Evo, tu je - kaže vlasnik i pokaže prstom na zid blagovaonice.
Ispod bijele klime nalazi se djelo koje tražimo, radi kojeg smo ga kontaktirali nakon što se preksinoć pojavio oglas na internetskim stranicama.
Pozlaćeni reljef Salvadora Dalíja - “Raspeće”!
- To je original? - pitamo.
- Evo okrenut ću ga.
“Certificato di Garanzia”, potvrda garancije, stoji na poleđini Dalíjeva reljefa, uz natpis na talijanskom kako je upravo ovaj certifikat izdao Istituto Grafico Italiano te da je riječ o broju 132 od 299 primjeraka.
- A cijena je ista kao u oglasu? - dalje pitamo.
- Da, 200 tisuća kuna - kaže naš sugovornik.
- A ako smijemo pitati, vi ste taj reljef dobili kako?
- U kompenzaciji - odgovara spremno.
- Vi ste peti po redu koji ste nazvali u sat vremena koliko je reljef bio u oglasniku, dobio sam i neke mailove, nisam još na njih stigao odgovoriti. Ljudi znaju prepoznati pravu priču. Tako mi je brzo otišao i crtež Picassa u Dubrovniku, a čekam provjeru i za onog u dnevnom boravku - nastavlja.
- Kojeg Picassa? - pitamo u čudu.
- Onog s lulom - penje se na kauč pa sliku skida sa zida.
Uvjeren da je riječ o originalu
Dječak s lulom i harlekin među omiljenim su motivima znamenitog španjolskog umjetnika. Jedna od njih, “Garçon à la pipe”, (Dječak s lulom), iz 1905. godine, ubraja se među najpoznatije svjetske slike. Naime, slika je to koja je 2004. prodana na Sotheby’su u New Yorku kolekcionaru za 610 milijuna kuna i u tom je trenutku probila sve rekorde na aukcijama. Navodno ju je kupio talijanski biznismen Guida Barille.
Na slici u dnevnom boravku u gradiću pokraj Zagreba, u stanu u kojem se nalazimo, naslikan je harlekin. Identičan je to melankoličan dječak dugog lica kao s Picassove slike koja je probila aukcijske rekorde, na isti način u ruci drži lulu, sve je isto osim što je odjeven kao harlekin. I lošije je naslikano. Picasso je slikao harlekine, slikao je i dječake s lulom, no nije nam poznato da je spojio ta dva motiva. U Hrvatskoj, doduše, ne postoji autoritet za Picassa, za potvrdu autentičnosti potrebno je ići izvan naše zemlje, na što nas upućuje i naš sugovornik, dodajući da ćemo to poprilično platiti, no neke je slike moguće procijeniti i golim okom. Male su šanse da je to uistinu Picasso. No naš je sugovornik uvjeren da je to autentična slika, nije se mogao steći dojam da glumi.
- Piše da je naslikana 1904. godine, a slika koja je prodana na aukciji je iz 1905. - govorimo dalje.
Situacija je pomalo nadrealna, no ne i za našeg sugovornika.
- Da... Ma nemam novca za provjeru njezine autentičnosti. Lako je moguće da je slika koja je naslikana godinu prije one s aukcije, to bi onda sve promijenilo - odgovara. Očito je da prati tržište, zna na kojeg Picassa i na koju aukciju mislimo.
- Ako jest, onda ste vi bogat čovjek. Možda je vrijeme da krenemo...
- A ne, mi smo skromni ljudi, ne radimo ovo zbog bogatstva.
I do ove je slike, kaže, došao kompenzacijom, do Dalíja preko Italije, a do Picassa preko Argentine.
Upravo ovako izgledao je razgovor s jednim od trgovaca umjetnina u petak u poslijepodnevnim satima.
'Vidim da ste ozbiljni'
Muškarac srednjih godina tvrdi da ono što posjeduje nisu krivotvorine, nego originali koje će dati za pravu cijenu samo pravim kupcima i strastvenim kolekcionarima. Čitava situacija, zapravo, pomalo podsjeća na seriju “Mućke”.
Ni početak našeg razgovora nije izgledao ništa drugačije:
- Možete kod mene doći pogledati ovaj reljef, a imam još Dalíjevih radova, imam i jedno ulje na platnu, no ulje je skuplje - čulo se s druge strane telefona, nakon što smo ga nazvali. Bili smo kod njega za 40-ak minuta.
Nakon upoznavanja i razgledanja Dalíjeva “Raspeća”, nakon rasprave o “Dječaku s lulom”, stigao je red i na poslasticu, još jednu, uz Picassa.
- Vidim da ste ozbiljni, pričekajte sekundu - kaže naš domaćin na kojem se isticao i veliki sat zlatne boje.
Za minutu se vraća s uljem na platnu. Autor, ponovno, Salvador Dalí. Ta slika nije stajala na zidu, nego u susjednoj prostoriji.
- Ovo sam vam htio pokazati. Ovo je u mojoj obitelji pedeset godina, moj djed je to dobio - uvjerava nas naš trgovac.
- Original? - pitamo iz nekog razloga iako odgovor znamo.
- Naravno - rekli smo skoro svi u glas.
Objašnjava nam kako su vrlo jasne Dalíjeve boje na slici te nam pokušava objasniti kako je jednom pokušao fotografirati tu sliku, ali da se niti na fotografiji ne vide mnoge nijanse kojima se koristio slavni umjetnik.
- A cijena? -pitamo.
- Ova nema cijenu - kaže vrlo jasno, no dodaje:
- Ali za vas, cijena bi bila 200.000 eura”..
- A što još imate - zanima nas.
- Pa eto, iza vas je i još jedan original - Picasso. Ali znate što je bilo sa slikom - pita nas.
- Nije original - pokušavamo biti zabavni, što je izvuklo kiseli osmijeh na lice našeg domaćina, ali nije se smeo.
- Ma naravno da je. No, prilikom restauracije netko je pokapao sliku nekom bojom. I više to nije to - priča.
- Ma naravno - odgovaramo.
- Nego, onaj Dalí zbog kojeg smo došli... - kažemo, a on nas prekine
Sve ide preko računa
- Da, jedan takav je i na policijskoj izložbi. Ali to je krivotvorina. Ovaj moj nije. Ima certifikat. Ja bih vam preporučio da se obratite tom institutu u Italiji. Ali vas upozoravam da vam ta provjera neće biti jeftina. 200 ili 300 eura - upozorava. Ako ćemo reljef platiti gotovo 30 tisuća eura, onda se ta provjera autentičnosti čini kao prava sitnica.
- I još nešto - kaže za kraj. - Vi, ako se odlučite, plaćate preko tvrtke. Kod mene nema novca iz ruke u ruku, sve ide preko računa - jasno nam napominje pa nas otprati do vrata.
Originalni reljef Salvadora Dalija
Preko jedne talijanske stranice prodaju se Dalíjevi reljefi po cijeni od 840,80 funti, tek “sitnicu” manje od našeg sugovornika. Na toj se stranici navodi da je riječ o reljefima iza kojih stoje stručnjaci s Istituto Grafico Italiano, objašnjavajući pritom da je Dalíju raspeće bila jedna od omiljenih tema. Nažalost, nismo dobili stručnjake s ovog instituta, jučer je bio zatvoren za javnost. Međutim, sudski vještak Duško Večerina, koji je godinama u ovom poslu, rekao nam je, nakon što je pogledao ponudu preko interneta: “Radi se o otiscima, no moraju se prodavati preko ovlaštenih galerija koje su za to dobile suglasnost nositelja autorskih prava. Autorska prava traju za života autora i sedamdeset godina nakon njegove smrti. Dalí je preminuo 1989., što znači da autorska prava traju. Mislim da je u slučaju prodaje koju spominjete sve jasno. Što se tiče cijene, postoji nekoliko reljefa iz te serije trenutačno u ponudi u Europi, no niti jedan nije premašio cijenu od tisuću eura”.
Inače, prije desetak dana u galeriji Arsenal na Hvaru otvorena je izložba krivotvorenih umjetnina “Ljepota lažnog sjaja”, u organizaciji Muzeja policije i Grada Hvara.
Na spomenutoj hvarskoj izložbi ima i reljefa. Ono što nam je bilo dodatno zanimljivo jest da je na izložbi i jedan takav rad Salvadora Dalíja, s motivom raspeća, istog kakvog prodaje naš sugovornik. Da je rad s motivom raspeća trenutačno sigurno na Hvaru, potvrdila nam je i Helena Biočić, ravnateljica Muzeja policije, koji izložbu i organizira.
Taj je reljef u policijske ruke stigao prije nekoliko godina na graničnom prijelazu. Ljudi koji su ju prevozili nisu imali dokumentaciju. Trebalo je provesti vještačenje u njegovu matičnom muzeju u Španjolskoj, no kako se radilo o skupom zahvatu, u MUP-u su se obratili domaćim stručnjacima koji su rekli da je vrlo teško da je riječ o originalu. Dodatna je potvrda da ljudi kojima je oduzeta slika nisu više nikad pitali za nju.
To je, zapravo, i bio jedan od razloga zašto nam je u oči posebno upao oglas u kojem je stajalo: “Samo za kolekcionare i ljubitelje umjetnosti vrlo rijedak originalni reljef Salvadora Dalíja”. Oglas vrlo jasan, iako s pravopisnom greškom. Naime, reljef je nazvan “Crocefissione”, dok se u originalu piše “Crocifissione”, odnosno raspeće.
Naš sugovornik kojemu na zidu stana jedna uz drugu stoje slike navodnih Dalíja i Picassa, naravno, nije jedini u tom poslu.
U svijetu crnog tržišta umjetnina, kako smo se jučer imali prilike uvjeriti, nitko se ne predstavlja, imena i nisu toliko važna, ide se na povjerenje, iako mnogi s kojima smo razgovarali a koji poznaju to tržište kažu da je pravilo broj jedan - ne vjeruj nikome.
Falsifikat
Kupcima neugodno prijaviti prijevaru
Trgovanje krivotvorenim umjetninama biznis je u kojem se godišnje okrenu deseci milijuna kuna, zbog čega je to crno tržište itekako primamljivo područje mnogima. Radi se o svijetu laži i čekanja, o svijetu u kojem se priča blagoglagoljivo, i u kojem će onaj tko prodaje reći što god onaj tko kupuje želi čuti. U MUP-u se ovim sektorom na terenu bavi Mario Ćepin. Kako nam kaže: “U svojoj se praksi dosad nisam našao s ponudom imena poput Dalíja preko internetskih oglašivača. Prema mojem iskustvu, nude se većinom djela domaćih autora”. Na pitanje o konkretnim brojkama domaćeg crnog tržišta umjetnina, odgovara da bi se bilo vrlo nezahvalno time baviti: “Ljudi nam ne prijave sve. Zna se dogoditi da im bude neugodno što su prevareni pa sami sve riješe, niti ne stignu do policije”.
Prema Heleni Biočić iz Muzeja policije situacija je sljedeća: “U Hrvatskoj je najmanje trideset posto krivotvorina koje vise po zidovima galerija, a po mojem je iskustvu i tih trideset posto vrlo optimistična procjena”. Na pitanje koja je zadnja slika koja je pristigla u fundus krivotvorina umjetnina, odgovara: “Riječ je o jednom radu koji je pokušao imitirati Picassa, s motivom bika, no poprilično je to loša kopija”. Podsjetimo, primjerice, koliko je umjetnički svijet potresla afera kada je talijanski stručnjak za Amedea Modiglianija, omiljenog majstora mnogih kolekcionara, Carlo Pepi, dokazivao kako su na umjetnikovoj službenoj retrospektivi mnoga djela lažna, gotovo njih polovica.
Službeni rezultati kažu da je prošle godine na vrlo unosnom polju trgovine umjetnina legalnim putem zarađeno 67,4 milijardi dolara. Na ilegalnom tržištu cifre su veće.
Dalijevo ulje na platnu "iz obiteljske baštine"
Hrvatska je mala zemlja pa se krivotvorenje nije toliko razvilo. Malo je autora koji će postići konkretne cifre, pa se i ne isplati. Postojale su u Pragu, na to nas je svojedobno upozorio jedan filmski redatelj, radionice koje su kopirale umjetnine Vlahe Bukovca, a stil su oni koji su kopirali ovog cavtatskog majstora razvili praktički do savršenstva.
Šanse da kod nas bude originalan Picasso ili Dalí minimalne su, oni koji su dugo u tom poslu rekli bi nepostojeće. Mnogi galeristi na dojave o slikama ovih majstora, nakon desetljeća u galerijskom poslu, niti ne reagiraju. Kako nam kaže Ivo Jerić koji niz godina vodi Galeriju Kaptol: “Ja u principu odbijem kada mi netko nudi tako zvučna imena, da ima slike tih autora ne bi ih prodavao po Zagrebu već po Parizu, Beču, Londonu, gdje bi dobio i više novca za njih. Bilo je takvih pokušaja, nudilo se kod nas Chagalla, Miróa, Kleea, no sve se pokazalo lažnim. Likovna je publika danas ipak opreznija nego što je bila devedesetih, kada sam čuo informacije da su neki od novopečenih tajkuna znali kupiti, i za to dosta iskeširati, primjerice i lažnog Picassa”.
Izložba “Ljepota lažnog sjaja” koju organizira Muzej policije upravo je zato i postavljena, da se ljudi informiraju, da se lakše bori protiv krivotvorina. Radi se o putujućoj izložbi, trenutačno na Hvaru, koja je već predstavljena u Hrvatskoj i na kojoj mnogi posjetitelji mogu vidjeti četrdesetak krivotvorenih radova renomiranih domaćih, ali i stranih autora, od sedamdeset koliko ih imaju u fundusu. Lažne umjetnine su se prije 2009. godine uništavale. No, u međuvremenu su se dosjetili da bi korisnije bile kao upozorenje i sada se sakupljaju za muzej za kojeg se planira i stalni postav, na zagrebačkoj Dubravi. Većinom je riječ o uljima na platnu i o nekoliko skulptura, i za najveći dio umjetnina lako je zaključiti da je riječ o krivotvorinama. Neki su ljudi, pokazuje ova izložba, misleći da kupuju slike, kupovali čak i izreske iz kalendara.
Specijalne tehnike utvrđivanja autentičnosti
Istraživanja o tome je li riječ o originalu ili ne obavljaju se, među ostalim, i u Centru za kriminalistička vještačenja “Ivan Vučetić” te u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Kontaktiraju se autor, ako je živ, ili njegovi nasljednici. Djela se uspoređuju s potvrđenim radom pojedinog autora, istražuju se boje koje su se koristile, vještače se potpisi i sl. Među najvažnije tehnike istraživanja spadaju ultraljubičasto svjetlo, infracrveno svjetlo, kemijska analiza, datiranje radioaktivnim ugljikom.
Potencijalne se kupce savjetuje na što sve treba obratiti pozornost, primjerice pogledati poleđinu slike, ili podnožje skulpture gdje postoji informacija, tražiti potvrdu o porijeklu te slike, zatražiti da se provede vještačenje, kupovati na mjestima koja su na glasu kao dobra i gdje se nisu prodavale krivotvorine, provjeriti na web stranici MUP-a traga li se možda za slikom. Važna je suradnja više disciplina.
Koliko košta takav proces, pitamo Helenu Biočić, koja kaže: “Ne znam koja je cijena i koliko traje čitav proces jer umjetnine kod mene dođu kad su već obrađene i ustanovljeno je da su sigurno krivotvorine.” Galerist Ivo Jerić, dakle, u pravilu navodne autore zvučnih stranih imena odbija. A za domaće autore proces je sljedeći: “Kontaktiram stručnjake za pojedine autore, primjerice, ako su u pitanju Dulčić ili Vidović svakako ću zvati Igora Zidića. Na mnogima od njih naši su stručnjaci doktorirali ili imaju znanstvene radove. Ako je autor živ, kontaktiram njega, ako ne, njegove nasljednike, obitelj.”
Certifikat koji bi trebao potvrditi autentičnost
Ni sudskom vještaku Dušku Večerini nije se u tijeku njegove višegodišnje karijere dogodilo da naiđe na autentična djela stranih zvučnih imena. Kako kaže: “U principu su sve bile loše krivotvorine, od Miróa koji je dugo kružio i o kojemu se i u javnosti pisalo pa nadalje. Kada bih eventualno sugerirao vlasnicima da potraže mišljenje izvana jer nitko u Hrvatskoj nije za Picassa i slične autore stručan, niti jedan od njih nije to učinio.”
Večerina ostavlja mogućnost da se u Hrvatskoj pojavio neki rad tog profila, no nastavlja, “ako se pojavio, to je bilo samo u tranzitu za dalje”. Naišao je tijekom karijere na razne situacije: “Primjerice, netko je znao nuditi Matisseov crtež malog formata. No, crtež je datirao pred sam kraj umjetnikova života kada je on polako gubio vid i crtao je samo velike formate. No valja ponoviti da nema nikoga u Hrvatskoj tko je kompetentan za strane majstore pa ako postoji ikakva sumnja, treba se obratiti vani”, kaže.
Za većinu je hrvatskih krivotvorina, ipak, dovoljno prosto oko. Naime, dok su se na kineskom tržištu razvile toliko kvalitetne radionice lažnih umjetnina da ni najveći stručnjaci za pojedinog autora ne uspijevaju otkriti je li riječ o originalu, a poznati krivotvoritelj Han van Meegeren razvio je inovativne kemijske procese kako bi postigao “stari” pigment boje, većina naših krivotvoritelja, barem oni koji su ulovljeni, ne pogađa niti prave čavle; tako je primjerice po čavlima odmah otkrivena lažna skulptura Dušana Džamonje. Neki su hrvatski krivotvoritelji, potom, pokušavali u drvetu izbušiti rupe, imitacije crvotočine. No, bušili bi samo ravne rupe, a takve crvi ne rade. Možda i postoje dobri krivotvoritelji iz Hrvatske, složit će se naši sugovornici, no na našem tržištu oni ne djeluju.