ZAGREB - Među mladim ljudima koji na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu studiraju montažu, režiju ili produkciju čak ih je šestero odraslo u Gunji, selu na istoku Slavonije, uz samu granicu s BiH. Svi su oni prve korake napravili u Studiju kreativnih ideja Gunja koji od 1995. djeluje u Osnovnoj školi "Antun i Stjepan Radić".
Velik utjecaj na odgoj
Široj je javnosti malo poznato da Gunja ima najbolju filmsku družinu u Hrvatskoj. Iz njihove je radionice u posljednjih osam godina izašlo 40 filmova, od čega sedam igranih. Mnogi filmovi gunjanskih učenika prikazani su i na državnoj televiziji. Većina ih je nagrađena, neki i međunarodnim nagradama. Za film "Može bit’ da je dobar ovaj dečko" o požrtvovnoj patronažnoj sestri Jadranki Franjić lani im je priznanje stiglo čak iz New Yorka. Kako to da su u selu koje prema zadnjem popisu ima samo 3700 stanovnika svi ludi za filmom? Na to će vam pitanje u Slavoniji s neskrivenim ponosom odgovoriti da je za uspjehe Gunje i njezine filmske škole ponajviše zaslužan nastavnik hrvatskog jezika Josip Krunić.
Kao vrhunski pedagog, Krunić je cijeli svoj život nesebično posvetio radu s mladim talentima, za što će danas biti nagrađen najvećim priznanjem u području obrazovanja: nagradom "Ivan Filipović" za životno djelo. Rijedak je to primjer da nagradu za životno djelo dobije "anonimni seoski učitelj".
- Nastavnik Krunić je mene i moje prijatelje obi-lježio u tolikoj mjeri da bih o njemu mogao danima pričati. Zapravo, kad bolje razmislim, on je uz moje roditelje jedina osoba koja me usmjerila u životu i udarila pečat mom odgoju - kaže Ivan Kelava, student 5. godine produkcije i autor niza vrlo uspješnih amaterskih filmova.
24 sata s djecom
Kelava je jedan od nekoliko stotina djece u Hrvatskoj koji su imali sreće raditi s Krunićem. Da bi se shvatilo koliko im je on značio u najosjetljivijim godinama, treba, kaže Kelava, sagledati cijeli kontekst njihova odrastanja.
- Mi smo generacija odrasla 90-ih u mjestu koje je geografski potpuno iščašeno, gotovo na rubu svemira. Ratno je doba, a mi smo na granici i s BiH i sa Srbijom. I onda se tu nađe čovjek koji vas potpuno duhovno oplemeni. Kod profesora Krunića bavili smo se svime, od haiku poezije do dokumentarnog filma. Za nas je to bilo magično iskustvo - kaže Kelava. Nikada, dodaje, ni kod jednog nastavnika nije vidio veći altruizam i posvećenost radu.
- Nama djeci profesor Krunić bio je na raspolaganju doslovce 24 sata dnevno. U isto vrijeme bio je iznimno skroman. Mi smo se uvijek čudili kada bi negdje u studiju naišli na njegove nagrade i priznanja. Najčešće su bili odbačeni u kut i prekriveni prašinom - opisuje Ivan Kelava svog omiljenog nastavnika s kojim još surađuje. Josip Krunić je od 1. rujna ove godine u mirovini, no još uvijek većinu vremena provodi u školi i studiju. Dok hodamo školskim hodnicima, djeca mu prilaze. Svi ga žele zagrliti, rukovati se s njim, pohvaliti mu se ocjenom koju su dobili iz zadaćnice iz hrvatskoga. Osmijeh mu ne silazi s lica. Rad u školi za njega je najplemenitije zanimanje na svijetu. Da se ponovno rodi, ne bi dvojio: opet bi bio učitelj.
Snimao s kutijom
Iza njega je 38 godina radnoga staža u razredu. I sam Slavonac, rodom iz Posavskih Podgajaca, većinu radnog staža proveo je u Gunji, gdje se uz nastavu intenzivno bavio stvaralaštvom učenika: od literarnog, novinarskog do filmskog. Iz Krunićeva su "laboratorija" uz redatelje i montažere potekli i brojni novinari te glumci. Njegovi su učenici bili i braća Mićanović. Miroslav koji je pisac i Krešimir, jedan od autora Matičina pravopisa.
Profesor Krunić, za kojega učenici kažu da uz film radi i najbolji sladoled na svijetu, kaže da je ljubav prema velikom platnu na njega prenio njegov otac Stipan, koji je redovito odlazio u kino dok je živio u Zagrebu.
- Moj je otac obožavao Gretu Garbo i redovito mi je pričao o njezinim filmovima - kaže Krunić koji se i danas sjeća svog prvog filma "Pata i Patašon" koji je odgledao u trošnom Domu kulture. Ubrzo su se on i njegovi prijatelji na njegov nagovor počeli igrati snimanja filmova.
- Po vrtovima i dvorištima snimali smo različite scene koje smo smišljali na licu mjestu. Veliki ‘vanjgl’ za pranje posuđa služio nam je kao reflektor, a drvena kutija od marmelade kao filmska kamera. Najčešće su mene određivali za redatelja, ali sam bio i glumac i snimatelj. Dobio sam filmsko ime John Ford - prisjeća se Krunić.
http://www.jutarnji.hr/multimedia/archive/00440/krunic_gunja3-1011_440709S0.jpg
Nije izlazio iz kina
Što je postajao stariji, ljubav prema filmu bila je sve intenzivnija pa u studentskim danima nije izlazio iz kina. Kupio je i prve knjige o filmu. Prijelomna je za Gunju i profesora Krunića bila 1976. godina, kada ga je tadašnji ravnatelj škole poslao u Crikvenicu na ljetnu filmsku školu. Iste godine škola je osnovala školsko kino u kojem je publika odgledala sve najbolje hrvatske dokumentarce i ani-mirane filmove Zagrebačke škole crtanoga filma. Malo pomalo počeli su razmišljati o tome kako bi bilo da sami počnu snimati filmove.