Upoznajte pet sudaca koji su izrekli najduže kazne u Hrvatskoj

ZAGREB - Jedanaest sudaca u Hrvatskoj odlučilo je izreći najveću kaznu - 40 godina zatvora! Od toga je deset pravomoćnih sudskih presuda, za teška ubojstva, višestruka, bezobzirna, okrutna, iz osvete, niskih pobuda i koristoljublja. Pet sudaca progovorilo je o svojim predmetima. Koliko su i kako na njih utjecali takvi slučajevi, kako su se s njima nosili i kako su ih okončali.

Svi se slažu da su se tim predmetima bavili ne samo u sudnici, nego i kod kuće, pa se i usred noći budili i čitali spis, gledali fotoelaborate, vagali činjenice, dokaze, iskaze. Takva su suđenja profesionalno zahtjevan posao i ako ga se želi kvalitetno obaviti, nisu potrebni samo znanje i iskustvo, nego i koncentracija i strpljenje.

S druge strane, to je i emotivan pritisak jer iako su profesionalci, svjesni da na kaznenom odjelu sve mogu očekivati, nije jednostavno slušati potresne iskaze žrtve, često morbidne iskaze vještaka i sve to stalno imati na umu i pred očima jer je nužno za odluku. Naposljetku, izricanje presude. Određivanje nečije sudbine. Kriv ili nevin. Deseci godina u zatvoru ili mirni odlazak kući. Pogledati okrivljenika i izreći 40 godina zatvora. Za većinu doživotno. I sto posto biti siguran u svoju odluku.

A moguće je da postoji neki crvić koji ti kaže: “A što ako nije tako? Ako si pogriješio?” I preispitivanje svega. I detaljno pisanje i obrazlaganje svoje odluke. I čekanje da vidiš je li Vrhovni sud potvrdio da si bio u pravu ili, pak, da sve opet treba proći ispočetka jer nešto ne valja. Gotovo svi suci su to prošli, a ovih pet je pokušalo opisati kako je to.

Razgovarali smo s dvije sutkinje suda u Sisku te sucima iz Koprivnice, Vukovara i Zadra.

Sutkinja Snježana Mrkoci, Sisak: Ubio je tri žene i nije mu bilo žao. Gledala sam ga u oči i izrekla: 40 godina

Sutkinja Snježana Mrkoci na Županijskom je sudu u Sisku 23. prosinca 2005. osudila Vlastimira Kihalića na 40 godina zatvora. “Pravosudna veteranka” prošla je sve: bila je tužiteljica, odvjetnica, viša sudska savjetnica na Vrhovnom sudu i sada je sutkinja Županijskoga suda u Sisku. Na malom i derutnom sudu, ali prepunom teških slučajeva, ubojstva, seksualni delikti i ratni zločini glavni su predmeti.

Ulazak u sudnicu

Kihalić je jedan od najtežih slučajeva, usporediv sa slučajem Mate Oraškića koji je ubio suprugu, sutkinju i odvjetnicu u sudnici zagrebačkog suda. Sutkinja Mrkoci, racionalna, ali s izvrsnom moći zapažanja, empatična i elokventna, odrješita, ali i duhovita, najcjelovitije je ispričala kako se suočila, nosila i okončala predmet protiv Vlastimira Kihalića.

- U sudnicu je ušao mlađi, visok, naočit muškarac i djelovao je kao inteligentan tip. No, čim je sjeo i rasprava je počela, bio je potpuno isključen, nezainteresiran, kao da se sve to njega ne tiče. Bio je sebičan, usmjeren samo na sebe. U svojoj dugoj, romantičnoj obrani pričao je o beskrajnoj ljubavi prema ženi, savršenom braku, skladu, vjernosti, ali ni riječi mu nisam povjerovala. Nisam se dala impresionirati. Nije on volio svoju ženu, nego sebe. Nisam stekla dojam da je žalio što je poubijao tri žene. Samo je žalio sebe. U trenutku kad sam mu izricala 40 godina zatvora, pogledala sam ga u oči, a on je skrenuo pogled na prozor - prisjetila se sutkinja Mrkoci.

Svoje mišljenje o Kihaliću formirala je na osnovi psihijatrijskog nalaza koji je bio i presudan u ovom slučaju. Kihaliću je ustanovljen poremećaj osobnosti, narcistički, a tek na drugome mjestu bio je PTSP. Nisu ga zanimali drugi ljudi, samo je on bio bitan.

- Na meni se ne može vidjeti za koga ‘navijam’, i okrivljenika i žrtvu jednakomjerno tretiram. No, Kihaliću nisam nimalo povjerovala. Nisam se dala impresionirati njegovim pjesničkim figurama, pričama o prošlosti i ljubavi. Rekao je da je gledao u suprugine bademaste oči kao u srne kada je pokraj nje stajao s pištoljem. Zadržala sam prisebnost i pustila ga da iznese obranu, a pričao je pet sati. Njihov se brak počeo raspadati zbog njegove ovisnosti o klađenju i kockanju. Novac i novac je utukao u kladionicama i žena to više nije mogla podnijeti - rekla je sutkinja.

Kihalića su dovodili vezanog lancima.

- Upitala sam ih: ‘Možete li ga odvezati? Rasprava će trajati nekoliko sati. Mene nije strah, odvežite ga na moju odgovornost’. A njemu sam rekla: ‘Kihaliću, oni se boje da vi ne skočite na mene’. ‘Ma, ne brinite se, sutkinjo’, odgovorio je. Sutkinju Mrkoci nisu impresionirala ni Kihalićeva pisma iz zatvora. Osim toga, dvaput se pokušao ubiti, i to objesiti kabelom od radija te ispijanjem pola bočice tableta.

- Kabel je pod njegovom težinom puknuo. Javili su iz pritvora. Kihalić me pak, mrtav hladan, u pismu tražio da mu se vrati ta žica kako bi mogao slušati radio. Posjetila sam ga tijekom obilaska i očitala mu bukvicu kako mi se usudi tako obraćati. On se ispričao i opet me zatražio taj kabel. Odgovorila sam mu: ‘Dobro, Kihaliću, jeste li vi čuli za baterije?’

Majčino pismo

Ono što je sutkinju Mrkoci veoma pogodilo bilo je Kihalićevo samoubojstvo. I dok je pričala o tome, morala je zapaliti cigaretu. - Suicid me strašno pogodio. Dvoje male djece, privržene ocu, koju čuvaju njegovi roditelji, pisali su mu, crtali, sve je to prošlo kroz moje ruke. Koliko god nekome sa strane bilo nevjerojatno, život se može urediti i u zatvoru te održati nekakav kontakt.

Bilo mi je veoma teško, njegova majka mi je pisala i sve sam to proživljavala. No, oproštajno Kihalićevo pismo opet je bilo u njegovu stilu: ‘Gle gdje sam završio. Nije mi mjesto živjeti u društvu zlotvora, krvoloka i zločinaca. Među vama mrtvima moj je ležaj.’ Volio je teatralnost. Samo je sebe žalio i zato se i ubio jer nije mogao podnijeti da je završio u Lepoglavi gdje su osuđenici za najteža djela. Nije se smatrao jednim od njih, a likvidirao je tri nevine žene - zaključila je sutkinja.

Sutkinja Melita Avedić, Sisak: Grgić je bio hladan, a Ajdarić je kukao

Melita Avedić, sutkinja Županijskoga suda u Sisku, već nekoliko godina zajedno sa sutkinjom Mrkoci sudi na sisačkom sudu gdje su jedine raspravne sutkinje, a zanimljivo je da su obje već imale predmete u kojima su dosudile 40 godina.

U ovom je slučaju doslovno uslijedio filmski zaplet. Na optuženičku klupu 2006. opet sjeda samo Marko Grgić. No, Grgić nakon nekoliko rasprava obolijeva te iz pritvora u Sisku odlazi u zatvorsku bolnicu na Svetošimunskoj cesti u Zagrebu.

Ondje nakon osam godina susreće svoga starog kompanjona u zločinu, Neđu Ajdarića, kradljivca auta iz BiH, za kojega nitko nije niti znao da postoji, a kamoli da je sudjelovao u ovom zločinu.

Uloga zatvorskog cimera

Njih dvojica naširoko su se raspričali kako su zajedno 1998. godine u Kutini u obiteljskoj kući za milijun kuna opljačkali i ubili troje ljudi. Njihov je razgovor slušao zatvorski cimer Stevo Štula, također iz BiH, koji se sažalio nad činjenicom da je iza ubijenih supružnika ostalo jednogodišnje dijete pa je prijavio sve što je čuo. Tako se Ajdarić uz Grgića našao na optuženičkoj klupi, a Štula je postao krunski svjedok.

Samozatajna sutkinja Avedić ispričala je kako joj je Marko Grgić ostao u sjećanju kao vrlo uredan muškarac, perfekcionist, koji je mirno, ali s hladnim i proračunatim izrazom lica pratio suđenje.

Tijekom cijelog postupka nije imao nikakvih reakcija, upadica, a tako je i saslušao presudu. Mrtav hladan, nije niti trepnuo. Za razliku od njega, uzbuđeni Neđo Ajdarić se doslovno držao za glavu i kukao nad teškom sudbinom.

I u prvom je postupku bilo materijalnih tragova, ali je vještak balističar odmah rekao da je na mjestu zločina bila još jedna osoba.

To je očito bio Ajdarić. Sutkinja je povjerovala svjedoku Štuli koji je iznio niz detalja koje nije mogao znati, nego ih je očito čuo od ubojica Grgića i Ajdarića.

Uzbuđena i pod stresom

Osim toga, ističe sutkinja, Štula nije tražio niti dobio nikakve povlastice i odslužio je kaznu zbog pokušaja ubojstva.

- Dugo sam se premišljala hoću li se uhvatiti ukoštac s tim. I odlučila! Očekivala sam ovakav spis, stoga se nisam iznenadila kad mi se našao u rukama. Bila sam uzbuđena i pod stresom kad sam izricala presudu - rekla je sutkinja Avedić.

Sudac Dragutin Srećec, Koprivnica: Pitao sam ga: Dražene, zašto? Da spasim svoj brak, odgovorio je

Sudac Dragutin Srećec ispričao je što se krilo u pozadini Dorčecova zločina. Kada je presuda bila izrečena i napisana, sudac je Dorčeca posjetio tijekom obilaska pritvora.

- Pitao sam ga: ‘Dražene, zašto?’ ‘Da spasim brak’, odgovorio mi je. On se teže otvarao, imao je emotivnih problema i jako se vezao za suprugu. To mu je bila prva veza, nedavno su se vjenčali i nisu još imali djece.

Šokirani roditelji

Zbog kladionica se sve više zaduživao, a novac je dizao i sa ženina računa. Situacija je postala kritična, nedostajalo je mnogo novca i on se odlučio na pljačku kako bi vratio taj novac. Shvatio je da bi mogao ostati bez žene ako ona dozna za dugove.

Odmah nakon pljačke otišao je položiti novac na njezin račun. Na drugoj je raspravi doznao da je žena podnijela zahtjev za razvod braka i to ga je jako pogodilo, plakao je. Primijetio sam kajanje i bilo mu je žao zbog toga što se dogodilo. Na suđenju nije iznosio obranu, nego samo u istrazi, i priznao je ubojstva, pa ga nisam mogao pitati zašto je pucao, zašto ljude nije zatvorio u sobu - ispričao je sudac Srećec.

Sudac nije gledao Dorčeca dok je izricao kaznu, ali je Dorčec to mirno podnio. Očekivao je dugotrajni zatvor, ali njegovi su roditelji bili šokirani visinom kazne. Sudac Srećec ispričao je da je jednom davno čuo kako intimno znati je li odluka prava: - Zažmirite, stavite ruku na srce i ako je ono mirno, znat ćete da ste pravilno postupili.

U svojoj dugoj karijeri sudac Srećec je 1980. bio u sudskom vijeću koje je donijelo smrtnu presudu koja je tada u Jugoslaviji postojala.

Zadrhtala ruka

- Kada je trebalo potpisati zapisnik, prvi put mi je ruka zadrhtala i tada sam se upitao: ‘Moraš li baš ti biti taj koji će društvo štititi od korova?’ No, netko i to mora jer loših pojedinaca ima u svakom društvu i odlučio sam da ću ostati kazneni sudac.

Preinačena kazna

- Ta smrtna kazna nije izvršena, nego preinačena u 20 godina zatvora, a inače je tada maksimalna kazna bila 15 godina - dodao je na kraju sudac Srećec.

Sudac Boris Radman, Zadar: Obojica su u raspravi bili samouvjereni i pristojni

Sudac Boris Radman na Županijskom sudu u Zadru donio je presudu. Dobio je taj predmet čim je došao s Općinskog suda i predstavljao mu je itekakav izazov. Bio je to odličan početak. Složen, ali zanimljiv predmet, a ovakve su presude rijetke, stoga se s mnogo elana uhvatio u koštac i dočekao pravomoćnost presude.

Bez mnogo komentiranja

Budući da postoji još jedan stupanj za takve slučajeve, nije se htio upuštati u komentiranje.

- Medanić i Majstorović su tijekom cijele glavne rasprave bili samouvjereni, ali istodobno i pristojni, korektni, veoma konstruktivni, pomno su pratili raspravu i aktivno sudjelovali - opisao je sudac taj dvojac.

Sudac Radman ističe da je uobičajeno optuženike gledati u oči kada se izriče bilo koja presuda, a on se nije mogao sjetiti gdje su optuženici gledali u trenutku objave presude.

Nije bilo puno odgoda

Medanić je hladna i proračunata osoba koja želi samo ono što je u njegovu interesu, pa je zbog toga osjećao ljutnju i zavist prema svojoj sestri koju je na kraju i likvidirao.

Sudac je kao posebnost ovog slučaja istaknuo činjenicu da su rasprave tekle jedna za drugom, bez odgoda, što mu je olakšalo vođenje postupka.

Sudac Slavko Teofilović, Vukovar: Nije me bilo strah kad je Duvnjak vikao i psovao

Sudac Slavko Teofilović na Županijskom sudu u Vukovaru donio je presudu od 40 godina zatvora. Iza njega su 33 godine rada u pravosuđu, a od toga je 20 godina sudac na Kaznenom odjelu.

Kada je Duvnjak čuo presudu od 40 godina, istresao je na suca bujicu psovki.

Vrijeđanje nakon presude

- Dobro, jesi ti normalan, znaš li koliko si mi robije dao? Smeće jedno, smradu, tko si ti da mi sudiš? Mater ti j.... u p....! Idi u Haag pa sudi, p.... - vikao je Duvnjak. Nije čuo obrazloženje presude jer je sudac zatražio da ga pravosudni čuvari izvedu iz sudnice.

Sudac Teofilović rekao nije očekivao takvu reakciju od Duvnjaka koji je mirno i hladno pratio suđenje.

- Nije me bilo strah i nije mi bilo neugodno, a nisam mu ništa odgovorio, nego tražio da ga izvedu. Nisam to od njega očekivao, ali pribrao sam se kada je počeo vikati i psovati pa se na meni ništa nije primijetilo - rekao je sudac.

Proračunat i ohol

- Bio je to težak zločin, surov i beskrupulozan. Duvnjak je bio osuđivan i bio je na uvjetnom otpustu - objasnio je sudac. Duvnjaku je “predbacio” što ne samo da nije izražavao kajanje, nego se ponašao oholo i drsko, a u tri verzije svoje obrane zadnji put je lažno teretio polubrata. Nije mu djelovao kao ovisnik, nego kao, štoviše, svjež i bistar, ali proračunat mladić.