O životnom putu, poslovnom uspjehu i gorljivom domoljublju Antona Kikaša, najpoznatijeg kanadskog Hrvata i svojevrsne ikone hrvatske dijaspore, toliko je toga tijekom godina napisano i snimljeno da je jednostavno nemoguće ostati originalan, objaviti nešto novo, drugačije, piše Marina Jurković za Slobodnu Dalmaciju.
Može se tek kroz prizmu osobnog doživljaja unijeti dašak svježine u strogu novinarsku formu, preskočiti uobičajeni "zanatski protokol" i, inače, sve što je uobičajeno. Jer, ako se za koga može bezrezervno ustvrditi da u njemu nema ni traga običnoga, u bilo kojem smislu riječi, a da je u isto vrijeme toliko upečatljivo običan i jednostavan čovjek iz naroda, onda je to Anton Kikaš.
Njegov je dolazak u Šibenik na premijeru igrano-dokumentarnog filma "Nisam se bojao umrijeti" s profesionalne strane za mene trebao značiti tek fotografiju s postavljanja vijenca pred Spomenik poginulim braniteljima na Baldekinu, izjavu o događaju i nekoliko kurtoaznih riječi.
To, doduše, i nije povod za iščitavanje beskonačnog niza internetskih tekstova o Kikaševu liku i djelu, ali trebalo je nekako ubiti vrijeme do polaganja vijenca. Izaslanstvo braniteljskih udruga i općina koje su suorganizirale projekciju filma u Cinestaru, a ujedno i bili šibenski domaćini nesvakidašnjega gosta, kasnilo je više od sata. Pojavili su se taman kad me je skoro "dotukao" sadržaj Wikipedije.
Ne znam što je točno presudilo odlasku na ručak s Antonom Kikašem – pitanje je li slučajno u zadnjih pedesetak godina upoznao bilo kojeg od moja tri ujaka na "privremenom" radu u Kanadi ili nešto drugo, no u svakom slučaju, nepunih pola sata poslije polaganja vijenca našla sam se s druge strane stola svog iznenadnog sugovornika.
Oružje za branitelje
Započeti priču vraćanjem u kolovoz 1991., kad je Boeingom dopremio dragocjenu donaciju kanadskih Hrvata od 19 tona oružja golorukim braniteljima napadnute domovine, i tromjesečnim robijanjem u Beogradu kojim je Kikaš nakon zarobljavanja na samom Plesu platio taj nevjerojatni pothvat, činilo mi se logičnim.
Upravo tom dijelu povijesti je i posvećen film Jakova Sedlara koji se imao prikazati tri sata poslije. Međutim, stroga poslovna logika izgubila je bitku u sučeljavanju s ležernom komunikacijom koja se nekako nametnula sama po sebi.
Tako sam najprije doznala da Anton Kikaš svoj radni dan započinje prepoznatljivom špicom vijesti HTV-a, onima u 17 sati. U Kanadi je tada šest sati manje. Nastavlja se informativnim emisijama ovdašnjih komercijalnih televizija, a redovno prati i HTV-ovo "Otvoreno", odnosno RTL-ov "Direkt".
Da mu, kojim slučajem, neka od važnih vijesti iz Hrvatske ne bi promaknula, uvijek je nadohvat ruke aplikacija na mobitelu, od kojega se, zapravo, ne odvaja. Ruku na srce, to se i očekuje od vlasnika, producenta i urednika Croatica TV-a u Torontu koji izuzetno gledani televizijski program na hrvatskom jeziku često uređuje samostalno već više od pet godina.
Nasmijao se Anton na pretpostavku kako to, uz silne druge poslovne obveze, i nije toliko jednostavno. Bio bi izazov čak i onima koje desetljeće mlađima od njega.
– Kad se lansira neka vijest, istog sam trenutka u tijeku. Znam i pratim što se događa, jer me zanima i jer mi Hrvatska leži u dubini duše otkako znam na sebe. A što se tiče izazova vezanih uz televizijski program, vjerujte mi da me sve to obogaćuje. Bog me je obdario zdravljem i nadnaravnom, teško protumačivom energijom.
Primjerice, u utorak prošlog tjedna probudio sam se u Torontu u devet sati, nakon što sam te noći spavao četri sata, a prvi put sam nakon toga vidio krevet u četvrtak u ponoć u Međugorju. Evo, kažem vam, neobjašnjivo. Moja supruga Marija, koja je, inače, dosta mlađa od mene, često znade reći: "Pa ja te ne mogu pratiti, ne znam odakle ti ta snaga", povjerio mi je sugovornik.
Banket u Torontu
Uz čašicu domaće orahovice, razgovor je nekako prirodno zašao u Antonovu emotivnu sferu. Valjda je bio dovoljan spomen voljene supruge, koju je, kaže, upoznao netom nakon izlaska iz zatočeništva 25. studenoga, na blagdan sv. Katarine 1991. godine.
– Organiziran je banket u Torontu za pomoć izbjeglima iz Petrinje i pozvan sam na taj događaj kao glavni gost. Neposredno prije toga roditelji su Mariju, koja je netom završila Pedagošku akademiju, poslali kod strica u Toronto. Petrinja je u to vrijeme već pala u neprijateljske ruke, a suprugina obitelj izbjegla je, spašavajući goli život, u Sisak. Uglavnom, sudbina je htjela da je Marijin stric, koji je bio jedan od organizatora banketa, zadužio nećakinju da počasne goste vodi od ulaza u dvoranu do njihovih stolova.
Kako sam ja bio jedan od tih uzvanika, tu se rodio jedan pogled, osmijeh i ljubav koja je blagoslovljena brakom i Robertom i Markom, sinovima na koje sam silno ponosan. Nećete vjerovati, zaista mi je Bog, kao što svi koji me poznaju kažu, darovao nemjerljivo bogatstvo obiteljskog zajedništva i beskrajne ljubavi nakon trnovitog životnog puta. To tako doživljavam i to je, vjerujte mi, prava istina.
Hoćete da vam pokažem dvojicu mojih "manekena"?! Evo ih – ovaj lijevo je stariji Robert, u nedjelju je proslavio 26. rođendan, a Marko će za dva mjeseca napuniti 24 – spretno je Anton prevrtio galeriju mobitela i raznježeno pokazao fotografiju dvojice lijepih nasmiješenih momaka u odijelima.
Priča o djeci, roditeljski razumljivo, rijetko završava u kratkim crtama. U ugodnom, spontanom čavrljanju, baš kao da se poznajemo godinama, čula sam detalje o odrastanju Kikaša juniora uz sate umjetničkog klizanja, na koje su krenuli još kao trogodišnjaci, da bi se s 13, 14 godina usmjerili na hokej, ako ni zbog čega drugoga – a ono zbog činjenice što su ostali jedini umjetnički klizači među curama. Usporedno su desetak godina svirali klavir, a nije im bio stran ni nogomet, bejzbol...
Djeca znaju što žele u životu
Usput je dodao kako je svoje sinove punih jedanaest godina vozio u hrvatsku subotnju školu, gdje su, uz jezik, učili povijest i kulturu. Sve im je to, smatra Anton, kreiralo osobnost i izgradilo ih u pouzdane i ozbiljne mlade ljude koji su, u međuvremenu, stekli diplome na najprestižnijim kanadskim studijima.
– Tako im dobro ide i već su zacrtali što žele u životu. Stariji Robert želi se posvetiti nekretninama, a Markova je želja napredovati na području računovodstva i financija. Obojica su mi obećala završetak magisterija. Imaju moju punu potporu. I znate što me još oduševljava kod njih? Za razliku od svoje generacije, koja je prepoznatljiva po nemarnom i šlampavom odijevanju, stvarno vole poslovni stil, vole nositi odijela, baš kao i ja. To mi je toliko drago, ne mogu vam opisati – priznao je ponosni otac.
Da je odan i posvećen suprug, potvrdio je minutu poslije ozareno pokazavši fotografiju sa svojom Marijom, pristalom nježnom brinetom valovite kose. Zahvalio je na komplimentu, ali i istaknuo da mu je supruga sada još ljepša i pristalija.
– Kako to mislim? Jednostavno, ova fotografija je otprije par godina, iz njezine punašnije faze. Tada je nikako nisam mogao privoljeti na dizajnersku odjeću, tome uopće nije pridavala važnost. Sada je to potpuno druga priča. Mršavija je i izgleda nevjerojatno dobro. Ne kažem da ni prije nije bila divna – meni je divna oduvijek, ali sada je promijenila stil odijevanja i često odlazi u kupnju. Vidite, i to me čini sretnim čovjekom. Sve što nju usrećuje, usrećuje i mene.
Taman je završio rečenicu kad su stolu prišli gosti koji su ga svakako htjeli pozdraviti i stisnuti mu ruku.
U nastavku razgovora spomenuo se Anton djetinjstva u svojim korijenima Bijakovićima pokraj svetišta u Međugorju, odrastanja u Kaknju i školovanja u Sarajevu i Zagrebu, gdje je diplomirao na Geodetskom fakultetu. Momčić koji je s 13 godina zauvijek napustio rodnu kuću odlazeći u Geodetsku tehničku školu u Sarajevo, a kao 17-godišnjak bio je najmlađi geometar u bivšoj državi, u Kanadi je od 1968. godine naovamo izgradio poslovni imperij i postao jedan od najvećih, ako ne i najveći dobrotvor iz redova hrvatske iseljeničke zajednice. Između ostalog, u posljednjih 30 godina financijski je pomogao realizaciju više od 30 filmova redatelja Jakova Sedlara.
Iako je govorio o pojedinostima, sporadično se nadopunjavajući jer se drukčije jednostavno nije moglo u situaciji kad sam sugovornika "otimala" uzvanicima okupljenima u njegovu čast, za ovu ću ih priliku izostaviti. Smatram da nikoga neću zakinuti jer su detalji o Kikaševim poslovnim uspjesima i brojnim priznanjima kojima mu je za doprinos na različitim područjima uzvratila kanadska država i njezine institucije, kao što rekoh, dostupni i manje vještom "konzumentu" novih medija. Anton će mi, sigurna sam, oprostiti.
Ipak, čini mi se zanimljivim kazati kako, unatoč bogatstvu i slavi koje je stekao svojim znanjem i izvanrednim sposobnostima te svakodnevnoj komunikaciji i okruženju kako domaće, tako i svjetske intelektualne kreme, obožava biti u društvu jednostavnih, "malih" ljudi.
Uz ono urođeno u njemu, recidiv je to, veli, i odrastanja u đačkom domu s petnaestak "cimera", "špartanja" uzduž i poprijeko Bosne i Hercegovine s geodetskom opremom, druženja s ljudima po gradovima i selima od kojih su u nekima, poput najudaljenijeg seoca na Majevici, jeli drvenom žlicom i spavali na zemljanom podu.
– Jednoga dana, kad nađem malo vremena, sve ću to staviti u svoj životopis. Bit će to bestseler. Taj je izraz prihvaćen i u hrvatskom jeziku, zar ne? – više je konstatirao nego upitao.
Ta spontana usredotočenost Antona Kikaša na hrvatski standardni jezik je, zapravo, nestandardna. Jer u skoro dvosatnom razgovoru nije mu se otela ni jedna tuđica. Za razliku od starije generacije hrvatskih iseljenika, kojima se to redovito događa, ni u jednoj rečenici nije mu se oteo nekakav neprirodni glagol ili pridjev, čudni novokomponirani hrvatsko-engleski spoj.
– Hvala vam što ste to primijetili. Zaista se ne trudim govoriti književno. To je kod mene spontano. U Kanadi živim pedeset godina i svaki put kad dođem u Hrvatsku, čini mi se kao da nikada nisam ni otišao. To, siguran sam, jedno s drugim ima veze – zaključio je.
'150 Extraordinary Canadians'
Institut za liderstvo i inovacije u Torontu prošle je godine izdao knjigu u povodu 150. obljetnice Dana državnosti Kanade "150 Extraordinary Canadians" (150 istaknutih Kanađana). Anton Kikaš jedan je među njima, na što je jako ponosan, pogotovo ako se uzme u obzir da Kanada ima 37 milijuna stanovnika. Također, taj Institut svake godine dodjeljuje prestižnu nagradu dvanaestorici istaknutih Kanađana, a Anton je prošle godine bio dobitnik, piše Marina Jurković za Slobodnu Dalmaciju.