U očima suca Radovana Dobronića , Hrvati namamljeni privlačnim kamatama na kredite vezane uz švicarski franak imaju puno toga zajedničkog s policijskim kapetanom Louisom Renaultom. U filmskom klasiku “Casablanca” Renault je ovisnik o kocki, redoviti gost u Rickovom Cafeu koji, nakon što je prisiljen taj isti kasino zatvoriti, skupljajući svoje žetone sa stola izgovara: “Šokiran sam! Šokiran sam otkrićem da se ovdje kocka!”.
Naime, sudac Dobronić u osnovi tvrdi da su Hrvati s kreditima u švicarcima bili toliko šokirani što se tečaj franka promijenio da su ugovori koje su potpisali s bankama nevažeći i moraju retroaktivno biti promijenjeni kako bi se u njih unijeli uvjeti povoljniji za korisnike kredita.
Da je riječ o Amerikancima, šok bi bio razumljiv. Naime, većina Amerikanaca u cijelom svom životu najčešće rukama uopće ne dotakne nijednu valutu osim dolara, a broj onih Amerikanaca koji su barem jedanput u životu prešli međunarodnu granicu je, u odnosu na to koliko ih ima, relativno malen. Većina ih uopće ne razlikuje švicarski franak od frankfurterica iz hot-doga, a još ih manje razumije brojke s tečajne liste u mjenjačnicama. Najveći dio njih lakše bi shvatio sedam padeža hrvatskog jezika nego ideju posuđivanja u stranoj valuti.
TKO JE ČOVJEK KOJI JE PRESUDIO BANKAMA 'Uvijek parkira u isto vrijeme na istom mjestu i potpuno se predaje poslu'
Ali ovdje nije bila riječ o Amerikancima. Ovo su bili Hrvati. I ja se još uvijek mučim shvatiti kakvu su im to vitalnu informaciju uskratili djelatnici osam međunarodnih banaka iako ova presuda upućuje na to da su te institucije spontano, sve u isto vrijeme i na isti način, počele zavaravati svoje klijente.
Hrvati manje-više redovito prelaze državne granice i razmjenjuju kune za strane valute bez obzira na to kupuju li s polica Ikeae, idu li na skijanje u Alpe ili u devizama naplaćuju sobe i kuće koje iznajmljuju stranim turistima. Zbog činjenice da je cijena većine velikih transakcija istaknuta u eurima, gotovo svakodnevno prate tečaj kune u odnosu na zajedničku europsku valutu. Zar itko od onih koji su digli kredite doista ne razumije da švicarski franak nije euro?
Sud je ustvrdio da su banke propustile svoje klijente upozoriti na staro MMF-ovo upozorenje da bi uvođenje eura moglo ojačati franak. Međunarodni monetarni fond i cjelokupna industrija financija redovito ispisuju brda izvještaja, često kontradiktorna i jako spekulativna, a euro je u uporabu ušao prije više od jednog desetljeća. Čak da su banke i očekivale snažno jačanje franka, nitko od njih nije očekivao globalnu financijsku krizu iz 2008., europsku kreditnu krizu i kaos koji je nakon njih uslijedio.
Ne samo da je ta kriza dovela do iznimnog jačanja švicarskog franka, nego je ona imala utjecaj i na druge kredite. Zaoštravanje kreditnih uvjeta dovelo je do poskupljenja zaduživanja svima, uključujući i bankama, a kako su ove hipoteke i zajmovi imali varijabilne stope, banke su prenosile te troškove na klijente u okvirima ugovorenih ovlasti.
Oni koji su uzimali te kredite, pristajali su na te uvjete ne zato što je bilo egzotično dignuti kredit vezan uz franak, nego su bili privučeni nižim kamatama. I baš kao što bi automobil uvijek radije kupili od dilera koji ima niže cijene, sami su bili odgovorni razmišljati o tome zbog čega je ta cijena niža. Krediti vezani uz švicarce bili su jeftiniji zato što su sami preuzimali dvije vrste rizika, obje jasno navedene u ugovorima o kreditu. Prvo, znali su da im je kredit vezan uz stranu valutu i drugo, znali su da je kamata promjenjiva prema formuli navedenoj u ugovoru. Gdje je ta netransparencija o kojoj govori sudac Dobronić?
Nitko ne očekuje najcrnji scenarij. A ako do njega dođe, onda je najprirodnije za njega tražiti krivca. Ali ja se, u ovom slučaju, i dalje mučim razumjeti što je ovih osam banaka napravilo loše prodajući ono što je u to vrijeme bilo sasvim legalno. (A da su ti krediti u financijskim knjigama banaka vođeni u francima, u toj situaciji ne bi ni profitirale.)
Globalna kriza pogodila je jako puno ljudi. Suosjećam s onima koji su uzeli kredite u švicarskim francima. Tijekom krize oni su bili stiješnjeni s dvije strane i zbog toga sasvim opravdano mogu kockati se i tužiti banke. Ono što je meni neshvatljivo jest presuda, a to je ovdje temeljni problem.
I dok presude moraju biti utemeljene na zakonima, i prije nego što Hrvatska proslavi ovu veliku pobjedu potrošača, trebalo bi razmotriti šire implikacije ove odluke. Legitimirajući zagonetku “kad ugovor nije ugovor”, sud šalje zabrinjavajuću poruku međunarodnim investitorima upravo u vrijeme dok Hrvatska pokušava pronaći izlaz iz ekonomskih problema.
Čak i prije ove presude, strane tvrtke su upozoravale na nesigurnost ulaganja u Hrvatsku. Projekti vrijedni milijune dolara koji su naizgled imali čist put odjednom su se susretali s dodatnim troškovima, pa čak i referendumima. Povrat investicije može biti ugrožen populističkim prosvjedima. Pravila često mogu biti dvosmislena, a iako je ulazak Hrvatske u EU pomogao uklanjanju dijela te nesigurnosti, ova presuda je snažan podsjetnik na to da neke stvari - ukljujučujući i ugovore - u ovoj zemlji nisu uvijek onakve kakvima se čine.
Hrvatski financijski sustav mogao bi biti oslabljen, možda i uzdrman ovom presudom. Negirajući valjanost ovih ugovora, sud je povećao rizik s kojim se financijske institucije susreću poslujući u Hrvatskoj. Neke banke će vjerojatno dva puta razmisliti hoće li doći na ovo tržište, hoće li nuditi nove financijske usluge, a cijena onog što sada nude mogla bi porasti kako bi pokrile povećanje rizika. Zdrav financijski sustav preduvjet je ekonomskog uspjeha. Klijenti, kao i banke, moraju biti odgovorni za svoje odluke.
Na odluku suca Dobronića sasvim sigurno će uslijediti žalba. Ako i viši sud presudi da su banke napravile pogrešku, onda će svakako morati i dobro objasniti kako su to točno klijenti bili zavarani, što je to točno razumna i dostupna informacija te kako se to točno dogodilo da je osam banaka spontano i istovremeno napravilo istu pogrešku.
Roger Malone, blog: http://expatinzagreb.blogspot.com/