Ustavni sud je kazao isto što stalno tvrdi gradonačelnik Vukovara, Ivan Penava - da Državno odvjetništvo nije učinkovito u istrazi ratnog zločina.
Donio je odluku da Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru nije provelo učinkovitu istragu ubojstva srpskog civila 1991. godine u Virovitici te su članovima njegove obitelji, supruzi i djeci, odredili zadovoljštinu od 70.000 kuna.
Ova je odluka presedanska i iznimno je važna jer je pred Europskim sudom za ljudska prava velik broj predmeta iz Hrvatske u kojima podnositelji ističu da im je zbog nedjelotvorne istrage povrijeđeno pravo na život koje jamče hrvatski Ustav i Konvencija o ljudskim pravima. Ustavni sud odlukom u ovom predmetu daje smjernice Državnom odvjetništvu kako bi se spriječilo da zbog gubitka presuda pred Europskim sudom država plaća ogromne odštete.
U ustavnoj tužbi usvojenoj zbog neučinkovite istrage žrtva je Bogdan Mudrinić, koji je stradao između 11. i 13. prosinca 1991. kada su ga pripadnici Oružanih snaga RH (vojne policije) odveli iz njegova doma i sproveli u vojni zatvoru u Virovitici. Zna se da je Bogdan Mudrinić preminuo u vojnom zatvoru i da je njegovo tijelo izneseno, ali nikada nije pronađeno.
Do danas nitko nije kažnjen za taj zločin niti je utvrđeno tko ga je počinio. Supruga i Mudrinićeva djeca obratili su se zbog toga Ustavnom sudu, koji je utvrdio da je "neprovođenjem učinkovite istrage smrti bliskog srodnika povrijeđen članak 21. Ustava koji jamči pravo na život, te članak 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji također jamči pravo na život" te odredio da se obitelji iz proračuna isplati zadovoljština u iznosu od 70.000 kuna.
Povodom smrti Bogdana Mudrinića i još nekoliko civila bila je otvorena istraga protiv četiri osobe, a u studenom 2001. protiv njih je Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru podiglo optužnicu za ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Bjelovarski tužitelji ubrzo su odustali od kaznenog progona dvojice optuženika, a preostalu dvojicu, od kojih je jedan bio optužen po zapovjednoj odgovornosti, a drugi kao izvršitelj, Županijski sud u Bjelovaru je oslobodio zbog nedostatka dokaza.
Sud je kazao kako nema nikakve dvojbe da je vojna policija nezakonito prisilno dovodila i zatvarala civile u vojni zatvor, posebno jer se o prisilno dovedenim i pritvorenim civilima nije vodila čak ni evidencija, a pogotovo da bi im bila uručena rješenja o pritvaranju ili nešto slično. No, sud je ukazao da to samo po sebi nije ratni zločin, već je ratni zločin mučenje i ubijanje tako dovedenih civila, i da se tijekom postupka trebalo utvrditi da su civili dovedeni s ciljem da ih se muči i likvidira. Čak se nije utvrdilo ni je li vojni zatvor koji je bio u sklopu vojarne u Virovitici bio pod ingerencijom vojne policije.
Presuda je potvrđena i na višem sudu, a nakon toga je Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru u svibnju 2009. godine predmet zavelo kao protiv nepoznatih počinitelja i zatražilo od virovitičke policije da i dalje provode kriminalistička istraživanja. Zatražili su da obave obavijesne razgovore s četiri osobe o okolnostima ustroja zapovjednih osoba u vojarni u Virovitici u studenom i prosincu 1991. Krajem godine policija ih je obavijestila da ti ljudi ne žele razgovarati.
Idući korak učinjen je tek u prosincu 2014. kada su bjelovarski tužitelji od Tužilaštva za ratne zločine Srbije dobili bilješke o informativnim razgovorima s nekoliko osoba od kojih je jedna rekla da bi Momčilo Knežević mogao znati gdje je sahranjen Bogdan Mudrinić. Iduće godine policija je utvrdila da se Momčilo Knežević odselio u Srbiju. Prošle su još dvije godine dok od Tužilaštva za ratne zločine iz Srbije nije stigla informacija da je s Kneževićem obavljen obavijesni razgovor, ali da nije donio nikakva korisna saznanja.
Ustavni sud pozvao se na praksu Europskog suda za ljudska prava po kojoj država mora u slučaju kada je pojedinac ubijen upotrebom sile osigurati učinkovitu službenu istragu, da ta istraga mora biti primjerena što znači da mora dovesti do utvrđivanja činjenica, je li upotrijebljena sila bila opravdana ili nije.
U konkretnom slučaju ustavni suci su kazali da se okolnosti predmeta ne mogu promatrati izolirano, već je potrebno uzeti u obzir cjelokupnu situaciju, da je Hrvatska proglasila neovisnost i bila izložena agresiji, a da su vojna djelovanja okončana u kolovozu 1995.
- Određene odgode istrage ubojstava civila tijekom rata i poslijeratnog oporavka mogu se pripisati ukupnoj situaciji u Hrvatskoj, poslijeratnoj državi koja je tek nedavno postala neovisna i kojoj je trebalo određeno vrijeme da organizira svoj državni aparat i da njeni službenici steknu iskustvo - kaže se u odluci Ustavnog suda i dodaje da tijela kaznenog progona u slučaju Mudrinića nisu ostala pasivna. Podsjetili su i da je DORH u srpnju 2005. zatražio od svih županijskih tužiteljstava da svoje aktivnosti usmjere na pronalaženje počinitelja i prikupljanje relevantnih informacija, a da im je 2008. godine dana uputa da provode nepristranu istragu svih ratnih zločina, neovisno o etničkoj pripadnosti onih koji su sudjelovali.
Ipak, u slučaju Mudrinića Ustavni sud je utvrdio da se bjelovarski tužitelji nisu dovoljno trudili pronaći i kazniti počinitelje zločina nakon što su oslobođene osobe protiv kojih su podigli optužnicu.