Još 2000., u raspravi o tekstu zakona koji je trebao rasporediti proračunski kolač sveučilištima (tada su bila tri manje), a ne fakultetima, prijedlog zakona kojim se država jednom zauvijek trebala povući iz ucjenjivačke arbitraže o akademskim pitanjima, popravcima fakultetskih krovova i znanstvenim napredovanjima jedan danas vrlo visoko pozicionirani političar, kojeg smo kontaktirali kao savjetnika, rekao nam je: “To vam neće proći na Ustavnome sudu”. Već samu najavu takvog razvoja događaja tadašnji ministar doživio je s pravom kao prijetnju i kao vrlo vidljivi znak nevidljivo-paralelnog lanca odlučivanja, utjecanja na sud, kršenja trodiobe vlasti i što-li-sve-ne. Ministrov je bijes bio opravdan tim više što je spomenuti prijedlog zakona pokušao staviti u funkciju upravo ustavnu odredbu o autonomiji sveučilišta. Tadašnji prijedlog zakona nije ni došao na saborske klupe, ali je Ustavni sud ipak arbitrirao donijevši odluku da država ne smije utjecati na autonomnu odluku fakulteta o upisnim kvotama. Stanje koje je stvorila ta odluka Ustavnoga suda najbolje smo vidjeli tijekom pobuna studenata protiv vidljive segregacije na one koji plaćaju i na one koji ne plaćaju studij.
Iznimno poštujem državne institucije. Želio bih biti ponosan na njih. I ako je razumljivo kada se u Saboru raspale strasti, i ako možemo shvatiti (pa čak i tolerirati!) da Vlada katkada donese neprimjerene odluke, ne sastoji li se upravo privilegij Ustavnoga suda u tome da te strasti ublaži, da sine ira et studio, trezveno donese važne odluke o sukladnosti propisa s ljudskim pravima, te da se tako izdigne nad naše svakodnevne isuviše-ljudske poroke?
Ali ne: umjesto da svojim privilegiranim i uzvišenim položajem građanima pruži bar iluziju institucionalne stabilnosti, i izvjestan osjećaj sigurnosti u ovim nesigurnim vremenima, Ustavni je sud svojom najnovijom odlukom u arbitraži oko znanstvenog napredovanja dokazao suprotno, da svoju misiju shvaća kao još jednu začkoljicu u neprozirnom labirintu političkog dogovaranja, kao još jednu epizodu natjecanja u popularnosti (“jednu kost ljevici, drugu desnici, a treću raji!”) ili o nečemu još gorem. Pokazalo se, naime, da Ustavni sud ministra znanosti i školstva noćobdijski slijedi u stopu, te mu je samo dan-dva nakon donošenja, pazite - Pravilnika!, nakon one famozne odluke prije nekoliko mjeseci - “Mi jesmo za seksualni odgoj, ali zapravo nismo!”, sruši još jedan pokušaj da zakrpa proračunske rupe i na svoj način pokuša unaprijediti kvalitetu znanosti i visokoga školstva.
U obrazloženju presude Pravilniku o napredovanjima stoji: “Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da nedostatna međunarodna vidljivost domaće znanstvene produkcije predstavlja dugovječan problem hrvatske znanosti… Riječ je o višeslojnom problemu koji traje od pamtivijeka… Samo se neki od njih mogu pripisati regulatornom sustavu, dok većina ima druge korijene povezane s povijesno uvjetovanim okolnostima u kojima se razvijala hrvatska znanost. Rješavanje tih problema zahtijeva sveobuhvatni pristup… na temeljima strateške vizije razvitka hrvatske znanosti.” Sveobuhvatni pristup? Što bi to, pobogu, trebalo značiti? Strateškim vizijama?
Je li moguće da Ustavni sud, čak i ako mu ne zamjerimo hrabrost u prikazu fatalističkih povijesnih vizija znanosti u Hrvatskoj, pribjegava formulacijama koje već svi vrapci na grani znaju pročitati kao političke floskule i frazetine kojima se tipično pravda status quo, a to u uvjetima rasta znanja i znanosti zapravo znači - degeneraciju sustava. Jedan je kolega odmah komentirao kako bi se ovakvom argumentacijom mogao srušiti postojeći (i bilo koji!) pravilnik. Sud je svim budućim političarima, a i široj javnosti, zapravo poručio: Nemojte se ni truditi nešto mijenjati. Problemi su od pamtivijeka, pa ih treba zahvatiti ‘holistički’, kao da je riječ o nekom fatumu hrvatskoga karaktera! Dostojno Cvetnićeve Povijesti Instituta!
Ali čak i kada bi velevažne “strategije razvoja” (žargon posuđen od Kardelja) doista mogle promijeniti stvari, ostaju još neke gadnije i dalekosežnije poruke. Ustavni je sud, naime, ponovno poručio “Jovanoviću” da nije pitao sve aktere za mišljenje, i time već po tko-zna-koji put, ustvari odrekao pravo Vladi da vlada. Jer što znači pitati sve aktere za mišljenje o zakonu kojim se regulira njihov sektor? Dopustite da vam nacrtam što to zapravo znači: to bi bilo kao da pitate građane žele li plaćati poreze, ili kao da pitate seljake žele li da im se ukinu subvencije, ili brodograditelje - žele li da im se ukinu dotacije. A subjekte Kaznenoga zakona da i ne spominjem! Pa naravno da ne žele! Kada bi se zakoni donosili samo onda kada bi se svi akteri “u resoru” složili da im se sviđa, (a čini se da je to dominantno hrvatsko shvaćanje demokracije), ubrzo bi nastala anarhija. A sudeći po obrazloženjima svojih presuda, upravo na tome radi institucija koja bi trebala biti stožer demokratskog sustava, stožer reda i poretka! Naš pojam demokracije i političke vlasti degenerirao je u karikaturu, ne samo većom ili manjom proizvoljnošću sadržaja i odluka spomenutoga suda, već još mnogo jače njegovim tumačenjem prema kojemu za svaki Vladin pravilnik prvo treba pitati ljude o tome sviđa li im se! I ako već podnosimo da je vlada lender of the last resort svemu i svačemu, sada se druga grana vlasti s Vladom u popularnosti natječe kao posljednja instanca bojkota i miniranja - običnih pravilnika.
Ne želim pričati o Pravilniku o napredovanjima i o kriterijima “izvrsnosti”. (Objašnjenje rušenja Pravilnika pomoću znanstvenih kompetencija članova Suda uskoro će objelodaniti neki drugi kolege.) Ne želim pisati ni o ministarskoj iluziji da se proračun i kvaliteta znanosti i znanja može spasiti tako da se ljude spriječi u napredovanjima, premda je svakom čovjeku jasno da ni u jednoj organizaciji ne mogu svi biti generali.
Najgora posljedica posljednje odluke Ustavnoga suda nije u tome što se miješa u pitanja znanosti (koja s Ustavom i ljudskim pravima nemaju ama baš nikakve veze), niti to što pokazuje da ni ta najviša instanca Prava i Pravde nije iznad svojih članova, ljudi od krvi i mesa, premda bismo to od nje mogli i morali očekivati! (Premda su obje posljedice dovoljno ružne.)
Najgora posljedica ovakvog arbitriranja i loše maskiranog interveniranja Ustavnoga suda - jest cementiranje statusa quo (kao da se postojećim stanjem smijemo ponositi!), i napokon - derogiranje povjerenja u najviše državne institucije. U ideju nepristranoga Prava i Pravde. I ne znajući (hajde: budimo benevolentni - možda i bez neke posebne namjere) Ustavni sud zapravo nam šalje poruku: očajavajte, očaj je posve opravdan - jer više se ništa ne može popraviti!
E, moj Weimare!