PRIČA IZ CVJETNOG NASELJA

VIDEO: SKOČIO S BALKONA OD TRI METRA SPAŠAVAJUĆI OBITELJ Novi stanari studentskog doma podijelili potresne priče: 'Lijepo je ovdje, ali želimo doma'

    AUTOR:
    • Filip Pavić

  • OBJAVLJENO:
  • 24.03.2020. u 10:08

Zagreb, 220320.
Studentski dom Cvjetno naselje priprema se za prihvat gradjana koji su ostali bez svojih domova ili su u potresu tesko osteceni.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX

 

“Sve je super, toplo je, uredno, imamo hrane i vode, ali to nije naš dom. Nitko ne zna koliko će sve ovo trajati. Što ćemo poslije? Gdje ćemo biti? U naše se kuće više ne možemo vratiti.”

To su zebnje i strahovi građana čije su kuće i stanovi u potresu teško oštećeni ili potpuno uništeni, a koji su privremeni smještaj zatražili u Studentskom domu Cvjetno naselje. Zadnja dva dana studentske spavaonice pune građani kojima je šteta veća, a kako smo doznali od Krešimira Matijevića, člana kriznog stožera i voditelja sanitarne i veterinarske kontrole Studentskog centra Zagreb, primili su ih više od 70.

- Novi pristižu svaki sat. Većinom su to osobe starije životne dobi, s područja Markuševca, Dubrave i centra grada. Ne možemo točno znati koliko će ljudi do kraja dana doći, ali osigurali smo dovoljno kapaciteta. Studentski dom može primiti gotovo 1800 ljudi - govori Matijević, rukovoditelj. Do ponoći su prihvatili 51 čovjeka, a do jutra još deset.

Zagreb, 220320.
Studentski dom Cvjetno naselje priprema se za prihvat gradjana koji su ostali bez svojih domova ili su u potresu tesko osteceni.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX
 

- Svi pogođeni trebali bi prvo kontaktirati brojeve telefona tih dviju organizacija i ostaviti im svoje podatke. Ekipe s terena pregledavaju građevine i ako nisu sigurne upućuju ih na nas. Uzimamo osobne podatke i smještamo ih u sobe. Posebno vodimo računa je li netko pod mjerom samoizolacije -objašnjava Matijević. Građani su u ovom trenutku smješteni u prvi paviljon studentskog kompleksa na prvom i drugom katu. Oni koji su jučer pristigli do 20 sati dobili su i večeru, tanjur graha, a svaki će dan, kako je najavljeno, imati doručak, ručak i večeru u prostorijama studentske menze. Građani s kojima smo proveli jutro i više su nego zadovoljni smještajem.

Zagreb, 220320.
Studentski dom Cvjetno naselje priprema se za prihvat gradjana koji su ostali bez svojih domova ili su u potresu tesko osteceni.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX
 

U strahu smo da će nam netko reći: “Skupljaj stvari i odlazi!”

Ljiljana Kovač (52) je sa 21-godišnjom kćeri živjela u kući u Markuševcu, gotovo uz sam epicentar potresa. Stara kuća u kojoj su ona i cijela njezina obitelj živjeli generacijama, posve je uništena, govori.

- Je, bila je to stara kuća, drvena, i nije bila previše čvrsta, ali tamo sam živjela cijeli život. Moja mama je tamo bila prije mene. To je bila moja kuća, moj dom. Bolesna sam i moram primati injekcije, evo, ne znam što da vam kažem - govori potiho. Gospođa Ljiljana je teško pokretna i dvije godine je provela na kućnoj njezi zbog problema s kostima. Nije zaposlena i prima socijalnu pomoć.

Smještaj u studentskoj sobi zatražila je u nedjelju navečer. Prije toga je sate provela na hladnoći ispred kuće na Markuševcu kojoj sada nedostaje pola krova, a stanovanje više nije moguće. Službe Crvenog križa, dodaje, uputile su je na smještaj u Cvjetnom naselju i “ne može reći ni riječ protiv”.

 

- Sama sam tu, nije nam loše. Imamo krov nad glavom, vodu i grijanje. Ali, znate, to nije moja kuća, ja tu nisam svoja na svome i zapravo ovisim o dobroti drugih. Hvala bogu, kći mi je punoljetna i ne mora biti tu sa mnom. Ostat će spavati kod dečka dok se nekako ne snađemo - govori. Iz ruševine je uspjela izvući samo torbicu, isprave i medicinske dokumente koji joj trebaju za terapiju.

I nju, kao i stotine drugih, muči što će doći poslije. Nitko im zasad ne govori koliko će moći ostati u privremenom studentskom smještaju. Strahuje da bi svaki dan mogao netko doći i reći “skupljaj stvari i odlazi”. Najgori je osjećaj, govori, kad si toliko nemoćan i u samo jedan dan spadneš na to da se više sam o sebi ne možeš brinuti.

Nisam navikao da sada ovisim o drugima i da moram primati nečiju milostinju

Ljiljanin brat Dragutin Kovač je također stanovao u Markuševcu cijeli život. Na 54-godišnjaka smo naletjeli ispred studentske menze, upravo je uzimao ručak. U menzi kaže da nema previše zadržavanja. Kuhari i kuharice pakiraju hranu u kutije i vrećice, a onda je novi stanari nose u svoje studentske sobe. S nama razgovara ispod maske, staklenih očiju i dubokih podočnjaka. Kuća je u potresu teško stradala, svi su zidovi popucali, a žbuka s plafona se rasula po svim podovima u kući, kaže. Očajan je.

- Ovo nije normalna situacija. Cijeli sam život bio taj koji pomaže, koji daje. Nisam navikao ovisiti o drugima, ni da moram primati milostinju - govori. Ima problema s kukovima, teško hoda i gotovo svi prsti desne ruke mu nedostaju. Kaže da je branitelj. Da izađe iz kuće i krene prema Cvjetnom, kaže, pomogli su mu Boysi. Sa sobom je od stvari, u velikoj strci, uspio ponijeti jednu vrećicu s malo odjeće i dokumente.

- Nije mi do stvari. Mogu doći, počistiti, netko mi može pomoći da izvučem sve van iz kuće, ali što ću onda s tim stvari? Gdje ću ih ostaviti i tko će me primiti? Neki ljudi imaju obitelj, rodbinu ili druge kuće gdje mogu živjeti. Što će biti sa mnom i s onima koji su u istoj situaciji kao i ja - traži odgovore Kovač. Ima malu mirovinu od koje, kako kaže, ne vjeruje da će moći popraviti kuću. To je jedino što je imao.

Hvali službenike SC-a s kojima komunicira cijelo jutro. Strpljivi su, kaže, pristojni i susretljivi. Jako brzo rješavaju sve kritične slučajeve i sve starije, nemoćne i bolesne smještaju po brzom postupku. Smješten je u lijepu sobu gdje je, kaže, toplo i uredno. Pita se i on koliko će proći dok ne postane nepoželjan gost.

Skočio sam s visine od tri metra spašavajući se od potresa

Danijel Tomičić je sa suprugom u studentski dom Cvjetno naselje došao u nedjelju navečer. Nedavno je, govori nam, kupio kuću u Gornjoj Dubravi, gdje je živio sa suprugom i dvoje male djece. Ta je kuća sada uništena. Kad je potres počeo, prisjeća se, cijela je kuća, inače smještena na brijegu, počela polako kliziti prema dolje, a on i supruga, spašavajući živu glavu, morali su skočiti s balkona u dvorište.

- Bilo je strašno. Nisam stigao razmišljati. Prvo sam primio suprugu i spustio je dolje, a onda sam i ja skočio. Visina je to od otprilike tri metra. Srećom, nije nam bilo ništa, a još je veća sreća što su djeca za to vrijeme bila kod bake izvan Zagreba - govori Tomičić i dalje prestravljen. Kuća je na kraju ostala bez dijela krova i zidova. Dodaje da je ionako bila stara, ali sada je i urušena. Boji se da sanacija nije moguća. Primijetio je da su i novije kuće u njegovoj ulici nastradale od potresa.

Na pitanje je li dobio upute od stručnjaka i građevinara s terena, odmahuje rukom. Smatra da i ono što je od kuće ostalo treba srušiti. Nije više sigurna za njegovu obitelji. Prije dolaska u studentski dom, kaže, uspjeli su uzeti najosnovnije. Nije želio ulaziti u ruševnu kuću jer je zaključio da su velike šanse da samo od njegove težine popusti još koji stup i sve mu se sruči na glavu.

Smještaj u Cvjetnom ocjenjuje dobrim. Kaže da je zahvalan službama koje su odmah reagirale i prihvatile njega i suprugu. Imaju sve što im treba, ali ključno pitanje ostaje - kako dalje?

- Najveće je pitanje dokad ćemo moći biti ovdje. Sigurno nas neće držati toliko koliko će nam trebati da sravnimo ovu kuću i podignemo novu. A kako ćemo i to? Od čega? Ne znam, ali morat ćemo preživjeti -zaključuje.

Izdvajamo