Majstori bilo kojeg profila su rijetkost u Srbiji. Mnogi odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom - pa i u Hrvatsku. A oni koji ostaju često se zapravo ne mogu zvati majstorima, piše Jelena Đukić Pejić za Deutsche Welle.
Nišlija Marko Jovanović je krenuo u renoviranje stana ni ne sanjajući koliko će to biti teško. Problemi su nastajali na svakom koraku, a od majstora ni traga. - Krenuli smo prvo nekim službenim kanalima. Kontaktirali smo tvrtku koja radi prozore i naručili ih. Nakon nekih dvadesetak, mjesec dana, počeli su, priča za Deutsche Welle, "pomahnitalo nazivati u smislu 'nema vas, probili ste jedan, drugi, treći rok'". Markova supruga je bila trudna pa im se posebno žurilo. Ali pojavio se ovaj problem: majstori koji su radili montažu u firmi otišli su u inozemstvo. - Okrenuli smo sigurno 50-60 brojeva telefona da bi možda svaki deseti došao pogledati posao i da bi eventualno na kraju, eto, ostao taj jedan koji će ga odraditi, kuka Marko.
Ali to nikako da se dogodi. Ni preporuke nisu pomagale da majstor prihvati posao, jer bi nakon što su vidjeli opseg posla, mnogi zbog drugih poslova odbijali prihvatiti nove obveze.
- Jedan zid u stanu smo rušili pa prvo nismo mogli naći majstora koji će to srušiti, pa onda ni tko će taj šut pokupiti i iznijeti. Na tom zidu je bio radijator, morali smo ispustiti vodu iz sustava, izmještati radijatore s jednog mjesta na drugo... pa onda zamjena ventila, promjena stolarije, a onda kada smo srušili taj zid, otvorila nam se rupa u parketu, nabraja on iznervirano.
Mnogobrojne rupe je trebalo - i doslovno i figurativno - začepiti. Na kraju su se Jovanovići morali snalaziti na raznorazne načine. Kao električar je angažiran kolega s Markovog posla, a zidove su ličili prijatelji. To je bio jedini način da se posao na vrijeme privede kraju.
Nestašica radnika i na gradilištima
S majstorima svih profila imaju problem i tvrtke koje se bave bilo kojim područjem u građevini. Vlasnik privatne firme koja se bavi elektroinstalacijama Stefan Mitrović ne može preuzeti više poslova jer nema dovoljan broj električara. Tražio ih je, kaže, i preko Nacionalne službe za zapošljavanje.
- Ljudi nisu voljni za ponuđene uvjete ostati ovdje. Lakše im je ići u inozemstvo i tamo za neki kraći vremenski period od tri, četiri mjeseca zaraditi određenu količinu novca za koju bi ovdje radili godinu dana. A sve se lakše može otići u inozemstvo. Iskreno, dali bismo veće plaće ljudima, ali u trenutnim uvjetima to nije realno, mi im ne možemo dati njemačke plaće, objašnjava Mitrović.
-->
No, nije samo mali broj majstora na tržištu problem. Problem je i kvaliteta onih koji ostaju u Srbiji, navodi Lazar Lazić, građevinski inženjer po struci. On je odgovorni izvođač radova na nekoliko gradilišta.
- Problem je prije svega s radnicima betonske i tesarske struke. Njih je sve manje, sve ih više odlazi u inozemstvo. Ovdje ostaju ljudi koji sebe nazivaju majstorima, a koji su kvaliteta nekad prosječnog fizikalca. Konkretno, ovdje na ovom gradilištu sam imao sedam ekipa tesara, od kojih za jednu mogu reći da su vrijedili nešto, da su kvalitetni ljudi. Ovo ostalo sve je…, odmahuje rukom ovaj inženjer.
A majstore izvozi i Nacionalna služba za zapošljavanje Srbije, barem one rijetke koji se nekim čudom nađu u evidenciji Službe. U ovoj instituciji kažu da je jedini uvjet za poslodavca da ima minimalac koji je zajamčen u zemlji u kojoj posluje.
Oni koji ostaju, kreiraju i cijenu
Manjak majstora u Srbiji napravio je još jednu promjenu - uvjetovao je i cijenu satnice. Prema riječima građevinskog inženjera Lazića, ostali su lošiji majstori s višom cijenom. Ali cijene se razlikuju i od grada do grada. Dok je u Nišu satnica dva eura, u Beogradu je ta cijena viša. U inozemstvu je, međutim, znatno viša. Zato se ni Saša Miljković više ne dvoumi. Ako je kao vodoinstalater u Hrvatskoj prošle godine prošao dobro, u Njemačkoj će ove zime proći još bolje.
- U Srbiji se može za 250 radnih sati zaraditi nekih 500 eura, dok bih za isti taj posao u Njemačkoj, za isti broj radnih sati, dobio bar četiri puta više. Prošle godine sam radio u Hrvatskoj u Poreču. Tamo smo isto imali puni fond radnih sati i bilo je nešto približno kao i u Njemačkoj. Imao sam lijepo iskustvo, tako da planiram ponovno ići. Krajem godine sigurno idem za Njemačku.
Saša kaže da je posao jednako težak, ali da ono što čini znatnu razliku su sigurnost i novac. - Ako ovdje radite ujutro od sedam do navečer u šest ili sedam, onda dođete kući i samo prespavate u svom krevetu. Za 500 eura. A gore spavate u tuđem krevetu za 2.000 eura. I to je ta razlika.
U inozemstvu se, potvrđuje i on, naprosto može za kraće vrijeme zaraditi puno više.
- Tamo odete i odradite devet mjeseci, poslije dođete ovdje i slobodno godinu i više ne morate ništa raditi nego živjeti od tog novca.
U Srbiji je teško, dodaje, i naplatiti obavljeni posao. Osim toga, jedan od ključnih problema je, tvrdi, što se radnik ne cijeni, već bi svaki poslodavac volio da radnik radi po 12 sati dnevno, a da mu što je moguće manje plati. Zbog toga kaže, ni svoju djecu nije uveo u posao kojim se bavi desetljećima.
Marku Jovanoviću je trebalo dva mjeseca da pronađe majstore za renoviranje stana, a ekipe na gradilištima se stalno mijenjaju jer im usred posla iskrsne mogućnost za odlazak u inozemstvo.
No, lanac radne migracije se nastavlja: ima onih kojima je dva eura po satu dovoljno za nekoga pa i Srbija uvozi radnu snagu. Na jednom gradilištu u Nišu rade isključivo Turci. Nešto južnije na gradilištima su Albanci, a u istočnoj Srbiji na mnogim gradilištima rade radnici iz Rumunjske, piše Deutsche Welle.