Da pogled iz njegovih velikih očiju ne izgleda beskrajno tužno, onako na prvu, i ne bi bilo neke razlike između konja-samarice Miloša i, primjerice, djeci omiljenog Rikija iz konjičkog kluba. Izvanredna snaga i nevjerojatna mirnoća za ovog prekrasnog Posavca su i dar i prokletstvo - na svojim leđima dnevno iz šume izvuče šest, sedam kubnih metara drva, ali, da nije tako, odavno bi završio u klaonici.
Aktivisti iz Udruge “Prijatelji životinja” smatraju da se Miloša i nekoliko stotina preostalih samarica zvjerski zlostavlja zbog čega se zalažu da se Zakonom o zaštiti životinja potpuno zabrani njihov rad. Iz Hrvatskih šuma upozoravaju da samarice nisu zabranjene ni u jednoj zemlji te da na teškim terenima ove životinje mehanizacija naprosto ne može zamijeniti. Javnost je jednako podijeljena. Na Ministarstvu poljoprivrede je da kroz javnu raspravu koja je o ovom Zakonu otvorena do 12. rujna kanalizira sve te stavove u prijedlog za njegove izmjene i dostavi ih na klupe saborskih zastupnika koje upravo biramo.
Pripreme za šumu
Dok bijesni kampanja kojom se oni pripremaju za izbore, u šumi Podgarića, ispod samog Spomenika revolucije naroda Moslavine na Moslavačkoj gori, Miloš natovaren s pola kubika drva se u tišini polako spušta stoljetnom šumom. Gavran ga prati u stopu, a onda dolazi i Zmijan, on se po težini koju može nositi jedini može mjeriti s Milošem. Onda dolazi druga skupina, Putalj Bećar, i mladi Dorac, a za njima tri radnika, svi nogom na nogu. Do kraja dana složit će uz cestu oko 35 metara drva.
Svima im je gazda Milorad Tadić, 38-godišnjak iz obližnjeg Velikog Pašijana. Čitav život on je samaraš, počeo je to raditi odmah nakon osnovne škole s ocem Ivom, kojega je isto naučio njegov otac Blaž još u Bosni, prije nego li su se 1957. godine doselili u Moslavinu. Koji od njegovih pradjedova je prvi krenuo u samaraše Milorad ne zna, ali zna da je ostao jedini u kraju koji se time bavi. Možda će ga naslijediti sin Anto koji će za dva dana krenuti u osmi razred.
Mile je dobar čovjek, a još bolji gazda, vidi se po tome kako se ponaša prema radnicima i još bolje - kako tretira životinje. Osim toga, za ovu priču odbilo nas je desetak samaraša, iako nisu rekli razloge, sasvim sigurno znamo da su oni sljedeći: loše postupaju prema životinjama i imaju radnike na crno, pa ne žele da tome svjedočimo. Milorad nije imao ništa protiv, iako je svjestan da će ga dio javnosti svejedno osuditi. Ne krije da je problema već imao. Dok je izvlačio drva u Kutini, netko je poslikao njegovog natovarenog konja i prijavio ga svim mogućim inspekcijama.
- Samo smo radili svoj posao, profesionalno i po zakonu, konj je bio uhranjen i zdrav. Utvrđeno je da nismo kršili zakon - priča Milorad.
Doma u štali ima još tri konja, Zorana, Bibora i Sokola. Svaki treći dan odmara jedna ekipa, tako ih rotira kako bi imali vremena predahnuti od napornog posla.
- Eh, ovo je ništa kako se nekad radilo. Kada sam tovario kod ćaće, u šumi smo bili već u šest sati, pa sve do šest u večer, imao je do 15 konja i nije bilo pauza. Radilo se čak i po snijegu, čovjeku bi platio da ga počisti s drva, a zima je bila tolika da su se prsti lijepili za lanac. Dnevno bi svejedno izvukli i po 100 metara - prisjeća se Milorad prošlih vremena.
Svoje životinje on nikad ne ostavlja u šumi, svakoga jutra vozi ih na posao 17 kilometara, pa u kasnim popodnevnim satima natrag. Bude se u pet, a on ni minute kasnije. Kad uđe u štalu, prvi glavu podiže najmlađi Bećar i rza, tako pozdravlja čovjeka koji ga je učinio samaricom i spasio klaonice kada je imao pet godina. Nahrani ih i napoji, a potom se pripremaju za šumu, prvo deke, a onda im na leđa stavljaju samare, za svakoga konja njegov je rađen po mjeri, završava mu na trećem rebru i dug je točno 90 centimetara. Miloš u kamion ulazi zadnji, jer želi ispratiti sve ostale. Kada dođu u šumu, bit će jašac, na čelu prve kolone, za njega će pripeti Bećara, a onda Gavrana i on će ih sam odvesti 500 metara dalje, na mjesto gdje će ih natovariti. Nekad su takve konje samaraši plaćali 1000 maraka više nego ostale. S njima će dvojica radnika, a treći će ih čekati na istovaru. Put u brdo nije lak, ali natrag će nizbrdicom svaki od njih ići 300 kilograma teži.
- Nije jednostavno ni za konja ni za čovjeka. Miloš je znalac, njega ne treba držati, sam stoji - kaže Milorad spremajući se na utovar.
Uzima za to pripremljen kolac, uspravlja ga, pa na njega postavlja lanac sa samara. U prostor koji je napravio lanac, stavlja jedno drvo, a potom do njega i drugo, pa ih namješta kako bi na njih dalje gradio hrpu, a da pritom ne ozlijedi životinju. Na isti način puni i drugu stranu samara, te istim konopom veže obje hrpe. Konj je tada slobodan, pušta ga da sam odnese tih pola metra na stovarište. Kada ga čovjek promatra, ima osjećaj da luta šumom. Napravi nekoliko koraka, pa zastane i obrsti par listova, a onda opet krene, malo lijevo, malo desno. Upire se prednjim nogama, oslanja na stražnje, ali ide svome cilju. Uskoro je tamo odakle je krenuo 30 minuta ranije. Prilazi mu gazda, poteže konop sa samara i jednim potezom obara sva drva na tlo.
- Ljudi misle da će ga to ozlijediti, ali onaj tko zna, neće. Evo, vidite, nijedna metrica ga nije takla. Izgleda lagano, ali nije ni malo - ponosno pokazuje Milorad.
Sat odmora
Milošu se ne obraća, ovaj sam napravi tri, četiri koraka, kako bi hrpa drva ostala iza njega, a potom stane i čeka da mu gazda omota konop oko samara. Inače bi mu odmah za samar privezao Bećara, pa Gavrana, ali bilo je podne. Znao je da je vrijeme za pauzu.
Radnici su napojili životinje na obližnjem potoku, pa im za vrat zakačili vreće pune zobi. Okrepa će trajati čitavi sat, sasvim dovoljno da i sami pojedu ručak koji im je spravila, a onda u šumu po mužu poslala Miloradova supruga, pa nakon toga još i prilegnu. Nastavljaju sve do 16 ili 17 sati, kako koji dan.
Kod Milorada nema padova konja ni iskretanja tereta.
- Već dvije i pol godine radim s istim konjima. Da bi došao do pravoga, moraš ih promijeniti barem pet. E, sad zamislite koliko je meni trebalo da posložim ovakvu ekipu. Realno, svaki vrijedi više od 3500 eura, ali ja ih ne bi dao ni za kakve novce - kaže Milorad, dodajući da je njegov pokojni otac među 20 konja odmah prepoznavao samaricu.
- To naprosto vidiš, po držanju, ima nogu, a ima i glavu. Oni su snažni, pametni i mirni - objašnjava.
Okrutni vlasnici
To su, uz količinu tereta koju mogu nositi, i glavne karakteristike po kojima samaraši vrednuju životinje. Milorad kaže da je najbolje vrijeme da se konj uči ovom poslu njegova peta godina.
- Neki pokušavaju ranije, ali to nema smisla. Krenu, ali se konj ne iskali, pa nikad ne nosi puni teret. Treba krenuti od pete godine, pa punu godinu učenja, treba mu se manje tovariti nego drugima, a kad nauči, kada se prekali, otvrdne, onda je pravi, jer može nositi. U najboljoj su snazi između osme i dvanaeste godine, ali radni vijek mu može biti puno dulji. Ćaćin Sokol nosio je samar punih 17 godina, ja sam ga naslijedio od njega i prodao za meso kad je imao 22 - kaže on.
Većina njegovih konja promijenila je mnogo vlasnika, tako je s Milošom i Zmijanom, svojim najboljim konjima on je čak 12. u isto toliko njihovih godina.
- Ma za njih se otimaju, za svakoga bih dobio po tri obične samarice, jer rijetko nose manje od pola metra, a nije umoran. Zmijan je bio u Koprivnici kod Dragana, a već k njemu je došao kao znalac, otamo ga je kupio moj bratić Boro, pa odmah prodao za 3500 eura u Sunju. Tamo ga je gazda upario s Milošem, Boro ih otkupljuje natrag, dao je čovjeku za njih traktor, ali mu dojadilo raditi s konjima pa je sve rasprodao. Zmijan i Miloš su završili u Požegi, tamo sam ih ja kupio od Nikolice, dao sam 4600 eura. E, taj moj Miloš, neću pretjerati ako kažem da u Hrvatskoj takvoga nema. Njih dvojica su u mirovinu ispratili osam gazdi samaraša i pritom obišli cijelu Hrvatsku, od Korčule i Like, do Papuka i Moslavine - ponosan je Milorad.
Malog Dorca, kaže, kupio je od istog gazde, a za njim je tragao dvije godine.
- Za njega sam mu dao svojeg boljeg konja i 850 eura. On mi je poslije nudio 2500 eura, ali ja ga više ne bih dao za pet, jer je napredovao i već je blizu Zmijana i Miloša - priča Milorad.
Gavran je promijenio najviše vlasnika.
- Nije mijenjao samo gazde, već i imena, neki su ga zvali Gavren, drugi Vranac, a treći Mutavdžija, pa se sada odaziva na sva tri imena - i sam se čudi Milorad.
On ne može zamisliti život bez ovih životinja. Misli da ih voli više nego što ih iskorištava. Čuo je da bi rad s njima mogao biti zabranjen.
- Čak i ako ga ne zabrane, mislim da će za 10-15 godina samarica sama nestati, nije to više toliko isplativo. Za Hrvatske šume se gotovo više i ne radi, radimo na privatne naručitelje koji plaćaju 50 kuna po metru. Iznosimo drva otamo gdje traktorima ne mogu doći. Da se od toga lijepo živjeti, ne mogu reći, ali mora se i ulagati. Evo, ja i sada u dvorištu imam 2500 bala sijena i 25 tona zobi za zimu. Hrane ne smije nedostajati - kaže Milorad, dodajući da je svjestan da ima ljudi koji muče ove prekrasne životinje.
- Ma nije tim konjima toliki problem taj teret, koliko je prehrana. Ima među nama onih koji ih kažnjavaju hranom. Primjerice, ako potrči, pa istrese teret ili ode sam malo dalje u šumu, on ga kazni tako da mu ne da zobi, zamislite. Često ni sami samaraši nemaju što jesti, pa se zato to događa, ali uglavnom su to budale, ljudi koji nemaju srca za konje. Ma, nemaju oni srca ni za što, kada se prema životinji tako ponašaju. Imamo mi jednog takvog, neću ga imenovati. Jednom smo ćaća i ja u Bjelovaru ušli u štalu jednog samaraša. Vani snijeg, a konji zavezani u štali. Otac pita: “Pa gdje ti je sijeno”, a on kaže, “nemam, iznenadilo me”. Ma kako te može iznenaditi - pita se Milorad ljutito.
Tek kad je obolio njegov se tata, kaže Milorad, prestao baviti samaricom, no ni tada nije dao rasprodati konje.
- Ležao je dvije godine u bolesničkoj postelji, ali četiri konja je ostavio u štali. Nisu ništa radili, ali nije na njih dao - prisjeća se Milorad.
Svi konji samarice su pastusi jer su tako snažniji. Svi bi oni završili u mesnici, jer svi uzgajivači ostavljaju samo kobile za rasplod, a konja se, kaže nam Milorad, odmah rješavaju otkupljivačima za 12 kuna po kilogramu žive vage.
Ovo je surova istina s kojom se “Prijatelji životinja” nikad neće pomiriti.
- Stav naše udruge, kao i mnogih građana koji su potpisali našu peticiju za zaustavljanje takvog brutalnog iskorištavanja konja je jasan. Svako iskorištavanje životinja jest etički nedopustivo, pogotovo u 21. stoljeću kada postoje načini i sredstva da se takva zlostavljanja minimaliziraju, sve do njihovog potpunog nestanka.
Pri izloženosti teškom tjelesnom radu konjima stradavaju noge i leđa, a trpe i lomove, iščašenja, otvorene rane i mnoge oblike teških ozljeda - kažu nam u udruzi, napominjući da je kaznenim zakonom, kao i dosadašnjim Zakonom o zaštiti životinja zabranjeno svako nepotrebno nanošenje boli, patnje, ozljeda, straha životinjama, ili prisiljavanje životinja na neprirodno ponašanje.
- Na žalost, te zabrane u praksi ne znače mnogo, pa tako ni za konje koje se koriste za fizički rad. Sakriveni su po šumama, daleko od pogleda javnosti, i inspekciji nije moguće kontrolirati postupanje prema konjima zbog čega je nužno donijeti opću zabranu. Ti konji na svojim leđima dnevno kroz šumu prenesu oko deset metara drva, noseći ih kilometrima po teškom terenu. Zbog toga je životni vijek tih konja znatno niži od očekivanog, a vrlo su česte teške ozljede. A učinak obavljenog posla je relativno malen. Našim prijedlogom izmjene novog Zakona zabranilo bi se potpuno nepotrebno i izrazito okrutno korištenje konja za izvlačenje drva, kao najgora praksa eksploatacije konja za fizičke poslove - poručuju aktivisti navodeći da je životinjska radna snaga kao takva postala nepotrebna s razvojem šumske mehanizacije koja može obavljati posao na svim terenima, pa i na vrlo strmim padinama.
Nemoćni strojevi
Iz Hrvatskih šuma na ovu temu su ipak oprezniji. Iako ne posjeduju vlastite konje samarice, povremeno koriste usluge privatnih poduzetnika.
- Korištenje konja kao radnih životinja je tradicionalan način rada, koji se samo djelomično može zamijeniti razvojem mehanizacije, te nije zabranjeno ni u jednoj zemlji. U Hrvatskoj postoje područja gdje mehanizaciju, zbog nedostupnog terena ili zbog utjecaja na stanište biljnih i životinjskih vrsta, nije moguće koristiti, pa se u takvim slučajevima mogu koristiti konji kao radne životinje. Dakako, pritom se moraju poštivati odredbe postojećih propisa temeljenih na Zakonu o veterinarstvu i Zakonu o zaštiti životinja. Kao svaki način izvlačenja drva, i ovaj način ima svoje prednosti i mane. Prednost je manja šteta u šumi, jer se ne rade široke vlake za traktore, nego se samo prosjeku grane na trasi samarica, pa su tako značajno manja oštećenja tla i šumskog podmlatka, a mana je težina posla kao takvog, te sporost u njegovoj provedbi - kažu nam u Hrvatskim šumama.
Oni su uslugu samarica u posljednjih godinu dana koristili na otocima ili parkovima prirode i park-šumi grada Zagreba gdje je nepristupačnost za mehanizaciju izražena, krajobrazna osjetljivost na visokoj razini, zaštita potoka i vodotokova strogo nadzirana, a količine za iznos male.
Napominju kako im Zakon o zaštiti prirode nalaže očuvanje krajobrazne raznolikosti, narušavanje povoljnog stanja divljih vrsta i staništa te bi upotrebom mehanizacije nedvojbeno došle do oštećenja tla.