Bilo je to doba ponosa i slave Jutarnjeg lista kad je naša naklada rušila rekorde, a prilozi u kojima smo pokazivali snagu inovativnošću u prijelomu i izboru tema bili su nedostižni konkurenciji. Magazin, koji sam naslijedio od nenadmašnog učitelja i urednika Anđelka Ercega, početkom 2000. bio je kruna novinarskog rada tijekom tjedna. A mi smo te poznavatelje događaja nagovarali da nam na isteku tjedna napišu što se sve događalo iza kulisa političkih odluka. Na kraju tjedna, u četvrtak.
Kakve će posljedice netom izglasanih zakona u Banskim dvorima biti za život stanovnika Drniša ili Podravske Slatine? Što se događa na bliskoistočnim ratištima, javljali su reporteri s terena, a kolumnisti su do zadnjeg trenutka čekali informacije kako bi završili svoje tekstove u krajnjim rokovima.
Bilo je to teško vrijeme u utrci s rokovima. Nakon nekoliko desetaka brojeva Magazina Tonka je pokušala uvesti red u prilogu koji je osmislila jer smo Dac, Biki, Botić, Jasenka, Slaven i ja znali završavati Magazin u petak oko pet ujutro. Tonka nam je uz urednika Tomu nacrtala špigl i rekla kako postoje i drugi dani u tjednu kad se mogu završavati stranice. Svi smo se složili da je to moguće, ali neka jednom dođe vidjeti kako se Magazin radi po noći. Jednom je odlučila doći i vidjeti što mi to radimo, ali suprug Franc joj je javio da s djecom Helom i Mihovilom imaju neki drugi plan. Potom je ostala nekoliko puta. Mi smo opet ostali do pet ujutro i završili Magazin koji je 2012. dobio HND-ovu nagradu Marija Jurić Zagorka za najbolji novinski prilog.
Dok smo slavili tu nagradu u nekom restoranu, rekao sam joj u šali kako ništa od toga ne bi bilo da je nisam nagovorio da panoramsku, uspravnu sliku Motovuna, koju je snimo Goran Šebelić, mimo svih grafičkih pravila na reportaži razvuče po sredini duplerice. Odgovorila mi je brzo, svojim mirnim glasom, blagim pogledom i osmijehom iza tipkovnice: “Za to nismo zaslužni ni Šebo, ni ti, ni ja, nego rokovi koji su istjecali”.
Kad smo se posljednji put, početkom proljeća, vidjeli na Trešnjevačkom placu, izvirile su njezine radoznale zelenkastosmeđe oči ispod marame dok sam joj govorio kako ne poznajem nikoga tko je kao ona u stanju obračunati se s tako nekim “zdravstvenim problemom” i pobijediti tu beštiju. Ona se nasmijala, otišla prema prodavačicama cvijeća, mahnula mi iz daljine. Danas sam kupio male suncokrete da me podsjećaju na nju.