Jesmo li zaslužili ovako živjeti? U strahu od sutra. Jer točno je kako je sutra novi dan, ali kakav i kako za koga. Nekome crkavica, ovrha i saznanje da je na crnoj listi, ali ne samo banke ili dobrotvornih lihvara, nego na crnoj listi života. A netko sve odreda, pa i preko reda dobiva i više od potrebnog.
Koliko socijalne nepravde može čovjek izdržati, a da ne pukne po svim šavovima. I dokle?
Je li pravda poput mjesta na parkiralištima? Slova i znakovi govore u kojoj si kategoriji. Teška, laka ili pero. A što je s onima čije noge više ne osjećaju zemlju? Oni su "zbrinuti" u invalidska kolica i imaju prva mjesta na parkirnoj traci. I to je, u većini slučajeva, sve što su dobili.
Ako su to posljedice rata, onda bi podjela trebala biti barem približno jednaka. Ali nije, a po svim indicijama, neće ni biti. Negdje se potkrala pogreška… Namjerna, nenamjerna, nema smisla analizirati. Važno je popraviti kvar. Ali za to treba dobar majstor svoga zanata. Bit će da ga još uvijek tražimo jer se ništa ne popravlja, samo se sve više kvari. Nisu li nas posljedice rata nakon tako dugih, dugih godina trebale naučiti, svi za jednoga, jedan za sve?
Možda je tako moglo biti da se neki iznimni nisu odlučili najprije podijeliti sebi i onima kraj sebe, a za ostale ostaci. Takvi su očito važniji u društvu, jer oni "brinu" da nikome ništa ne nedostaje. Dali smo im prednost, potpisali njihovo skrbništvo nad nama. Pa tko to ne bi prihvatio, lud bi bio! Fotelja je oduvijek privlačnija od tvrde stolice. Ako ništa drugo, čovjek sjedeći na njoj teže dobije hemoroide.
Ali kako dalje? I kamo?
U iseljeništvo ne možemo svi, niti bi smjeli… Jer tad pokazujemo da je svaka naša borba uzaludna. A uzaludnost ubija čovjeka u pojam. I prestanimo više sami prema sebi okretati puške, radije se propitajmo. Odgovor je možda toliko blizu da ga zbog blizine ne vidimo. Ili smo odabrali živjeti u poricanju stvarnosti? Kakve smo skrbnike izabrali, na kakva sve obećanja nasjeli, od prvih do današnjih dana dokazuju naše kante za smeće.
Dok ih jedni pune, drugi iz njih poboljšavaju svoj standard. Može li biti gore od ovoga? Može, ali i ne mora. Suradnja je ključ koji otvara vrata između skrbnika i nemoćnih. Najteže je stajati ispred zatvorenih vrata. Bez suradnje gornjeg i donjeg doma, bez svakodnevne prisutnosti onih iz gornjeg doma na terenu, gdje mali čovjek grca u dugovima, gdje mu djeca jedu proizvode II klase, ili možda onu odbačenu hranu, jer joj je istekao rok, ništa se neće promijeniti.
Jedni će nastaviti čekati, drugi nastaviti uzimati dok pišu nova pravila, odredbe i zakone pod izlikom da je sve to za naš zajednički spas. Kako se odreći takve "dobrote", čiji je pravi naziv ucjena? Tko je odredio čije će ime pisati na bijeloj, a čije na crnoj listi života i po kojim kriterijima?
Poznavajući ljude, čovjek samome sebi ne zabija nož u leđa. Ako čekamo da nam nož izvuku oni koji su nam ga zabili, od nas će ostati samo prašina. A prašinu je lako pomesti ili usisati. Pa da takav scenarij izbjegnemo i spasimo čast i dostojanstvo, obranimo svatko sebe. Srcem, kao što smo nekad branili domovinu. Jer srce uvijek pokaže čovjeku koji je put najbolji za njega. Pobjeda je u rukama onih koji znaju što hoće.
Savjetovalište Vere Čudine
098 236 551
099 5990 255