Razočarani smo, očajni i rezignirani. Nakon najave 42 otkaza, komotno svi možemo otvoriti novo bolovanje. Ovaj put s nekom psihičkom dijagnozom. Nakon deset godina koliko radim u Croatia Airlinesu, našla sam se pred zidom. Ne samo da sam psihički i fizički dotučena nego mi je potpuno jasno da u ovoj firmi s mrtve točke više ne mogu.
Napredovanje za mene ne postoji, plaća mi je u malo više od godinu dana pala za gotovo 2000 kuna. Sada zarađujem 4500 kuna neto i sasvim je izgledno da ću početi tražiti novi posao. Do kraja godine, ako bude sreće, bit ću stjuardesa u nekoj drugoj kompaniji.
Uprava CA: 'Letovi će se otkazati, ali kaosa neće biti'
Ovako počinje naš razgovor s dugogodišnjom zaposlenicom Croatia Airlinesa , koja je pod uvjetom anonimnosti (svi podaci poznati redakciji) odlučila Jutarnjem dati svoju ispovijest. Ona se nije našla na listi za odstrel Uprave Društva koja je odlučila dati otkaz 42 stjuardesama i stjuardima zbog masovnog bolovanja. Tih dana, kaže, ionako nije radila, ali proživljava jednako teške trenutke kao i njeni kolege. U utorak će se priključiti štrajku. Ne zbog sebe, jer je odlučila pronaći novi posao, nego zbog kolega za čije se što bolje uvjete rada želi izboriti.
Morao sam odmah na početku pitati je li kabinsko osoblje odlučilo namjerno muljati i otvoriti bolovanja. Čini se da su i nalazi HZZO -a pokazali da je većina bolovanja bila opravdana, ali svejedno, svakom je potpuno jasno da se više od 40 zaposlenika ne može razboljeti odjednom. Je li Uprava u pravu kad bolovanja tretira kao prikriveni štrajk?
- Gledajte, mi smo sve zdravstveno u vrlo lošem stanju. Pa nas 90 posto ima kroničnu upalu sinusa. Ja osobno bez kape ne idem ni do trgovine, posljednjih par godina ljetni godišnji provela sam na antibioticima. A kad imaš upalu sinusa na 11 tisuća metara, ti su bolovi neizdrživi. Svi smo stalno prehlađeni zbog naglih promjena temperatura i klime.
Jednako tako, puno kolegica ima uništene bubnjiće, a mali problem sa zubom u zraku se pretvara u noćnu moru. Tako da, ako je i bilo prikrivenog štrajkanja i ako je motiv dijela kolega bila rezignacija, sigurna sam da su bolovanja bila opravdana jer nama, uvjerena sam, doista nije teško pronaći zdravstveni problem - kaže.
I za takve, teške uvjete rada iz godine u godinu, napominje, dobiva sve manju plaću. Ona, kao i njene kolegice, nema uobičajeno radno vrijeme. Rasporede letova dobiva unaprijed, tako da radno vrijeme varira. Nekoliko dana zna biti slobodna, onda je dopadne pet radnih dana od 12 sati dnevno. A satnica se obračunava samo kad su motori upaljeni.
- Ljeti znamo natući i do 200 radnih sati. Radimo mnogo, zdravstveno smo ugroženi, a istodobno smo lice kompanije i stalno moramo biti vrhunski ljubazni i strpljivi. Kriv si ako zbog magle ne možeš sletjeti, kriv si zbog turbulencija, odgovaraš za apsolutno svaku sitnicu. Putnici su često drski i nepristojni i na kraju dana zamalo poludiš, ali dobro, ja sam potpisala ugovor da ću raditi s ljudima i na to se, u principu, ne bih smjela žaliti - kaže naša sugovornica.
Dodaje, međutim, da su avioni Dash Q400 posebna priča. Zbog njih je, podsjetimo, kabinsko osoblje nedavno zahtijevalo naknadu od 1000 kuna po letu. Zbog straha od letenja u tom avionu. U čemu je problem?
- Ti propelerci toliko su bučni i u njima su tolike vibracije da već nakon dva leta počneš imati užasne glavobolje. Bez tableta ih je teško izdržati. Događaju se kvarovi klime i grijanja. Zimi se cijev ne puni vodom da se ne smrznu, pa je praktički nemoguće prati ruke, što znači da se može govoriti i o nehigijenskim uvjetima. Omjeri da će te dopasti Dash umjesto Airbusa su fifty-fifty, tako da se svi molimo bogu da nas ne dopadne Dash. No, taj avion ima i jednu prednost, a to je manji broj putnika. Kapacitet mu je 76 mjesta, gotovo upola manje od Airbusa, pa je manje stresa. Manje je putnika, a ruta duža jer su ti avioni sporiji pa se može malo ležernije raditi - otkriva naša sugovornica. Žao joj je što se kompanija prema njoj i njenim kolegama odnosi, kako kaže, kao prema ološu.
- Tretiraju nas kao da ničemu ne služimo, ali nas prema propisima mora biti. Vjerojatno bi bili najsretniji da nas mogu ukinuti - sarkastično zaključuje i dodaje da se s Upravom Croatie Airlinesa zapravno ništa osobito ne mijenja.
- Mi smo u prvom planu, naši zahtjevi su problem, nas proziva premijer Zoran Milanović. A u Upravi, gdje je imenovao svojeg prijatelja iz djetinjstva, gospodina Kučka, ništa se zapravo ne mijenja. Oni ljudi koji su doveli tvrtku u probleme još rade u njoj. Sve je to ista ekipa, voditelji službi i razni direktorčići tu su godinama.
Nisu smijenjeni zbog lošeg stanja u firmi. Štoviše, mnogi od njih svako malo dobiju novu poziciju s boljim primanjima. I onda je problem što se mi borimo za svoja prava. Istina je da u našoj tvrtki postoji višak ljudi, možda njih 200-tinjak, ali zanimljivo je kako uvijek nadrapaju radnici, tehničko osoblje, dok se administracije uvijek gomilaju - kaže. I zato ne čudi, dodaje, što su svi u šoku i revoltirani. U zadnje vrijeme moje kolegice i ja smo ili depresivne ili bijesne.
Dok drugi godinama isisavaju novac iz firme, pozornost se skreće na obične radnike. Živim u državi bez ikakvog reda i, iako ne želim napusititi zemlju, čini se da ću to uskoro morati učiniti, zaključuje.