrtve točke, iako godinama dostavljamo resornom Ministarstvu preporuke - kaže Diana Topčić Rosenberg, članica Upravnog odbora Udruge za potporu posvajanju Adopta.

Ne ulazeći u detalje konkretnog slučaja, Topčić Rosenberg pita se kakva je stručna podrška pružena obiteljima prije nego što je donesena odluka o izdvajanju djece, jer najgore što se djeci može dogoditi jest opetovana trauma odbacivanja i gubitka obitelji te osjećaj da se odraslima ne može vjerovati jer su ih, ponovno, iznevjerili.

- Moramo početi postavljati pitanje tko je za sve to odgovoran - smatra Topčić Rosenberg.

Kvaliteta procjene

Prije nego što se uopće možemo baviti ključnom temom uparivanja djece i posvojitelja, upozorava, treba se pozabaviti kvalitetom procjene potencijalnih posvojitelja, koja bi trebala biti analitička i sadržavati konkretne preporuke stručnog tima o tome za kakvo su dijete konkretne osobe najbolji potencijalni posvojitelji, kakve mreže podrške imaju na raspolaganju, na koji se način kao pojedinci i kao par nose sa stresnim situacijama, kakvi su im obrasci roditeljstva itd.

- O nalazima stručnog tima treba razgovarati s potencijalnim posvojiteljima, umjesto da im se samo pošalje vrlo šturo mišljenje jesu li podobni ili ne - ističe.

Osim toga, naglašava, nužno je obaviti multidisciplinarnu stručnu procjenu potreba djeteta kako bi stručnjaci mogli reći i potencijalnim posvojiteljima što je djeci potrebno te na što moraju biti spremni.

- No, nemoguće je uparivati djecu i posvojitelje ako o djetetu ne znamo gotovo ništa. Naime, Adopta je 2018. provela istraživanje među udomljenom djecom, koje pokazuje da djeca jedva poznaju “svoje”socijalne radnike. A ako socijalni radnici i ne poznaju djecu, kako mogu procijeniti što im treba ili ih kvalitetno “spajati” s posvojiteljima.

Izdvajamo