Zapuhao jak vjetar s Dinare i napravio institucionalni propuh u zemlji čudesa i ekscesa. Hoće li propuh u glavama samouvjerenih reformista dati posljednju pomast hrvatskom poduzetništvu i obrtništvu? Izgledno je da hoće, ako se nastavi trend zatvaranja zbog pogreške u poslovanju. Kod nas se poslovni grijeh ne otpušta oprostom, nego kaznom. Nadležni inspektor većinom po prijavi od jalne konkurencije izlazi na uviđaj, ali ne svojom voljom. Da mu zakon ne nalaže, nikad ni jedan inspektor ne bi nogom kročio u vaš poslovni objekt, osim u nuždi zbog gladi, žeđi, ovisnosti o dimu cigarete… što svaku krivnju skida s njihovih pleća. Moramo se pomiriti s činjenicom kako je u Hrvatskoj sve u skladu sa zakonom i po zakonu, izuzev zakona samog.
Jesu li napisane i usvojene zakonske odredbe jasne vlasniku cvjećarne, pekarne, pa čak i stomatološkim ordinacijama, a kamoli bakici s placa, nitko ne pita. Zato je preporuka, ako ne želimo gledati u traku na kojoj će pisati državni inspektorat i žigove bordo nijanse, unajmiti minimalno između pet do sedam tumača zakonskih odredbi, da se izbjegne zabuna tumačenja. Jer, povjerenje u osobnu pravnu pismenost možebitni je krivac određenog poslovnog prekršaja. Nažalost, prijedlog i njegova provedba se sudaraju zbog pustinjskog pijeska, kojeg je u građanskim novčanicima više nego novca. Kako stvari stoje na terenu, socijalnih slučajeva će biti sve više, pa je vrlo realno za očekivati i smanjenje socijalne pomoći. Nitko nije protiv da inspektori vrše svoju dužnost, ali da im ponekad ili ponekom nedostaje fleksibilnosti u radu ne možemo poreći. S obzirom da su i oni samo ljudi, nitko ne može tvrditi da se i njima ne potkrade greška. Pitanje je, je li unutarnja kontrola dosljedno provjerava ispravnost inspektorovih odluka ili se sve svodi na zatvori, pa otvori, nakon što platiš propisanu kaznu. Po svemu sudeći, mi živimo od kazne do kazne.
Ako slučajno računamo kako će nas iz buduće recesije izvući novac Europske partije, pardon unije, grdo smo se preračunali. Po svim navodima nikom u Europi ne cvjetaju tratinčice, a još manje ruže. Jedina ruža koja bi u cijelom svijetu mogla procvjetati, je crna ruža nove recesije. Navikli smo mi stezati remenje, no još nismo spremni jesti kamenje. Iako sebe uvjeravamo kako smo već oguglali na loše vijesti, ipak ih pratimo puno više nego dobre vijesti. Činimo li to iz straha, znatiželje, suosjećanja… nećemo nikog propitivati, jer to je osobna stvar. Ali, kada nadilazi osobno i postane sveopće, tada ćemo se morati propitivati što smo propustili vidjeti. Propustili smo vidjeti kuda ide ovaj svijet i što nam se sprema u pozadini svega. Umjesto čitatelja i gledatelja trebali smo biti vlastiti inspektori koji će na vrijeme skupiti rezerve, za nadolazeće nevrijeme. Tako bismo barem ublažili recesijsku kaznu. Ali ne. Nas još uvijek zanima tko koga šilji, a tko će završiti na šiljku, razmišljat ćemo kada se dogodi.
Ako smo jednostavno takvi, takvi ćemo i ostati. Dok nam zaborav na sutra nudi banka iza ugla, ne povodimo se mišlju za propadanjem. Makar nam sve poduzetništvo i obrtništvo zatvorili, makar ostali bez kuća, automobila i kućnog ljubimca, mi nastavljamo ići. Jesu li naši geni kameni ili gumeni, reći će nam nova recesijska kriza. Kada se nađemo u središtu globalnog financijskog tajfuna, koji tek hvata svoju brzinu i moć uništenja što će od nas kao države ostati… pustopoljina ili poželjna oaza? Živi bili, pa vidjeli! Do tada bi Vlada mogla osmisliti i jednoglasno izglasati novi porez. Za svaku izgovorenu uvredu u sabornici na licu mjesta uplata od 500 kuna za siromašne kruhom i klonule duhom.
Moja prognoza
Hladna fronta nove recesijske krize dolazi sa zapada, brzo se premješta na sjeveroistok, a do kraja sljedeće godine proširit će se na cijelu svjetsku ekonomiju.