Osuđeni ratni zločinac i bivši zapovjednik vojske tzv. Republike Srpske Krajine Mile Mrkšić sinoć je preminuo u zatvoru u Portugalu, gdje je izdržavao 20-godišnju kaznu zatvora zbog pomaganja i podržavanja mučenja, okrutnog postupanja i ubojstva 194 hrvatska zarobljenika u Vukovaru, na farmi Ovčari, u studenom 1991. godine.
Mrkšić je bio kronično bolestan od karcinoma pluća u uznapredovalom stadiju, a tek prije nekoliko dana na temelju zahtjeva njegove kćeri Marije, Srbija je i službeno od Haaškog tribunala zatražila njegovo privremeno puštanje radi liječenja. Mrkšić, ipak, nije ni dočekao da taj zahtjev stigne na raspravu.
Odgovoran za masakr
Milu Mrkšića smatra se hijearhijski najodgovornijim čovjekom za masakr hrvatskih zarobljenika nakon pada Vukovara. Prema iskazima brojnih svjedoka, upravo je Mrkšić - tadašnji pukovnik JNA - odbio zahtjev da se tri autobusa zarobljenika transportiraju s Ovčare u Sremsku Mitrovicu. Na taj način zarobljeni hrvatski vojnici i civili ostavljeni su na milost i nemilost pripadnika srpskih paravojnih postrojbi, te je - kako je na suđenju Mrkšiću posvjedočio umirovljeni pukovnik JNA Bogoljub Kijanović - “bilo jasno da zarobljenici više neće vidjeti bijela dana”.
Na kraju je zbog svoje uloge na Ovčari Mrkšić osuđen na dvadeset godina zatvora, dok je drugom okrivljenom Veselinu Šljivančaninu izrečena blaga kazna od 5 godina, a trećeokrivljeni Miroslav Radić je oslobođen krivnje.
Mile Mrkšić - rođen u selu Gornji Kozarac nedaleko od Vrginmosta - veći dio djetinjstva proveo je Vukovaru, gdje je i pohađao srednju školu. Nakon što je maturirao, upisao je Vojnu akademiju u Beogradu, koju je završio u roku, te potom brzo napredovao u hijerarhiji JNA. Početak agresije na Hrvatsku dočekao je s činom pukovnika te se kao zapovjednik elitne Prve motorizirane gardijske brigade JNA priključio napadu na Vukovar odmah nakon prvotnih neuspjelih pokušaja srpskih paravojnih jedinica da zauzmu grad. Vrlo brzo postavljen je za zapovjednika cijele operativne grupe, a pod njegovim zapovjedništvom u Vukovaru formalno su bile sve srpske postrojbe, i JNA i teritorijalna obrana i paravojne formacije.
Nakon pada Vukovara za svoje “zasluge” nagrađen je unaprjeđenjem u čin generala, a nakon nekoliko godina u zavjetrini, neposredno pred Oluju, imenovan je za zapovjednika vojske tzv. Republike Srpske Krajine. Iako ga je tamo poslao izravno Milošević, Mrkšić se isprva tome protivio. Kako se u svojim memoarima prisjeća još jedan ratni zločinac, srpski general Momčilo Perišić, Mrkšić je “znao da je tamo rasulo, a on je čuvao svoj ugled stečen u Vukovaru”.
Radio na tržnici
Ipak, na kraju je popustio, vratio se u Hrvatsku u svibnju 1995. te započeo s utvrđivanjem položaja u tzv. sjevernom sektoru. Bilo je prekasno, mjesec i pol dana kasnije Hrvatska vojska započela je operaciju Oluja. Već prvog dana Oluje Mrkšić, zajedno s Milanom Martićem, potpisuje odluku o evakuaciji, kojom je započet odlazak 200-tinjak tisuća krajiških Srba. Kasnije će tvrditi kako je plan bio da se narod povuče samo do Srba i tamo regrupira, no zbog odluke o evakuaciji od tadašnjeg srpskog vrha okarakteriziran je kao jedan od glavnih krivaca za pad Krajine. Umirovljen je u dobi od 47 godina te se povukao iz javnog života, a kasnije se žalio da je bio prisiljen raditi kao prodavač na tržnici da bi preživio.
U Haag je dobrovoljno otišao 2002. godine, hvalivši se pritom kako je ‘oficir i častan čovjek’. Jedan od rijetkih javnih istupa imao je kao svjedok na suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, gdje je govorio o događajima uoči i za vrijeme Oluje. Kako je tada ispričao, njega i ostatak vojno-političkog vrha tzv. RSK iznenadio je napad snaga kojima je upravljao general Gotovina s Dinare, a ostavljanje slobodnih koridora za povlačenje srpske vojske i civila okarakterizirao je kao opravdanu vojnu taktiku, pohvalivši se da je i on prilikom opsade Vukovara “ostavio slobodan koridor prema Vinkovcima kako bi se hrvatski borci mogli povući”. Na završetku svjedočenja Mrkšić je zahvalio i Gotovininom odvjetniku Mišetiću. “Zahvaljujem odvjetniku na tome što je bio uporan da me dovede, ja sam se rasteretio, neke stvari nisu došle na red, ali možda će kasnije doći”, rekao je tada. Pokazat će se da je to bio njegov posljednji istup u javnosti, a smrt je dočekao u portugalskom zatvoru nakon odsluženih pet od dvadeset godina robije.