Već mjesec dana dubrovačkim ulicama autobuse javnog gradskog prijevoznika "Libertasa", kao ispomoć vozi 12 ZET-ovaca, vozača zagrebačkoga gradskog prijevoznika, piše Slobodna Dalmacija.
– Odrađujemo svoj posao profesionalno i korektno kao ispomoć Gradu Dubrovniku jer je turistička sezona. Nije mi palo na pamet da ću zbog toga biti medijski eksponiran – tim riječima dočekao nas je Josip Poljak na autobusnoj stanici gdje je preuzimao smjenu na liniji 1A.
Jedan je od 12-orice vozača zagrebačkoga gradskog prijevoznika ZET-a koji su do listopada na pomoći dubrovačkom "Libertasu". Podsjetimo, dubrovački JGP suočio se s problemom nedostatka radne snage jer 30-ak vozača je na bolovanju, pa je dogovorom dvojice gradonačelnika, Mata Frankovića i Milana Bandića, na dva mjeseca uskočio ZET kako bi sanirao problem zbog kojeg su neke gradske linije reducirane baš u špici sezone.
ZET-ovi profesionalni vozači najprije su tjedan dana vozili uz mentore, kolege iz "Libertasa", dok se nisu upoznali s načinom rada i linijama, a nakon toga krenuli su samostalno voziti.
Jesu li gospari prihvatili purgere?
– Prihvaćeni smo raširenih ruku dobrodošlice, i od strane direktora "Libertasa", dubrovačkih kolega i od sugrađana – kaže nam Josip i tvrdi kako će prvi dan u "Libertasovu" autobusu dugo pamtiti.
– Prvi dan na obuci jedna draga baka mi je donijela neku niskokaloričnu čokoladicu i kaže mi: "Sinko, evo ti čokoladica zato što ste nam došli malo. Čitam ja novine, ne znam po mobitelu, ali čitam pa znam da ćete nas vozit" – prepričava Josip simpatični događaj na samom početku njegove dubrovačke "radne avanture".
Zna tu biti i riječi pohvale od putnika, a zanimljivo mu je što se među putnicima nađe i pokoji Zagrepčanin. Baš neki dan upoznao je Zagrepčanku koja već 19 godina živi na Pilama.
Kako ste se odlučili za dolazak u Grad na dva mjeseca?
– Nadređeni su me kontaktirali, ponudili uvjete i prihvatio sam poziv jer takva prilika se rijetko pruža. Biti dva mjeseca u Dubrovniku, raditi, a slobodno vrijeme provoditi uživajući u moru, neprocjenjivo je. Bilo je u početku malo šokantno kad sam rekao kod kuće da idem dva mjeseca u Dubrovnik, ali imam podršku obitelji i djevojke – kaže ovaj ZET-ovac.
Pa nije Dubrovnik na kraj svijeta?
– Naravno, samo 650 kilometara autocestom – kroz osmijeh će.
Jesmo li opravdali status najskupljega grada?
– Ne bih mogao o tome jer imamo sve uvjete koji nama odgovaraju, počevši od smještaja, prehrane. Pronašli smo i kafić gdje je kava osam kuna, a toliko je plaćam i u svom kvartu – dobili smo odgovor i u trenutku se zapitali živimo li u istom gradu.
Šalu na stranu, ovaj vedri i, čini se, uvijek raspoloženi ZET-ovac vjerojatno se vodi onom "ništa mi neće ovi dan pokvarit". Njemu je, jednostavno, sve dobro.
Kako je zamijeniti ZET-ove autobuse "Libertasovim" – "sve je to isto". Je li naplata vožnje drukčija u Zagrebu – "tek neke finese". Kako su vam "legle" uske dubrovačke, većinom jednosmjerne prometnice – "i mi imamo linije koje prolaze vrlo uskim prometnicama tako da smo navikli, mala je razlika u svemu tome".
– Kada mi vozači profesionalci prođemo kroz trasu linije, mi je poznajemo. Dubrovčani i Dubrovkinje se mogu slobodno i opušteno voziti s nama bez obzira je li vozač u košulji ZET-a ili "Libertasa" – poručuje Josip Poljak, ZET-ov vozač već devetu godinu, ali sa "sveukupno 19 godina iskustva u prometu i srodnim granama".
Na pitanje poštuju li Dubrovčani pravila u prometu, Josip će:
– Oni su kulturni vozači koji poštuju lijevi pokazivač autobusa. Kada je uključen, stanu, daju signal sa svjetlom da se možemo uključiti u promet.
A nervoznih vozača, trubljenja u prometu, dovikivanja pogrdnih riječi iz vozila...
– Ma ima ih, svugdje ima svega. Najbolje je ostati hladne glave i ne obazirati se. U Zagrebu navečer kad dođem kući, ako radim prvu ili drugu smjenu, navučem tenisice i odem s curom na sat i pol trčanja. Dođem doma i spavanac. Ta negativna energija sva izađe – recept je smirenosti Josipa Poljaka, čiji je ponos što radi pod ZET-ovom oznakom doslovno vidljiv.
S obzirom da su vozači autobusa nekada i prvi kontakt gosta s gradom, svakodnevnih upita i domaćih i stranih putnika ni ZET-ovcima ne nedostaje.
– Stranci nam se obraćaju. Malo nas muči lokacija svakog hotela, ali snalazimo se. Pokušamo ih uputiti na pravu adresu, a ako nešto nije bilo u redu, ispričavam se u moje osobno i u ime mojih kolega, ali nadam se da je za sada sve dobro – kaže Josip.
Pa recite da čovjek nije zaslužio čokoladicu!
Odgovara li vam "Libertasov" vozni park?
– Mi ovakve MAN-ove vozimo u Zagrebu. Samo u našoj garaži Podsused ih imamo 27, a u garaži Dubrava ih je 25. Mi vozimo baš linije gdje su ovakvi MAN-ovi. Iako nije problem voziti i drugu vrstu autobusa – kaže Josip i otkriva kako samo u garaži Podsused, gdje je i on, radi 650 vozača.
Sviđa mu se što vozače uvijek čeka hladna voda na "Libertasovu" kiosku na Pilama, što je po ljetnoj žegi itekako dobrodošlo.
Predstavljaju li problem uske dubrovačke ulice Ivanu Žganjeru, još jednom ZET-ovcu na posudbi "Libertasu".
– To nije niš' uže nego u Zagrebu. Ima i u Zagrebu takvih cesta, nije to nekaj novoga, to je normalno. Ovaj grad pješice možete cijeli obići. Četiri glavne ulice, i to je to. Mali grad, puno auta i to je borba na cesti. To meni izgleda slično kao u Indiji, jedan skuter lijevo, drugi desno. Treba paziti, to je normalna stvar, ali profesionalci smo. Naravno, nova cesta je nepoznanica, ali kad je upoznaš, ide to. Ja sam trenutno na Mokošici, sutra je sedmica. Svaki dan nešto drugo. Dobro je – kaže Ivan i otkriva nam kako su u Dubrovniku "putnici kulturniji nego u Zagrebu" pa je i puno lakše raditi.
Ivan Žganjer nikada nije bio u Dubrovniku, samo je prolazio iznad grada, što je bio i jedan od razloga zašto se odlučio na dva mjeseca rada u "Libertasu".
– Ovo je novo iskustvo. Svašta sam u životu prošao pa da vidimo i to.
Na pitanje, ako bude ponovno potrebe, hoće li uskočiti kolegama iz "Libertasa", kaže, "vjerojatno hoću, ali ima još mojih kolega koji bi htjeli ići, tako da nema problema, uvijek će se naći vozača". Što su im zagrebački kolege poručili kad su odlazili za Dubrovnik? Kaže da su neki poželjeli sretan put, "a nekima to baš i nije dobro sjelo".
Već kad nitko nije spomenuo uživanje u morskim radostima, ostalo je nama pitati jesu li se već utoćali u more. Na Babinu kuku, kažu nam, jer najjednostavnije je, "sjedneš u šesticu i ona te dovede skoro na plažu".
– Tamo nam je neka baza, relaksacija, tamo prepričavamo dogodovštine koje smo vidjeli i doživjeli u prometu, privatno, poslovno – kažu nam.
Zaključak se sam nameće – sve je za pet kod dubrovačkih ZET-ovaca. Ipak na kraju se jedan problem sam otkrio.
– Moramo sami sebi prati i peglati košulje. Onda zovem djevojku u Zagreb i kažem joj: "Ljube, na koliko da narihtam peglu da mi košulja ne progori" – otkriva nam svoju muku samačkog života u gradu Josip Poljak s početka priče.
Budući da su se zagrebački vozači dobro snašli u dubrovačkim autobusima, mogli bismo od njih do kraja rujna očekivati pokoji "kenova" i "slugavam se". Suradnja koja je uistinu dobro počela, tko zna, možda bi se mogla nastaviti, primjerice, "gostovanjem" libertasovaca u ZET-u za vrijeme Adventa, kada i jedan veliki Zagreb postane premalen za sve posjetitelje, piše Slobodna Dalmacija.
Sa žlicom svaki dan
ZET-ovoj dvanaestorici smještaj je osiguran u dormitoriju kompleksa Državnog arhiva u zgradi bivše vojarne, a topli obroci u hotelu "Gruž".
– Što se tiče smještaja, hrane, komunikacije između garaže i nas, sve je ne pet, nego deset. Svaki dan je nešto jušnato za pojesti, sa žlicom, pa ne trebamo jesti sendviče, što je stvarno super.
Pitamo ih za riblji meni, pa ipak su na moru. Većina ih ribu ne jede pa je dobro što je i ovdje za ručak većinom "klasika kao u Zagrebu, piletina, svinjetina".
Simpatična 'trica'
Tomislav Latković 23 godine je u ZET-u, od toga 12 kao vozač. Trenutačno je na dubrovačkoj "četvorki", ali vozio je i "osmicu", "tricu", "šesticu".
– Meni je "trojka" najsimpatičnija. Malo jest usko, ali u Zagrebu ima puno gorih kombinacija od ovih. Na Pilama je strašna gužva, da te turističke autobuse maknu, bilo bi puno bolje - kaže Tomislav, a za svoj prvi posjet Dubrovniku, iako radni, ima samo riječi hvale.
Teško je odvojiti se od obitelji, ali i žena i djeca dali su mu zeleno svjetlo za ovaj pothvat.