Može li itko procijeniti vrijednost tuđeg života?
Možda jedino čovjek čiji je život u pitanju i, naravno, njegova obitelj. Ali, na sceni se uvijek nađe bezbroj subjektivnih procjenitelja koji proizvoljno određuju cijenu nečijeg života. Došlo je i njegovih pet minuta, bolje on nego ja, sreća mu se nasmiješila, tako mu je i trebalo, taj zna kako oderati… odjekuju različita mišljenja po kuloarima o znanima i neznanima. Objektivnost je rijetka pojava na tržnici života, a uvjerljivost svoje izjave nitko ne stavlja na vagu. Iako sloboda izražavanja nije zabranjena, ipak bi je ponekad trebalo staviti pod kontrolu.
Zamislimo gdje bi avioni završili da kontrolor leta nije pod kontrolom vlastite koncentracije. Nepovratno oštećeni avioni će se zamijeniti novima bez obzira na cijenu, ali kolika je cijena ljudskih žrtava? Neprocjenjiva. I može li se ičim zamijeniti izgubljeni život? Ničim, kada je riječ o tragičnim situacijama. Ali što učiniti u situacijama kada život buja u čovjeku, a drugi ga cijenom bacaju niz rijeku. Poravnati račune za života najteži je dio života, jer procjenitelji su većinom grubi igrači. Izgovorene riječi o nekome sigurno im ne zapinju u grlu, dok se njih ostavlja na miru. Barem oni tako misle. Međutim, vidjeli smo previše primjera iz kojih je lako zaključiti kako u raspravi kolika je cijena ljudskog života nitko nije izostavljen.
Svatko si voli dodijeliti tu očito važnu ulogu procjenitelja, pod izlikom 'a što je u tome loše'. Loše je sve što kažemo, čak i kada govorimo pohvalne riječi, jer poznavati nekoga možemo jedino ako duže vrijeme živimo zajedno ili smo odrasli u istoj obitelji. Pa i tada opreza nikad dosta, jer nas dotična osoba u novonastalim okolnostima itekako može neugodno iznenaditi zbog naše subjektivne procjene. Procjenitelji bilo čega inače nisu omiljena, već prisilna svojta, a kamoli kada ljudski život etiketiraju cijenom. Čiji život vrijedi više ili manje skloni smo uspoređivati debljinom bankovnog računa, imovinom, pozicijom…
Takvom nelogičnom logikom napuhujemo klasne razlike, ali bez pravog uvida u istinitost navoda. Tko koliko ima, kako je to stekao, nije naša briga niti odgovornost. O tome će brinuti odgovorni. Naša površno ozbiljna zabava zvana procjena, zabavna je dok nas netko ne ucijeni. Zato bi bilo itekako poželjno da se prije ishitrene prosudbe pozabavimo vlastitim profiliranjem i zaključimo kakva je naša istinska priroda. Tada je računica puno lakša, jer izostavlja ili prihvaća zatražene isprike, sudske procese, javna priznanja i poniženja, stupove srama zbog besramnosti. Usuditi se prejudicirati ili insinuirati o nečijoj vrijednosti s nadom u džepu, ali ako nešto i krene po zlu, nekako ću se uspjeti opravdati. Čisto nagađanje s imaginarnim samopouzdanjem.
Jednom zabilježeno, uvijek zapamćeno.
Način izražavanja također je vrlo bitan faktor kada nečije ime neprovjereno iznosimo u javnost, a javnost je i prvi susjed, pa se ne treba primati za glavu kada nam poštar uruči bijelu kovertu. U obrazloženju će pisati gdje smo pogriješili, odnosno, naši do tada uvjerljivi navodi dokazano će postati neuvjerljivi. I naravno, u privitku će biti riložen novčani iznos koji moramo podmiriti zbog krive prosudbe. Čovjeka ponesu osjećaji ili raspoloženje, pa zapadne u ekstazu nepromišljenosti.
I dok mu nepromišljenost dopušta klevetanje, zaboravlja da ga netko uvijek sluša, a slušači obično vole prenijeti vijest tamo gdje će primiti nagradu. Lovci su uvijek uz nas i svuda oko nas, zato je uputno znati u čijem društvu što i o kome govorimo. Jer, čim je kocka bačena i naš je život na kocki. Spušta mu se cijena. Čovjek je ipak primarno osoba, a ne broj, suma ili matematička jednadžba.
Savjetovalište Vere Čudine
098 236 551
099 5990 255