Šteta je što se serija “Crno-bijeli svijet” nije imala prilike pozabaviti velikim filmskim fenomenom u jesen 1983.
U rujnu te godine u kino Balkan (današnja Europa) stigao je američki film “Ninočka” i održao se na repertoaru skoro dva mjeseca. Zašto je to bio fenomen? Zato što je snimljen 1939., bio je crno-bijeli, a glavnu ulogu u njemu igrala je Greta Garbo, tada u dubokoj starosti, a od 1941. više nije stala pred kamere.
Takvi bi filmovi obično igrali u Kinoteci u Kordunskoj 1, a ne u najužem centru grada u najvećem zagrebačkom kinu, to je ipak bila naftalinska atrakcija svojedobno reklamirana sloganom “Garbo se smije”: velika holivudska zvijezda švedskog podrijetla obično je nastupala u melodramama, a ovo je prvi put da je igrala u komediji, i to majstora tog žanra Ernsta Lubitscha. Čak je nominirana i za Oscara, kao i sam film, ali nisu imali šanse potući favorita, “Zameo ih vjetar” s Vivien Leigh.
Povoljan trenutak
Sve bi to zaintrigiralo ponekog umirovljenika ili filmofila, “Ninočka” je vjerojatno prikazivana u našim kinima davne 1940., jer je MGM, koji ga je proizveo, u to doba u Zagrebu imao svoju podružnicu, međutim, kako objasniti da je sada u Balkan hrlila ne samo sredovječna nego i mlada publika. Odgovor je vrlo jednostavan, bila je to prva holivudska antistaljinistička satira koju se netko u socijalizmu usudio staviti na repertoar, a trenutak nije mogao biti povoljniji.
Nešto prije toga u kinu Jadran prikazana je mađarska satira “Krunski svjedok”, snimljena 1969., ali kako se drsko sprdala s razdobljem staljinizma početkom pedesetih, završila je u bunkeru i sve do 1979. nije dobila cenzurnu dozvolu. U nas je najprije prikazana na beogradskom FEST-u, a zatim odmah otkupljena za distribuciju. Rezultat u zagrebačkim kinima? Od 15 do 20 tisuća gledatelja, što je upravo nevjerojatno za jedan mađarski film. Dobro, erotska drama “Privatni poroci, vrline javne” Miklósa Jancsa skupila ih je 1976. puno više, ali to je bila međunarodna koprodukcija - snimana u Hrvatskoj - krcata prilično eksplicitnim prizorima seksa, dok se “Krunski svjedok” zasnivao samo na jetkom sprdanju staljinizmu.
Iskapčanje struje
Zašto je onda “Ninočka” ispala takav hit? Sigurno ne samo zbog holivudske glazure i magične Grete Garbo! Najprije nešto o situaciji u Jugoslaviji 1983. Štošta ste već vidjeli u “Crno-bijelom svijetu”, na primjer, dozvolu za vožnju automobila s parnim i neparnim tablicama svaki drugi dan kako bi se uštedjelo na benzinu, no to je bio tek detalj. Puno je ozbiljnija bila prijetnja iskapčanjem struje od 14 do 20 sati, i to sve do listopada 1984.
Naslov jedne kolumne u Vjesniku na naslovnoj strani bio je znakovit: “Oskudica!” Izgledalo je kao da se država raspada po šavovima, a njezin dugovječni predsjednik umro je još početkom svibnja 1980. Sve je ukazivalo na katastrofu i u takvu sredinu stiže “Ninočka”! Film je, zapravo, vrlo benigan kad su takve satire u pitanju, uostalom, ne možete uspoređivati filmove koji su nastali prije 2. svjetskog rata i one iz razdoblja antikomunističke histerije, nakon 1947.
Naslovna junakinja sovjetski je delegat na specijalnom zadatku: mora urazumiti tri svoje kolege (glume ih sjajni komičari Sig Ruman, Felix Bressart i Alexander Granach) koji su još ranije poslani u Pariz kako bi prodali dragulje konfiscirane od aristokracije nakon Oktobarske revolucije. U zemlji se gladuje, treba joj takva financijska injekcija, a tri Sovjeta dala su se u Parizu očarati svim onim mamcima koje je kapitalizam u stanju ponuditi. Zato je i poslana za njima Nina Ivanovna Jakušova, od milja zvana Ninočka: naizgled stroga, ali u osnovi blaga ljepotica, koje također ne može odoljeti čarima Pariza. Njezina šefa u Moskvi - i to je genijalan Lubitschev potez - glumi Bela Lugosi, koji se tridesetih godina proslavio ulogom Drakule. Situacija se još više zapliće kad se Ninočki počne udvarati Leon (Melvyn Douglas), ljubavnik velike vojvotkinje kojoj pripadaju dragulji, ona baš nije ravnodušna, ali joj ne pada na pamet da iznevjeri domovinu.
Nema tu velike misterije čemu su se smijali Zagrepčani: malo rigidnom komunizmu, malo svojim političarima koji su govorili jedno, a činili drugo, a malo i samima sebi, jer im je upravo tada prijetilo da završe kao i sovjetski građani. Film je u kratkom razdoblju skupio 91 tisuću posjetitelja, ali je distribuiran uglavnom u Hrvatskoj i Sloveniji. Iz Srbije - konkretno Jugoslavenske kinoteke - stizala su upozorenja da je to antikomunistički film i da ne bi smio igrati u kinima, no na to se u Zagrebu malo tko obazirao. Bar ne u prvo vrijeme.
Atraktivna tema
U to doba sam pisao o filmu u nedjeljnom Vjesniku i takva tema nije mi mogla promaći. Svoj tekst počeo sam riječima: “Kad bi našim uvoznicima dodjeljivali nagrade za dosjetljivost u izboru pojedinačnog filma, najviše priznanje za ovu sezonu nesumnjivo bi pripao Jadran filmu za uvoz ‘Ninočke’ Ernsta Lubitscha (distributer su zagrebački Kinematografi).” Naravno, odmah sam otpisao mogućnost da publika hrli na taj film zbog “božanske” Garbo, i napomenuo da je “privlačnost ‘Ninočke’ prvenstveno u nastojanju njezinih autora - među kojima je kao koscenarist figurirao tada još ne tako poznati Billy Wilder - da stvore britku antistaljinističku satiru, a koliko su u tome uspjeli, najbolje govore puna zagrebačka kina gotovo četrdeset i pet godina nakon što je film proizveden”.
Između redaka tu se dalo naslutiti koji su pravi razlozi takva odjeka filma, ali nisam pretjerivao, nije mi se spominjalo socijalne motive tog građanskog oduševljenja. Uzgred, osoba koja je najzaslužnija za uvoz “Ninočke” jest Kruno Simon, prevoditelj filmova i savjetnik za repertoar Jadran filma, koji ju je gledao kao mladić i kasnije se podsjetio na nju tijekom proputovanja Europom.
Da nešto nije u redu, upozorio me moj urednik Nino Pavić, rekavši da je dobio “packu” zbog mog teksta, što me začudilo jer sam ga zbilja oprezno formulirao, i pitao je li to nova “Okupacija u 26 slika” (Pavić je bio glavni i odgovorni urednik “Poleta” kad je objavljen moj članak koji je izazvao jugoslavenski skandal), a on je odgovorio (parafraziram): “Ne baš, ali…”
Poslije sam shvatio što uključuje taj “ali…”. Iz Vjesnika mi više nisu naručivali članke, što me nije osobito pogodilo, jer sam imao dosta posla u zagrebačkim i beogradskim izdanjima, no nije mi baš bilo svejedno kad me pozvao Nenad Pata, urednik filmske redakcije u kojoj sam bio dosta važan honorarni suradnik i prepričao što se tog jutra odigravalo na njihovu kolegiju u dramskoj redakciji (pod koju je potpadala i filmska).
Došao je direktor televizije, danas pokojni Veljko Knežević (poslije 1990. otišao je u Beograd i neko vrijeme bio jugoslavenski veleposlanik u Zagrebu), i tražio da me se briše s liste honorarnih suradnika, ali se Pata tome odlučno suprotstavio, a imao je i podršku u šefici dramske redakcije Palmi Katalinić.
Situacija je dosta nalikovala onoj iz razdoblja “Okupacije u 26 slika”, 1978. godine, samo što onda Televizija Zagreb nije voljela pritiske izvana (bilo je komentara - “Zafranović će nama soliti pamet o ustaškim zločinima”), Knežević nije bio direktor, nego puno pomirljiviji Josip Gobac, i dovoljno je bilo mjesec dana pa da čitava afera prestane po mene biti opasna.
Kod “Ninočke” je bio drugi slučaj, stalno su iskrsavali nekakvi neugodni podsjetnici, na primjer, sjednica zagrebačkog Gradskog komiteta SK na kojoj je Kosta Spaić, slavni kazališni redatelj i član Komisije CK SKH za idejna pitanja i reformiranje, prepoznao u fenomenu “Ninočke” buđenje “snaga desnice”, a u ožujku 1984. objavljena je “Bijela knjiga” u redakciji i pod nadzorom Stipe Šuvara, u kojoj je tekst o “Ninočki” obilato citiran.
Skroman budžet
Ovo potonje nije me osobito pogodilo, Pavić je tada već pregovarao da preuzme tjednik Danas (na funkciji zamjenika glavnog i odgovornog urednika) i dobio Šuvarovu dozvolu da me uzme u svoj tim (valjda po logici da je “unutarnjeg neprijatelja” bolje imati uza se i kontrolirati nego izgubiti iz vida). Ta je pustolovina trajala samo pola godine i nije mi ostala u osobito ugodnoj uspomeni.
Naposljetku, zašto se “Crno-bijeli svijet” nije dotaknuo slučaja “Ninočka”? Njihov skromni budžet takvo nešto im ne bi dopustio. Morali bi promijeniti natpis na kinu Europa (u Balkan), a za korištenje plakata, fotografija i inserata filma naprosto nisu imali novaca. Pa još platiti statiste koji bi ispunili kino? Ne, HRT im to ne bi nikad dopustio.