Mršaviji, smireniji, ali i koncentriraniji nego ikad, Radimir Čačić sprema se za veliki povratak u hrvatsku politiku. Sjedimo u njegovom privremenom zagrebačkom uredu koji danas posuđuje od svoje glasnogovornice i razgovaramo o velikim planovima. Njegovi Reformisti, iako tek stranka u osnivanju, već računaju na nekoliko parlamentarnih pozicija u ovom sazivu Sabora. O bivšim kolegama iz HNS-a Čačić više ne želi puno razgovarati, kaže tek da zna tko će biti uz njega, a da neće plakati za ostalima. “Budućnost ne smije pripadati strankama”, kaže i to smatra prvim ciljem za koji se treba izboriti.
Može li se čovjek kod nas baviti politikom, posebno ekonomskom politikom, ako se nalazi izvan sustava vlasti. Vi ste ovdje, svi znaju tko ste i koji su vaši kapaciteti, ali vaša stranka, Reformisti, u javnom političkom životu još ne postoji. Što možete napraviti?
- To je pitanje razvijenosti društva i to prije svega civilnog društva, a ne samo institucija. Ovdje u našim uvjetima mi smo krenuli prije rata s relativno visokom razinom civilnog društva, s malim utjecajem politike, s profesionalnim i kvalitetnim medijima, relativno visokom razinom pravne sigurnosti. Govorim o kontekstu s kraja osamdesetih, dakle prije rata i svega što se od rata događa u Hrvatskoj. Onda smo ušli u prostor gdje smo sve to presjekli i vratili se u političkom razmišljanju unatrag. Institucije smo pod alibijem rata potpuno centralizirali. Sve smo sveli na političku moć. A ta moć je sirova i zastarjela. To je bio pogled na svijet kakav je prevladavao u 19. i početkom 20. stoljeća. Našem prvom predsjedniku nije nedostajalo ni pameti ni energije ni ideala, ali ne možemo pobjeći od toga da mu je nedostajalo modernog obrazovanja. Srećom, ideali i uzori bili su mu dobri.
Deset posto najboljih
On je bio jedini hrvatski političar koji je ostvario svoj san...
- Točno. O tome govorimo. Nažalost, u gospodarstvu tijekom privatizacije izgubili smo i one poduzetničke i menadžerske jezgre koje su izrasle u socijalizmu, jer se nisu politički uklapale. Činjenica je da su nam ekonomiju tada preuzeli ljudi koji su bili ograničenog dometa. Uglavnom su bili svjesni da ne znaju voditi kompanije, pa su se prihvatili nekretnina, što je njima bila neka opipljiva vrijednost.
U to ste vrijeme vi već gurali HNS-ovu biznisu orijentiranu politiku. Što ste tada zastupali?
Već tada sam imao sasvim jasan razvojni koncept, bio je čak i napisan, ali malo tko je razumio o čemu govorim. Zalagao sam se tada da menadžerima čije su tvrtke i velike kompanije iz bivšeg sustava izašle u plusu damo te kompanije da ih i dalje razvijaju. Predlagao sam da odaberemo deset posto najboljih, da iza njih stanu banke i cijeli sustav i da im damo pravo da preuzmu i da privatiziraju postojeću ekonomiju. Netko će reći da bi oni to na taj način dobili badava, ali činjenica je da novca tada ionako nije bilo. A prijeko su nam trebali ljudi koji će znati stvarati novu vrijednost. Naravno, to je bilo odbačeno jer politički nije odgovaralo. A politički smo, s druge strane, sve sveli na formu koja zapravo nije odgovarala istini. Pod egidom decentralizacije zemlju smo podijelili na niz županija koje zapravo nikad nisu samostalno zaživjele. Nikad nisu imale vlastiti novac, pa onda ni ovlasti da njime raspolažu. Nikad nisu imale izvorne budžete, ovisne su o središnjem proračunu, pa samim time i potpuno ovisne o državnoj politici, posebno u prosvjeti i zdravstvu.
Slučajan odabir
Zašto je bilo tako?
U porezima je završilo 50% hrvatskog BDP-a, a od toga je 90% na raspolaganju centralne vlasti. Dakle, potpuno su povezana politička i financijska moć. Predsjednici stranaka i još dvoje-troje ljudi određuju tko će biti u parlamentu, tko će biti u izvršnoj vlasti i po principu kadija tuži, kadija sudi, sve se svelo na 20 članova vlade koji vode državu, a kriterij za njihov odabir je potpuno osoban i često slučajan. U vrijeme nastanka države Tuđman je barem pokušavao okupljati sve za koje je mislio da mogu pomoći i da imaju znanje i sposobnosti. U prvoj Ustavnoj komisiji 90-te bili smo, recimo, i Savka i ja.
Tuđman je, barem u to prvo vrijeme, znao slušati...
Pokušavao je okupiti ljude koji su znali razmišljati, koji su imali stav, donosili neki sadržaj. I u Saboru je bilo ljudi koje su vodili neki ideali i zbog kojih su se bili spremni izložiti. Ukratko - kad smo imali nešto snage u politici, nismo imali ništa u privatizacijom devastiranom gospodarstvu. Prošlo je 25 godina. Danas iz vremena socijalizma imamo uspješnog Drka i Vlahovića, a s nastankom Hrvatske Todorića i još mnoge uspješne i obrazovane poduzetnike i menadžere. Imamo dakle stanje da su nam gospodarske elite neusporedivo kvalitetnije od političkih. Do toga je dovela kakva-takva tržišna utakmica i kroz nju pozitivna selekcija gospodarstva i potpuno nepostojanje bilo kakvih kriterija i rezultata u političkoj utakmici koja se svela na mahanje ideološkim zastavama.
Još nismo došli do odgovora na pitanje može li se djelovati ako ste izvan sustava?
- Naravno da se može. Tako funkcioniraju zrele demokracije. Mi znatno manje. Problem je što se kod nas ne može djelovati ni kad ste unutar vlasti. Po prirodi stvari, svi oni koji su se našli na vlasti od devedesetih nadalje, sve manje su bili skloni promjenama. U društvu koje je nerazvijeno, bez institucija i pravila igre, s pravosuđem koje je očišćeno od znanja pa dopunjeno po političkoj liniji, u takvom sustavu politika je bila glavni glas protiv promjena. Od devedesetih do danas imali smo samo dva konsenzusa - prvi je bio obrana zemlje, drugi ulazak u Europsku uniju. Po različitim osnovama, ali ipak te konsenzuse smo postigli. I lijevi i desni. I sada smo ostali bez cilja. A jedini stvarni - da živimo bolje - hrvatska politika si uopće nije postavila kao cilj. Našim političkim elitama to nije cilj. Jedino što žele je ostati na vlasti. To žele i u Švedskoj i u Njemačkoj, ali tamo ne mogu opstati na vlasti ako ne brinu o kvaliteti života građana i ne postižu rezultate.
Čini se da ne vjerujete u mogućnost velike koalicije?
- U ovom našem današnjem trenutku to su bespredmetne rasprave. Ne zato što to ne bi bilo dobro, jer bilo bi, nego zato što je nemoguće. Jedino što žele i lijevi i desni je da se takva koalicija nikad ne dogodi jer u tom slučaju oni nestaju. Postaju nebitni. Oni već ni danas ni po kojem kriteriju rezultata ne zaslužuju biti na vlasti. Tu ih održava samo sukob ideologija. Zato se love lopovi, optužuju protivnici, a štite “naši”, o kome god da govorimo. U takvom sustavu nema šanse nitko tko se ne opredijeli ili za ustaše ili za partizane. To je bio moj problem i u HNS-u.
Za što ste se vi opredijelili?
- Za kvalitetnu građansku opciju. Ono čime su išli (Dražen) Budiša i (Vlado) Gotovac, tj. ono što je artikulirala koalicijska vlast 2000. godine u trenutku kada smo odlazili prema Europi i slali poruke o ljudskim pravima, slobodi medija, slobodama uopće. Ali u trenutku kada smo ušli u EU i kada su neka osnovna pravila potpisana, mi imamo situaciju da se i dalje perpetuira poruka da su ideologije jedini sadržaj politike. Ideologije mogu biti samo temelji u realizaciji osnovnog cilja, a to je pomak u kvaliteti življenja naših građana u svakom pogledu. To ne svodi politiku na sukob oko Lex Perkovića ili naziva za gay zajednicu, već traži sposobnost za osmišljavanje i realizaciju reformi i projekata. Zato njemački socijaldemokrati i gospođa Merkel, poštujući iste temeljne civilizacijske vrijednosti, koje smo ulaskom u Europsku uniju prihvatili i mi, premda se razlikuju u nekim ideološkim temama ništa manje nego SDP i HDZ, redovito nalaze zajednički nazivnik za suradnju u vladi koja omogućuje konkretne i mjerljive pomake za cijelo društvo. To ne znači da će se u parlamentu uvijek slagati, ali dogovorit će se o reformama i projektima, jer bez rezultata ne bi ostali ni jedni ni drugi.
Zašto ni lijevi ni desni u svojim vladama ne vole imati zelene?
- Oni su svakom društvu nužni kao aktivisti, ali su kontraproduktivni kada se nađu u izvršnoj vlasti. Zelene ideje su važne i dobrodošle svakom društvu, no cijenu njihove realizacije ne mogu sve države platiti i zato rijetko sudjeluju u izvršnoj vlasti.
Bitka za Plomin
Bi li Holly po tome bila korisna u Europskom parlamentu, dok je njen rad u Vladi često zaustavljao razvojne procese?
- Apsolutno da, kada je riječ o pitanju postavljanja širokih okvira za djelovanje. U Hrvatskoj kod najosjetljivije teme Plomina s dva puta većim kapacitetom imate dva puta niže zagađenje zbog novih tehnologija, što znaju i zeleni, ali bez obzira na to pokušavaju spriječiti projekt koji Hrvatsku ne bi koštao ni 1 EUR, koji bi donio milijardu eura investicija, uravnotežio energetsku bilancu i dao jeftiniju struju. Pri tome, Njemačka ima 60% energije na ugljen, prosjek Europske unije je 30%, a mi ćemo s izgrađenim Plominom biti na 12%. Očito je da se radi o interesima koji nisu samo očuvanje okoliša, jer da je tome tako zeleni bi prvi podržavali projekt koji dva puta poboljšava sadašnje stanje. Oni smatraju uspjehom ako se zadrži status quo. Naravno da je sunčeva energija bolja od ugljena, pa i od plina, ali je četiri do devet puta skuplja. Možemo li to platiti? Ne možemo, ni kao građani, ni kao gospodarstvo. Je li obala ljepša ako je ostavimo cijelu u šumama? Naravno da jest, ali hoćemo li moći živjeti u 21. stoljeću ako sve ostavimo na razini iz 19.? Nećemo. U svemu treba tražiti mjeru, poštujući ekološke standarde.
Što po vašem mišljenju najviše nedostaje današnjoj hrvatskoj politici?
- Svijest o činjenici da je politika mjerljiva disciplina koja mora dati rezultate. Hrvatsku politiku najbolje oslikava zapravo riječ “partitokracija”. Nećete je naći u rječniku, ali točno je da mala skupina ljudi upravlja svim procesima s ideoloških pozicija. To ukida politiku kao mjerljivu disciplinu. A ako nije mjerljiva, to znači da ni život građana neće biti bolji, jer to nije parametar koji određuje kvalitetu ideologijama vođene politike. Jedan od načina, uz promjenu Zakona o strankama, da se poveća utjecaj građana u odabiru najkvalitetnijih ljudi u okviru političke opcije za koju glasaju su poluotvorene liste i upravo zato je to prijedlog zakona Reformista u Saboru, koji je podnijela zastupnica Martinović. Pokušaj preskakanja institucije i izbornog zakonodavstva uvođenjem isključivo preferencijalnog glasovanja u Ustav putem referenduma na tragu je stalnog zazivanja izvanrednog stanja, udara na stabilnost pravnog sustava i, naravno, samopromocije, pa makar ponovo koštala 50 milijuna kuna, ali i iskaz strasti za podjelama u društvu, jer je referendum uvijek odlučivanje da ili ne, bez mogućnosti dogovora i postizanja najboljeg rješenja, pa time otvara i prostor sukoba. Isključivo preferencijalnu vlast vodi ka potpunom populizmu i demagogiji i stoga se nadam da će parlamentarne stranke naći snage i pameti da učine nužne promjene kroz saborske procedure. Dakako da bi bilo važno mijenjati Zakon o političkim strankama, u istom smjeru razbijanja monopola na odluke stranačkih vodstava, uvođenjem obveze izbora kroz jedan član - jedan glas i drugih instituta.