Reformom 1993. Hrvatska je dobila gotovo šest puta više općina i gradova nego što je ih imala do tada. Danas ima 128 gradova, 428 općina i 20 županija. Usitnjeni i neučinkovit ustroj lokalne i regionalne samouprave i izostanak decentralizacije sve su veća zapreka normalnom funkcioniranju Hrvatske i povlačenju novca iz europskih fondova. Iako su političke elite svjesne da se stvari na tome planu moraju mijenjati, ni jedna vlada dosad nije se odvažila na reformu lokalne i regionalne samouprave. Jedan od prijedloga kojim Most nezavisnih lista uvjetuje podršku novoj Vladi je i ono što nazivaju reformom lokalne i regionalne samouprave. Predstojnika Katedre za upravnu znanost na zagrebačkom Pravnom fakultetu prof. dr. Ivana Koprića zamolili smo da s pozicije stručnog autoriteta ocijeni pregovaračke zahtjeve Mosta vezane uz lokalnu i regionalnu samoupravu.
Kako biste najkraće ocijenili pregovaračku platformu Mosta?
- Samo iniciranje rasprave o promjenama u lokalnoj i regionalnoj samoupravi i nametanje toga pitanja kao važne političke i javne teme najvredniji je dio onog što Most na planu lokalne i regionalne samouprave nudi. Međutim, kad se pogleda sadržaj onoga što je javno objavljeno na njihovim službenim stranicama, čini mi se da su neke stvari, i to vrlo važne, iz njihovog prijedloga izostale. Rekao bih da nude mala poboljšanja sadašnjeg stanja, ali ne i reformu lokalne i regionalne samouprave.
Možete li to pojasniti?
- Oni forsiraju dvije stvari: jedna je personalna racionalizacija lokalne i regionalne samouprave, a druga neki oblik teritorijalne reforme. Međutim, ne forsiraju ono što je najvažnije i ono što je prije svega toga, a to je - decentralizacija. U njihovom prijedlogu ne spominje se nikakav značajniji prijenos ovlasti s države na regije niti na nove okrupnjene lokalne jedinice. Dakle, po tome prijedlogu ispada da bi u okviru postojeće raspodjele javnih ovlasti i postojeće raspodjele javnoga novca stvari trebalo malo drukčije posložiti, što mi se ne čini baš dobrim razlogom da se u bilo kakve promjene uopće ide. Jer ako se ne ide u decentralizaciju zemlje, onda mi se čini da je ono što oni ambiciozno nazivaju reformom samo trošak koji teško može biti opravdan. Kad bi se provele neke od ovih mjera koje Most nudi, neke komponente funkcioniranja lokalne i područne samouprave bi se malo poboljšale. Međutim, neke bi se i pogoršale.
Koje bi mjere dovele do poboljšanja, a koje do pogoršanja?
- Do poboljšanja bi sasvim sigurno dovelo nekoliko mjera koje se odnose na smanjivanje personalnih troškova u lokalnim jedinicama: smanjivanje broja onih političkih dužnosnika koji bi bili plaćeni jer bi neki bili volonteri, zatim smanjivanje broja članova predstavničkih tijela za oko 20 posto, smanjivanje broja upravnih vijeća u ustanovama čiji su osnivači općine, gradovi i županije, ukidanje zamjenika načelnika općina, gradova i županija, uključujući i zamjenike iz reda nacionalnih manjina. Smanjivanje personalnih troškova smatram dobrom stranom njihova prijedloga. Međutim, kad govorimo o jačanju profesionalizma, jedna stvar koja se nalazi u njihovom prijedlogu bila bi korak unatrag u odnosu na ono što imamo sad. To je prijedlog da načelnika općine i gradonačelnika u slučaju da je ovaj zbog bolesti ili drugog razloga spriječen obavljati dužnost, mijenja pročelnik upravnog tijela u gradu ili općini, pri čemu ne navode nikakve profesionalne kvalifikacije koje bi taj pročelnik morao imati, niti navode postupak selekcije koji on mora proći. Time bi pročelnici kao čelnici profesionalne lokalne upravne službe bili potpuno podvrgnuti politici. To bi bio povratak u vrijeme prve polovice 19. stoljeća.
Vidite li u prijedlogu Mosta još nekih prednosti?
- Druga prednost je onemogućavanje da male lokalne jedinice svaka zasebno mogu zapošljavati lokalne službenike po svojem nahođenju i prijedlog da se pređe na njemački model. U Njemačkoj je veliki broj slučajeva u kojima uprava jednoga gradića uz vlastite obavlja i sve administrativne poslove za okolne općine. To mi se čini poželjnom mjerom koju smo predlagali još prije 15 godina. Postupnost mjera koje predlažu također bih istaknuo kao pozitivnu stranu iako u rokovima koje predviđaju za provedbu pojedinih mjera ima i nelogičnosti. Smatram da je i kriterij od 5000 stanovnika kao donja granica da bi se naselje smatralo općinom validan i on se uzima kao minimalan za formiranje općina u nizu drugih zemalja.
Iz pregovaračke platforme Mosta, međutim, nije baš jasno traže li oni ukidanje županija ili ne. Kako ste vi shvatili taj dio njihovih pregovaračkih zahtjeva?
- Rekao bih da su se oni sada, u fazi pregovora, postavili otprilike ovako - ako bismo pokušali provesti regionalizaciju i ako to kroz ustavne izmjene ne odobri Sabor, moramo se nekako osloniti na građane i nadamo se da će u tome slučaju građani reći - ne. Regionalizacija je u njihovoj pregovaračkoj platformi s deset “ako”. Tako ja iščitavam njihov stav s kojim su ušli u pregovore, iako su pred izbore jasno govorili da žele ukidanje županija i uvođenje tri regije, što je bilo preradikalno i premalo s obzirom na konfiguraciju i povijesne regije Hrvatske. Pred izbore su govorili i da žele do 150 općina. U pregovorima su odjednom od toga modela prilično odustali, više ne govore o broju općina, ne govore ni što bi te općine radile niti što bi regije radile i koliko bi ih bilo. Ostavili su sebi kroz ovu pregovaračku poziciju zapravo maksimalnu slobodu da se dogovore s bilo kim o bilo čemu. I mislim da to onda i nije pregovaračka pozicija.
Ako to što traži Most nije pregovaračka pozicija, što predlažete?
- Svaka teritorijalna reorganizacija mora biti u funkciji postizanja nekog ozbiljnijeg cilja. Puko prekrajanje jedinica lokalne i regionalne samouprave je besmisleno ako ne znamo što tim prekrajanjem hoćemo. Ako se složimo o tome da hoćemo decentralizirati državu, onda se moramo složiti oko toga da nam trebaju regije na koje ćemo prenijeti dio ovlasti države, a nakon njih nam trebaju veće lokalne jedinice. Nakon decentralizacije kao prvog cilja, drugi cilj je iskorištavanje sredstava iz europskih fondova. Svaki ozbiljan načelnik općine reći će da nema dovoljno sredstava da se natječe za europske fondove niti ljudi koji bi mogli pisati projekte. Kad bismo mi željeli stvarno rješavati probleme, dogovorili bismo se oko regija i povećali bismo kapacitet naše lokalne i regionalne samouprave da se mogu same prijavljivati za europske fondove, umjesto da to za njih radi Ministarstvo regionalnog razvitka. Zašto bi netko u ministarstvu u Zagrebu bolje znao što nekoj regiji treba od onoga tko u njoj živi? To bi nam dalo noge kakve imaju druge članice EU i omogućilo da opstanemo u kompetitivnoj borbi za EU fondove. Ovo što sad imamo sa županijama i ovolikim brojem gradova i općina, to je kao da drugi trkači u EU trče na normalnim nogama, a mi imamo nogice od 30 centimetara i to bez tenisica i pokušavamo ih sustići. To ne ide. Ako ne želimo postići taj temeljni cilj, decentralizirati zemlju i osposobiti se za natjecanje za EU fondove, onda pustimo da stvar funkcionira kao i dosad, dok ne odlučimo što hoćemo.