U knjizi dnevničkih zapisa “Posljednji dani SFRJ” objavljenoj 1996. godine, i bez obrazloženja povučenoj iz prodaje isti dan kad se pojavila u knjižarama i na kioscima, Borisav Jović, srpski član Predsjedništva SFRJ, otkriva kako je došlo do involviranja mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u rat koji je srbijanski režim, bespogovorno podržan trupama JNA, pokrenuo protiv Hrvatske.
U kasnu jesen 1991. godine, neposredno nakon bestijalnog “oslobađanja” Vukovara, piše Jović, došlo je do dramatičnog osipanja vojske. Dezerterstva čak i kompletnih brigada bila su učestala i masovna. Osipao se zapovjedni kadar. Istodobno su hrvatske obrambene snage iz dana u dan jačale i brojčano i tehnički i operativno. Prijetio je potpuni slom i vojnički poraz “četvrte najveće vojske u Evropi”.
Predsjedništvo SFRJ, koje je, kao i JNA, bilo pod potpunom kontrolom vlasti Slobodana Miloševića, panično je tražilo izlaz iz poražavajuće situacije tako što će od Vijeća sigurnosti UN tražiti slanje mirovnih snaga na crte razdvajanja u Hrvatskoj.
Hrvat ambasador
Srpskom državnom vrhu golem je problem predstavljalo to što je ambasador formalno još postojeće Jugoslavije u UN-u bio Hrvat Darko Šilović. Ako preko sumnjivog Šilovića budu zatražili da predloži rezoluciju o raspoređivanju trupa UN-a u Hrvatskoj, trebalo bi mu obrazložiti i razloge (gotovo izvjesni vojni fijasko), a to bi nosilo opasnost da stvarne razloge sazna neprijateljska hrvatska vlast. Tako je vještim diplomatskim manevrom beogradska vlast, zaobilazeći ambasadora Šilovića, uspjela isposlovati da spasonosnu rezoluciju u UN-u predloži ambasador Rumunjske. Rezolucija je usvojena - kao i ona o embargu na uvoz naoružanja državama nastalim raspadom SFRJ - i nekoliko tjedana kasnije vojnici UN-a našli su se na crtama razdvajanja diljem hrvatske bojišnice.
Čemu ovaj uvod u tekst koji se bavi skorom presudom lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu? Zato što u vrijeme kada su se ti dramatični vojno-diplomatski događaji odvijali, bosanske obavještajne službe presrele su telefonski razgovor između srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, predsjednika Srpske demokratske stranke u BiH. U tom razgovoru srditi Milošević prenosi Karadžiću zabrinutost zapovjednika Banjolučkog korpusa JNA generala Nikole Uzelca zbog loše mobilizacije vojske u tom dijelu BiH za rat u Hrvatskoj, a Karadžić mu odgovara da ljudi ne žele u rat, plaše se... Milošević ga prekida i uz sočnu psovku naređuje: “Pa, strijeljaj ko neće, Radovane, strijeljaj!”
Zločinački pothvat
Ako je, dakle, Karadžić - kao istaknuti član srpskog “udruženog zločinačkog pothvata” na čijem je čelu, prema tvrdnjama Tužiteljstva u Haagu, bio Slobodan Milošević - tijekom rata u Hrvatskoj imao ovlaštenja “strijeljati” dezertere i neodlučne vojne obveznike iz vlastitog, srpskog, naroda, lako je pretpostaviti kakve su mu i koliko široke bile ovlasti kada se radilo o pripadnicima drugih naroda u ratu u Bosni i Hercegovini. To bi trebalo presuditi Sudsko vijeće Tribunala u Haagu u četvrtak 24. ožujka, nepunih osam godina nakon što je Karadžić napokon uhićen u Beogradu i proslijeđen u Haag.
Kakva će presuda biti izrečena Karadžiću, teško je spekulirati, ali stječe se dojam i stvara se opće ozračje koje sugerira da će kazna Karadžiću biti maksimalna. Najavio je to najprije Vojislav Šešelj, također haaški optuženik i član velikosrpskog “udruženog zločinačkog pothvata”. Šešelj, koji će u Beogradu sa slobode idući tjedan pratiti vlastitu presudu, rekao je novinarima da njegovi izvori iz Haaga tvrde da će njemu biti “izrečena drakonska zatvorska kazna od 25 godina”. Isti su izvori Šešelja izvijestili “da će doktor Radovan Karadžić biti osuđen na doživotnu robiju”. Slične informacije ima i Karadžićev odvjetnik Peter Robertson - Karadžić se, poput Miloševića i Šešelja, u Haagu brani sam, ali je angažirao odvjetnika kao tzv. prijatelja Suda - koji je krajnje pesimističan u vezi s presudom, za razliku, kako je rekao, “od moga klijenta koji vjeruje da će biti oslobođen”.
Haaška mašinerija
No, nije nužno imati insajdere unutar glomazne haaške birokratske mašinerije da bi se moglo naslutiti kakva će vremenska zatvorska kazna biti dosuđena Karadžiću. U svim točkama optužnice za koje se tereti Karadžić, osim uzimanja za taoce pripadnika međunarodnih vojnih snaga, Haaški je sud već izrekao pravomoćne presude brojnim srpskim zločincima i u svakoj od tih presuda je utvrđena izravna odgovornost Radovana Karadžića za počinjena zlodjela.
Tako se u presudama generalima Vojske RS-a Zdravku Tolimiru, Ljubiši Beari i Radoslavu Krstiću te pukovniku Vujadinu Popoviću za genocid počinjen u Srebrenici u srpnju 1995. godine izričito navodi odgovornost predsjednika Republike Srpske Karadžića. U opkoljavanju i granatiranju Sarajeva Karadžićeva je uloga, koja je za posljedicu imala više od deset tisuća mrtvih, što je još jedna od točaka optužnice, dokazana u presudama vojnim zapovjednicima Sarajevskog korpusa Vojske RS-a Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću.Karadžićeva odgovornost za najteže zločine, progon stanovništva nesrpske nacionalnosti, nedvosmisleno je utvrđena i u presudama njegovim najbližim suradnicima: ratnom predsjedniku Skupštine RS-a Momčilu Krajišniku, osuđenom na 20 godina zatvora te oslobođenom nakon dvije trećine izdržane kazne, i Biljani Plavšić koja je nakon priznanja vlastite krivnje osuđena na 13 godina zatvora i također je na slobodi.
Jedina nepoznanica
Zapravo, najveća, gotovo i jedina, nepoznanica presude Radovanu Karadžiću mogla bi biti hoće li sudsko vijeće prihvatiti dokaze Tužiteljstva da je genocid, osim Srebrenice, počinjen u još sedam bosanskohercegovačkih općina. Posebno specifični i važni su dokazi koje je ponudilo Tužiteljstvo da je genocid počinjen nad Bošnjacima i Hrvatima u tri općine u Bosanskoj krajini: Prijedoru, Sanskom Mostu i Ključu. Dokazi Tužiteljstva u međuvremenu su ojačani otkrićem masovne grobnice Tomašica, nedaleko od Prijedora, iz koje su dosad ekshumirani posmrtni ostaci gotovo pet stotina ubijenih bošnjačkih i hrvatskih civila. Taj jezivi lokalitet obišao je i predsjednik Haaškog tribunala Theodor Meron. Brojni srpski civilni i vojni zapovjednici, policajci i vojnici u Haagu su, ali i pred Sudom BiH, osuđeni za zločine u Bosanskoj krajini. Međutim, ni u jednoj od tih presuda, poput one izrečene lideru srpskih vlasti u Bosanskoj krajini Radoslavu Brđaninu koji je osuđen na 30 godina zatvora, ti zločini nisu kvalificirani kao genocid.Pravni eksperti, poput hrvatskog profesora međunarodnog prava Vladimira Đure Degana, u tome su vidjeli razloge relativne propasti tužbe za genocid koju je Bosna i Hercegovina vodila protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Taj je sud, referirajući se na donesene presude Međunarodnoga tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, presudio da je genocid počinjen samo u Srebrenici, da je on djelo vlasti i Vojske Republike Srpske te da Srbija nije učinila dovoljno da taj zločin spriječi.
Nova ideja
Unutar nekih pravnih i političkih krugova u Sarajevu posljednjih se mjeseci javila ideja da Bosna i Hercegovina - ako Tribunal u Haagu presudi Karadžiću, i kasnije Ratku Mladiću, da je genocid počinjen ne samo u Srebrenici nego i u drugim općinama u BiH - obnovi svoju tužbu protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. To je, međutim, malo vjerojatno ima li se u vidu kompliciran proces donošenja i mnogo manje važnih odluka unutar postojeće bosanskohercegovačke vlasti.
Da je Srbija, ali i vlasti u Republici Srpskoj, izuzetno osjetljiva i zabrinuta za proglašenje činom genocida strašnih zločina koje su srpske snage počinile tijekom rata u BiH, pokazala je prošlogodišnja rasprava u Vijeću sigurnosti UN-a o prijedlogu rezolucije o genocidu koju je bila predložila Velika Britanija. Nekoliko dana uoči obilježavanja 20. godišnjice genocida iu Srebrenici na donošenje rezolucije veto je stavio predstavnik Rusije u Vijeću sigurnosti. Koliki je značaj to imalo za Srbiju, potvrdio je nedavno tijekom posjeta Moskvi srpski predsjednik Tomislav Nikolić kada je zahvalio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu na tome što njegova zemlja nije dopustila, kako je rekao, “da se srpski narod proglasi genocidnim”.
Što to radi Dodik
Milorad Dodik, Karadžićev nasljednik na dužnosti predsjednika Republike Srpske, nekoliko dana prije izricanja presude u Haagu otvorio je na Palama, u ratnoj prijestolnici Republike Srpske, studentski dom koji nosi ime osumnjičenoga ratnog zločinca. Rekao je da nikakva presuda u Haagu ne može umanjiti povijesnu ulogu Karadžića u stvaranju Republike Srpske.
Na sličnu Dodikovu izjavu, koju je izrekao uoči rasprave u Vijeću sigurnosti UN-a, tada je reagirala američka veleposlanica Samantha Power, i sama ratna izvjestiteljica iz Bosne i Hercegovine. “Milorad Dodik je prošli tjedan nazvao genocid u Srebrenici najvećom prevarom 20. stoljeća. Mi smo čuli ovakve izjave i od onih koji negiraju holokaust i genocid u Ruandi. U Srebrenici se dogodio genocid, to je zaključak do kojega su došli ICTY i ICY.”
Je li se dogodio samo u Srebrenici, vidjet ćemo i saznati već sutra nakon presude Radovanu Karadžiću.