BRANKO SILAĐIN

VELIKI INTERVJU S ARHITEKTOM KOJEMU JE ZAGREB OPSESIJA I LJUBAV 'Prioritet obnove trebaju biti urbani život i javni prostor, ne pojedine građevine'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 30.03.2020. u 20:40

Zagreb, 260320.
Arhitekt Branko Siladjin u razgovoru s novinarkom Mirajnom Dugandzijom.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Branko Silađin

Jasna strategija zaštite materijalne baštine povijesnog Zagreba nikad niti nije postojala. Danas je to i iluzorno, nakon “povrata” imovine, rauberske rasprodaje i besmislenog vlasničkog usitnjavanja

Arhitekt Branko Silađin imao je zazor od fotografiranja na praznim, još ponegdje od potresa neočišćenim zagrebačkim ulicama, policijskim trakama premreženim i toga kišnog četvrtka jako sumornim. Želio je da to učinimo u njegovu ugodnom iličkom studiju, u isto tako ugodnom razgovoru, sugerirajući tim prizorom, kako se izrazio, budućnost i lijepi život grada, kad “sve ovo jednom prođe”... Hm... I doista, što kad jednom prođe i koronavirus i smire se potresi?

Vratiti uživanje u gradu građanima, a mešetarenje, zgrtanje love, rasprodaju i konzumerizam staviti gdje im je mjesto - predlaže Silađin.

Zagreb je Silađinova opsesija i ljubav: u njemu se najviše bavi rekonstrukcijom i obnovom gradskih prostora u kojima pokušava sintetizirati povijesno i suvremeno. Temeljita rekonstrukcija Trga bana Jelačića za Univerzijadu, uređenje Europskog trga, zahvati na Britancu, privatne kuće... na popisu su njegovih radova.

Već dugo se govori da Zagreb leži na takvom tlu da ga čeka potres značajne magnitude. Jeste li se uplašili, bojite li se potresa?

- Nisam bio u Zagrebu pa to nisam mogao iskušati, a doživio sam ih nekoliko slabih. Teoretski ih se ne bojim, ali, kažem, ne iskušah… bio sam u svom drugom domu u Voloskom, za događaj saznah od ukućana i prvim fotosima shvatih obim posljedica. Te i to, da je vanjski i vidljivi dio stradanja beznačajan prema onome što je zadesilo ‘iznutricu’ cijele povijesne jezgre. Tek će analiza te iznutrice ukazati na još nesagledive posljedice ne samo materijalne, nego i životne. Vratih se u sačuvani dio svoje kuće i uvidjeh sve potvrde te teze. Pregled mog radnog prostora bio je umirujući.

Možete li se malo prisjetiti tih dana 1986. kad ste uređivali ‘novi’ Trg za Univerzijadu. Trebalo je ‘spustiti’ njegovu glavnu plohu, pomaknuti tramvajsku prugu, pronaći u arhivima historijski izgled nekih zgrada, otkrili ste pet metara dug Meštrovićev reljef na palači Popović...

- Naravno da se prisjećam tih uzbudljivih dana, uistinu čudesnih, ali u prvom redu zbog odluke društva da se - nešto učini! A to je oslobodilo neviđenu zajedničku energiju u realizaciji. Danas, u društvu koje njeguje samo osobni interes, to je nezamislivo. Unezverijada, kako je jedino zovem, jer uistinu je unezvijerila grad otkrićem i afirmacijom javnog prostora, otkrila je i oživjela dobri duh Zagreba. Sve ono što je danas politikom interesa i konzumerizmom pretvoreno u karikaturu i opće raubanje zajedničkog nam javnog prostora.

S obzirom da su stradale mnoge povijesne zgrade u središtu Zagreba, možemo li zaključiti da odnos prema gradu nije bio dobro postavljen strateški? Možda je, umjesto sad već notornih fontana ili nekih sličnih gradonačelnikovih eskapada, trebalo obratiti pozornost na baštinu?

- Neka generalna i jasna strategija zaštite materijalne baštine povijesne zagrebačke jezgre nikad i nije postojala. Ni u doba kad je to moglo biti i učinkovito. Danas je to iluzorno, nakon ‘povrata’ imovine, rauberske rasprodaje i besmislenog vlasničkog usitnjavanja. Pokrenuto je samo najunosnije poduzetništvo, trgovina nekretninama, interes za dizajnersko ušminkavanje i brzu preprodaju...

Ništa za potencijale stvarnog i kontinuiranog života. Eskapade koje spominjete samo su posljedica tog ukupnog trenda pa i interesa javnosti. Jedan primjer, izboren osobnom akcijom i instinktivnom i bezrezervnom pomoći ozloglašenog Gradogazde: akcija gradnje parkirališta za 100 automobila prekinuta je i stvoren je najveći javni prostor nakon Univerzijade, onaj oko, od mene izmišljenog, Europskog trga.

Mislite, naravno, na Europski trg u produžetku Trga bana Jelačića prema Staroj Vlaškoj?

- Naravno. Objeručke prihvaćen od puka, a napadnut od struke zbog nedostatka ‘umjetničkog d i klupe, a Gradogazda je uvjetovao kamen. Sve je bilo ključnije od činjenice da je grad dobio urbano aktivan javni prostor.

Može li se obnova grada povjeriti sad već sasvim financijski kompromitiranom gradonačelniku i njegovim suradnicima?

- Nije nevažno tko je gradonačelnik, no samom izmjenom može se steći samo vjerovanje u moguće bolje. Ključ je kao i uvijek u stvorenim društvenim uvjetima, a oni su direktni odslik društva. Bandić nije stvorio situaciju, situacija je stvorila i održava Bandića. A Bandić je i specifikum, nije gramzljiv, nije mu cilj imati bogatstvo...

?!

- Da, njegov osnovni cilj je biti Bandić! Na gustoj mreži interesa pojedinaca i mreža, otvorenim populizmom, sa seizmgrafskim sposobnostima, mjeri i  manipulira onim svojim brojem većinskim biračkim tijelom. Tome se bliži neminovni kraj. Ključno je pitanje - što onda...Nastala situacija, ovom kombinacijom potresa i corone, čini situaciju kompleksnijom, no možda i punijom potencijala.

Zagreb, 260320.
Arhitekt Branko Siladjin u razgovoru s novinarkom Mirajnom Dugandzijom.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

Očito mislite na promjenu načina upravljanja gradom?

- Neminovan je rez u načinu i obliku gospodarenja prostorom svih građana. Nužno je onemogućiti ili bar minimalizirati političku trgovinu uvijek samo momentalno vladajuće skupine poslušnih predstavnika svoje interesne zajednice (partije), spriječiti rasprodaju prostora, jer koncesija je privatizacija.

Zatim, pravno i zakonski definirati da javni prostor ne može biti profitabilan, a da je obaveza i dužnost zajednice stvaranje njegove samoodrživosti, instrumenata praćenja stvarnih i razvojnih zajedničkih interesa. Bez dokidanja stvorene guste interesne mreže niti jedan nasljednik nema velike šanse. Ima samo šanse da prihvaćanjem realiteta postane polako sličan svom prethodniku… svi će to poricati, ali aktivizam je jedno, a kompleksnost realnog vođenja i njegovanja integralnih interesa građana nešto drugo.

Koliko će vremena trebati da se oštećene zgrade saniraju izvana?

- Nije važno koliko vremena treba da se izvana saniraju pročelja zgrada, zapravo ne bi se smjelo prebrzo šminkom pokriti sve posljedice neodržavanja njihove ‘iznutrice’.

Možemo li se okrenuti nekom uzoru?

- Teško da možemo uzeti u obzir metode i sisteme obnove bogatih zemalja. One obnavljaju i njeguju povijesne tragove viškom stvorenih vrijednosti i nataloženom svijesti pojedinaca da svoje stvorene viškove vrijednosti ulažu u to. Mi se još tražimo, i to ne samo oni koji nemaju, nego i oni koji imaju - novac iste one države kojoj se odupiru bilo što dati!

Što će se, zapravo, raditi u toj sanaciji? Na koji način spriječiti da se to više ne ponovi? Ili je to nemoguće?

- Sanacija je jedno, a obnova drugo. Doduše, postoji mogućnost da se sanacija misaono preprogramira u obnovu, što je vrlo velika opasnost, ali i realnost. Sanacija je vraćanje u stanje prije nepogode, a to je uglavnom bilo loše i očekivalo je obnovu.

Nama je nužna obnova kojom bi se stanje spomenika dovelo ne samo u prihvatljivo konstruktivno stanje, nego i prilagodilo današnjim namjenama i potrebama života. A to bi trebalo i maksimalno osigurati preživljavanje i kod budućih, nepredvidivih ekscesa prirode. Dakle, obnova jedino ima uistinu pravi smisao - ona osigurava ne samo stabilnost, nego i život. A dati i život i smisao života tim tragovima naše povijesti jedini je pravi cilj njihova njegovanja.

Ozbiljno su stradali kulturni objekti, Muzej za umjetnost i obrt i drugi muzeji... bi li u obnovi oni trebali imati prednost ili stambene kuće?

- Da, vrlo ozbiljno su stradali mnogi tragovi naše povijesne baštine. Neminovna je njihova obnova, u svakom slučaju, nužna je njihova hitna sanacija, čime se sprečava neizbježno propadanje. No stavljati to u neki prioritet pred stanovanje, čini mi se bespredmetno.

To su dvije neusporedive kategorije. Bez života, a njegova je osnova stanovanje, nemaju moralno opravdanje neki posebni prioriteti. Ali dužnost je novih generacija čuvanje vrijednosti stvorenih brojnim prethodnim generacijama i stoljećima.

Svakako, za one koji obožavaju Zagreb, a znamo da ste jedan tih.... što bi u cijeloj toj obnovi mogao biti najizazovniji zadatak?

- U potpunosti sam ovisnik Zagreba, i ne mogu gledati ni valorizirati pojedine njegove vrijednosti, gledam ga samo kao cjelinu. Zagreb nema ikona i ne treba ih, on je ikona, još neotkrivena, a u koju, nažalost, najmanje vjeruju njegovi stanovnici.

Duboko vjerujem da se upravo ta jednostavnost - u biti još sačuvani čitljivi odraz povijesne slojevitosti europske provincije - može, primjerenim njegovanjem zatečenih prostornih i urbanih vrijednosti, sjajno životno aktivirati. A prilagođujući se današnjim potrebama, u potpunosti biti uzoriti model kvalitetnog života nasuprot globalne anonimnosti i raspada prostora nekontroliranim rastom…

Dakle, nije najvažnije obnoviti ovu ili onu zgradu, nego život grada.

- Tako je. Ne vidim prioritete u obnovi pojedinih građevina, nego u obnovi urbanog života i javnog prostora, ali na bazi obnovljenog stvarnog života povijesne jezgre, a ne apartmanizacije i hotelizacije, ne predmetom nekretninskog mešetarenja... Zagreb bi trebao imati apsolutnu prednost u obnovi.

To je prilika da Zagreb zadobije neke nove funkcije i sadržaje, ali s obzirom na financijsku krizu koja nas čeka, čemu se možemo nadati?

- Treba predstojeću opću nestašicu iskoristiti za novi početak, obnoviti i stimulirati stanovanje. Isključiti prvo tranzitni, a zatim i sav suvišan promet iz povijesne jezgre, stvoriti uvjete besplatnog javnog prijevoza unutar jezgre, učiniti javni prostor javnim, na ulice staviti pokretni mobilijar za boravljenje, druženje i aktiviranje korisnika.

Ugostiteljstvo učiniti slobodnom uslužnom djelatnošću bez konobara, kao što je to u Bryant Park u New Yorku. Restorane i ostale ekskluzivne usluge uvući u okruženja građevina, unutrašnjosti blokova i dvorišta i tako aktivirati te zapuštene, vrijedne prostore grada.

 Još jedna utopija?

- Ne mora biti. Naravno, uz zdrav razum, pa i realnu, ne raubersku, računicu i ostvarivu kvalitetnu strategiju grada, ali s neminovnom pravnom i zakonskom podrškom osnove našeg društva a to je - država. Sve počinje i završava na primjerenoj organizaciji društva utemeljenog na današnjim i sutrašnjim interesima zajednice, a ne pojedinca ili interesnih zajednica. Treba vjerovati da će nas nova stvarnost pred nama potaknuti na reviziju naših postupaka i traženje boljeg puta opstanka i boljitka.

Odlomio se vršak jednog tornja katedrale. To je dobilo veliki publicitet, ali sanacija se zapravo sastoji u podizanju skela i modeliranju novog vrška, ništa posebno. Ili...?

- Odlomio se je vršak katedralnog tornja i postao simbol zagrebačkog stradanja i to pojednostavljenje puno govori o teškom putu realnog sagledavanja ne samo obima i posljedica nesreće, već i stanja u koje smo dovedeni ovim korona-potresom.

Izdvajamo