POTRESNE SNIMKE

VIDEO Volonterka potajno snimila šinteraj u Belom Manastiru: Horor koji ćemo mi sanjati večeras, a ONI ga žive!

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 04.04.2012. u 10:39

Facebook/azil-osijek-volonteri

'Njih par sjedi u kutu i trese se, ne pokušavajući privući nikakvu pažnju, na njima se vidi da su se predali, duh im je slomljen, izgubili su nadu'

Na Facebook stranici Azil Osijek-volonteri sinoć je objavljeno potresno svjedočanstvo jedne volonterke nakon posjeta šinteraju u Belom Manastiru gdje je potajno fotografirala i snimila nekoliko video-uradaka.

"Smrad u prostorijama je stravičan, psi koji nisu u boksevima, nalaze se u metalnim kutijama koje imaju 4 strane i leže na pločicama i vlastitom izmetu, svi su mokri jer voda kojom se pod čisti kao da nikuda (ili jako sporo) ne otječe pa je konstantno bar centimetar vode na tim hladnim pločicama. Neki vam prilaze uz mahanje repa, neki guraju glave kroz rupe na vratima da biste ih mogli dotaknuti, a njih par sjedi u kutu i trese se, ne pokušavajući privući nikakvu pažnju, na njima se vidi da su se predali, duh im je slomljen, izgubili su nadu...", između ostalog je napisala zgrožena volonterka na Facebooku.

U nastavku volonterkino svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:

Priča o šinterajima se često povlači po našim profilima…ali rijetko tko se uputio tamo, neki kažu da je previše bolno, nekima je daleko, neki nemaju kako do tamo, a neke jednostavno nije briga.

Često se duhovi uzburkaju kada se spomene 2 milijuna kuna (našeg novca) kojima se financiraju šinteraji, nakupi se komentara, bacanja kletvi, uvreda i već isti dan se to sve zaboravi…a oni nas i dalje čekaju…čekaju da im spasimo život…

Jučer sam otišla prvi put tamo, nedavno je jedna cura objavila da se maleni psić od svega 5 kg nalazi u šinteraju u Belom Manastiru i izgleda boležljivo pa me druga volonterka nagovorila da odemo po njega; ona će ga smjestiti kod sebe privremeno dok se ne udomi…

Veterinarsku stanicu smo zvali u subotu i jučer, pitali za najmanjeg (odraslog) psića tamo, rekli su da imaju jednog, star je oko godinu i po i sasvim je u redu, da nema tamo ni jednog bolesnog psa (?!).

Koliko god se pripremali na to što ćete vidjeti, nikako se ne možete pripremiti na pogled tih očiju koje kao znaju da ste vi njihov jedini spas.

Zaglušujući lavež pasa čujem svaki put kad novi auto dođe u azil, ali vjerujte da ovi psi laju drugačije, oni doslovno vrište…

Smrad u prostorijama je stravičan, psi koji nisu u boksevima, nalaze se u metalnim kutijama koje imaju 4 strane i leže na pločicama i vlastitom izmetu, svi su mokri jer voda kojom se pod čisti kao da nikuda (ili jako sporo) ne otječe pa je konstantno bar centimetar vode na tim hladnim pločicama.

Neki vam prilaze uz mahanje repa, neki guraju glave kroz rupe na vratima da biste ih mogli dotaknuti, a njih par sjedi u kutu i trese se, ne pokušavajući privući nikakvu pažnju, na njima se vidi da su se predali, duh im je slomljen, izgubili su nadu…

Oliver (tako smo ga nazvali) je ležao u jednoj metalnoj kutiji na pločicama i nije ni podigao glavu kada smo ušle. Vjerujem da su mu ova 3 tjedna bila najgora u životu, iako je i prije bio sam i nije imao nikoga, na njemu se vidi da je samo čekao smrt.

Uhvaćen je još 8. 3. U Šumarici (tako stoji u zapisniku) u lošem stanju, nije pregledan kod veterinara nego je bačen na te hladne mokre pločice gdje su ga danima gledali kako ne jede, ne pije, i nisu poduzeli ama baš ništa.

Kad smo ga stavili kod veterinarke u Belom Manastiru na stol, ona nam je priznala da psa vidi prvi put u životu, a kad sam je upitala da li je pas trebao doći kod nje na liječenje, odgovorila je s uzdahom: „Očito da je.“

Da stvar bude gora, rekla je da nam ga sad može staviti na infuziju i antibiotike, ali da će to morati napraviti o našem trošku jer ona taj trošak nema kako opravdati svome direktoru?!

Tri tjedna su pustili da umire na hladnom podu…možda su ga baš zato i ostavili na životu.

Ipak je on njima još jedan broj više koji donosi novac, nešto malo manje od 10 000kn.

A koliko je na njega potrošeno? Dijagnozu koju je jučer dobio kod naših veterinara je teška infekcija očiju, gljivice na cijeloj koži, dlaka otpada čim ju malo povučete, pad eritrocita i cjelokupnog imuniteta općenito zbog teške pothranjenosti i dehidracije.

Ostali psi su u relativno boljem (fizičkom) stanju, primijetili smo psa bez dlake na vratu, jedan je izrazito mršav, jedan s upaljenim očima.

U jednoj od metalnih kutija su i 4 štenca koje užasno plaši sva ta buka i strka kada netko uđe pa se pokušavaju zgurati u najmanje loptice stišćući se uz svoju braću i sestre i pokušavaju nestati.

Najmlađi rijetko kad prežive šinteraj, najčešće umiru od raznih zaraznih bolesti tako da ni ne dočekaju svoj spas.

Trenutno na stranici veterinarske stanice u galeriji stoje slike 13 pasa koji traže dom, a slike su stare oko mjesec i po dana ( http://www.vsbm.hr/?cat=9&fb_source=message ).

Većina pasa je još tamo, s time da brojka je barem dvostruka. Kad su ostali završili tamo, ne znamo pouzdano, ali barem iz Oliverovog zapisnika znamo da ni u roku 3 tjedna psi se ne objavljuju, niti liječe, niti cijepe niti čipiraju, ne kupaju ih niti čiste od buha.

Najviše me ljuti spoznaja da ako već oni nisu u stanju ažurirati slike i na taj način spasiti živote, zašto brane ljudima koji su voljni doći tamo i slikati ih da to i učine?!

Ove slike i video snimke morala sam raditi s oprezom, poskrivećki jer sam znala da bi me spriječili i zabranili mi…a to sam uspjela nakon što sam zamolila da se ostanem igrati sa psićima, a čovjek koji tamo radi otišao je s drugom volonterkom odnijeti Olivera kod veterinarke.

Pri samoj pomisli da za zbrinjavanje jednog psa Vetam od Grada Osijeka dobije 9264 kn, a nisu im u stanju pružiti ni osnovnu njegu, teško je ne poželjeti im sve najgore, ali mislim da je napokon vrijeme da prestanemo trošiti energiju samo na riječi i da se pokrenemo. Mediji su već obaviješteni, a vi možete pomoći tako da pišete pisma gradonačelniku, recite vaše mišljenje, natjerajte ih da otvore oči, vrijeme je da počnemo spašavati te nedužne živote.

da dodam: štenci ispred samog boksa su sa odraslim psima, u tim metalnim kutijama koje nemaju ni dno, nisu u nikakvoj izolaciji, penju se u zdjelice da se spase od tih hladnih pločica i vode kojom se ispiru boksevi. A one štence labradora su odvojili kod kolegice, njih nam je odmah ponudio kad smo došle, rekao je da ih možemo otići pogledati i da su vjerojatno čistokrvni.

Izdvajamo