Izgubio sam taj prostor jer je druga firma dala višu ponudu za četiri posto - pokazuje mi poslovni prostor u samom zagrebačkom centru na uglu Palmotićeve i Amruševe ulice, dok sprema ključeve od dvije derutne garaže koje je uzeo u najam od Grada Zagreba. Želio je u tom lokalu otvoriti trgovinu s kompletnom ponudom za muškarce pod imenom Mr. Joseph’s men store. Osim odjeće i obuće, u ponudi su trebali imati usluge brijanja, frizera, masaže, pedikure i manikure.
“Ali izgubio sam. Dizajneri ELFS su bili toliko sretni na otvaranju ponuda da mi je bilo drago zbog njih. Rade vrhunski posao. Tolike sam prostore izgubio, ali ovaj mi je bio posebno drag. Imao sam u planu posebnu priču”, pomalo će razočarano Jozo Brkić, stariji brat potpredsjednika Sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, povratnik iz Australije koji posljednje dvije godine galopira javnim natječajima na kojima unajmljuje gradske i državne poslovne prostore, te u njima planira biznise, uglavnom pružanje raznih usluga kao što su saloni za brijanje, pedikura, manikura, vešeraj, kafić, gin&jazz bar, Foster’s pub...
Ušao je dosad u devet gradskih prostora, odluku čeka za još dva, a unajmio je i pet državnih lokala. Većina ih se nalazi u strogom zagrebačkom centru, no uglavnom su u derutnom stanju. Otkupio je i gotov posao - staru brijačnicu - i pokrenuo brend salona za pedikuru i manikuru s brijačnicom, koje je nazvao Feš&Nobl. Dosad ima dva brendirana lokala u Jurišićevoj i Ilici, a u tijeku je i uređenje lokala u Sigetu, gdje je prostor unajmio od stanara.
“Katice, koliko vi ovdje radite?” pita djelatnicu u brijačnici u Jurišićevoj 12. “Od 1977. godine”, uzvraća Katica. Brkić je ponosan. Sretan je, kaže, jer zapošljava ljude i svaki mjesec redovito isplaćuje plaću.
“Radnik je svetinja. Bez njih nemam ništa od svih tih prostora”, dodaje.
Brkić senior je član HDZ-a, ali politika ga, kaže, ne zanima. Međutim, Brkićeva bliskost s gradskim, pa i državnim političkim strukturama potaknula je nagađanja o potencijalnom sukobu interesa i trgovinom utjecajem, posebno nakon što je snimljen na zabavi u društvu šefice Zagrebačkog holdinga. Brkić odbacuje sve te spekulacije te ističe da nije javna osoba, političar, i da ima pravo na privatnost, iako je brat Milijana Brkića s kojim je, dodaje, samo u “bratskim, a ne poslovnim odnosima”. U Hrvatsku se nisam vratio da politiziram, već da ulažem, radim i zapošljavam. Jedino me to zanima. Milijan Brkić je moj brat,a ne ja njegov, jer sam ja stariji, kaže.
Bez povlaštenih informacija
“Imam pravo na privatni život i način na koji provodim slobodno vrijeme je moja stvar. Ta zabava je bila privatna, a ne političko ili interesno događanje. Nisam imao uvid u popis uzvanika. Smiješno bi bilo da pri svakom izlasku tražim popis nazočnih osoba, njihovih zaposlenja i interesa. Isto tako mi nitko od njih ni ne može dati povlaštene informacije jer je svaki natječaj na koji se prijavljujem javno objavljen i na njega može svatko poslati ponudu. Postupak odabira ponuda je transparentan.
Osim toga, većinu ponuda koje sam poslao, čak 88 posto, nisam dobio”, tvrdi Brkić. Ranije je s bratom ipak bio u svojevrsnom poslovnom aranžmanu jer je bivša supruga zamjenika šefa HDZ-a Milijana Brkića bila suvlasnica tvrtke Opatovina projekt koja je planirala veliki građevinski projekt. No, posao je u međuvremenu propao i završio s optužnicama, kao i slučaj Karlovačka banka. Vođena je istraga, a tom prilikom je Milijan Brkić dao iskaz, a mediji su prenijeli da je tada ispričao kako je njegova bivša supruga to radila u ime brata Joze, koji je s poslovnim partnerima iz Australije htio ulagati u nekretnine. Stariji brat Brkić spominje se kasnije i u imovinskoj kartici potpredsjednika Sabora s posudbom od 60-ak tisuća eura koje je također dao njegovoj bivšoj supruzi.
“U Hrvatsku sam se vratio kako bih ulagao te poslujem isključivo s partnerima, s kojima surađujem i u Australiji, te s investitorima. S bratom ne poslujem, niti imam ikakav poslovni dogovor. Moj brat je javna osoba, a njegova imovinska kartica je transparentna. Moja uloga u našem odnosu je bratska, ali ne i poslovna”, odgovara Brkić, koji je i u prijateljskim odnosima s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović i njezinim suprugom Jakovom.
“S obitelji Kitarović sam prijatelj skoro petnaest godina, imamo prijateljski odnos na koji sam ponosan. Politika me ne zanima, niti se planiram njome baviti. U Hrvatsku se nisam vratio da politiziram, nego da ulažem i radim. Jedino me to zanima”, ponavlja Brkić.
Prvi lokal
Okrenut je, tvrdi, biznisu. Na ideju o kupnji brijačnice došao je brijući se upravo u tom lokalu u Jurišićevoj, koji je otvoren 1946. godine i u kojem se nekad, kažu, uređivao i književnik Miroslav Krleža.
“Zvali su me neki dan s HRT-a jer rade dokumentarac o Krleži, pa su htjeli pojedine kadrove snimiti u brijačnici”, otkriva Brkić. Prijašnji vlasnik je djelatnicama kasnio s isplatom plaća te otišao u stečaj, pa je Brkić odlučio preuzeti posao. “Sad zapošljavam dvadesetak ljudi”, ističe Brkić. Prvi gradski lokal unajmio je još 2014. godine, i to kafić koji se nalazi u ulici Pod zidom i zove se Dolac. Taj lokal našao se na natječaju jer bivši vlasnici nisu plaćali najam pa ih je Grad deložirao. Riječ je o lokalu od 27 četvornih metara koji je dobio također putem javnog natječaja kao obrtnik, i to branitelj.
“Prostor na Dolcu je mali. U njemu se nalazi i sanitarni čvor, a i skladište je uključeno u kvadraturu najma. Drago mi je da smo tom prostoru dali novu viziju poslovanja”, dodaje Brkić, koji je ogradu terase lokala oslikao simboličnom australskom životinjom klokanom, a upravo tim nadimkom ga naziva i brat Milijan Brkić - Klokan - dok mu Jozo uzvraća s nadimkom Čupko.
Jozo Brkić nakon što je sudjelovao u Domovinskom ratu otišao je sredinom devedesetih put Australije.
“Kao i svima koji trbuhom za kruhom odlaze iz naše zemlje, put i trud u Australiji bio je naporan. Dao sam sve od sebe da ostvarim neku perspektivu. Radio sam i po tri posla. Bavio sam se završnim građevinskim radovima, kao i organiziranjem svadbi te manjih privatnih događanja. U Australiji imate pregršt prilika za one koji žele raditi. Uvidio sam ondje da se dobre ideje mogu ostvariti i da treba samo osluškivati tržište.
U Australiji sam sa suradnicima i prijateljima te aktivnim članovima hrvatske zajednice organizirao brojne koncerte te druga kulturna i umjetnička događanja kao što je gostovanje Lada, židovskog zbora Lira, razne glazbene večeri, promocije knjiga, promocije hrvatske umjetnosti i kulture, turizma, sportska događanja i ostala, koja su za cilj imala promociju hrvatske baštine i identiteta. Također, u suradnji s drugim liderima hrvatske zajednice i s australskom lokalnom zajednicom organizirao sam brojne humanitarne događaje, na što sam ponosan”, govori Brkić, koji se ipak odlučio vratiti u Hrvatsku.
Na drugom kraju svijeta
“Kako idu godine i kad shvatite da ste nešto uspjeli napraviti na drugom kraju svijeta, zapitate se - zašto to ne bih napravio i u domovini? Svaki iseljenik će vam reći da bi, ako može, ulagao kod kuće. Trenutno radim i djelujem u Australiji i Hrvatskoj. Neizmjerno sam sretan što je desetak hrvatskih Australaca, posljednjih godina, na moju inicijativu, kupilo nekretnine u Hrvatskoj, i što su investirali novac u Lijepu našu.
Kad vidite vani kako ideje postaju uspješna poslovanja, shvatite da su prilike neiscrpne i da je na vama da ih ostvarite. Hrvatsko tržište je i dalje malo, ali će se u budućnosti razvijati. No, dobre ideje se mogu ostvariti i možemo pokrenuti poduzetništvo, a i gospodarstvo”, poručuje Brkić dok kombinira sastanke s ekipom iz Slovenije oko palačinkarnice te dogovore sa sudskim tumačima s kojima će također u projekt, a istodobno traži ključeve od podrumskog prostora u Berislavićevoj u kojem želi otvoriti gin&jazz bar.
Prostori koje smo protekli tjedan obišli uglavnom su u lošem stanju te zahtijevaju potpunu adaptaciju, čije se cijene kreću oko 250 do 400 eura po četvornome metru. Na pitanja o investitorima i porijeklu kapitala te koliko ukupno planira uložiti, Brkić odgovara da nema nikakvu konačnu brojku, da za svaki projekt pronalazi nove partnere, uglavnom investitore iz Australije, a stručne suradnike iz Hrvatske.
“Kad vidim zapušteni lokal, a koji me interesira, informiram se, pitam Grad, državu, pa konkuriram na natječajima. Osobno pripremam svu dokumentaciju, a posebno pazim nakon što sam jedan gradski lokal izgubio na natječaju zbog nepotpune dokumentacije. Naveo sam da bi u prostoru bilo ‘prodaja, priprema i posluživanje hrane i pića’, a nisam smio staviti ‘prodaju’ i tako sam napravio prekoračenje djelatnosti, jer to spada pod drugu djelatnost.
I najmanja greška u papirima može vas stajati gubitka prostora, stoga treba biti precizan”, otkriva nam Brkić dok prolazimo kraj tog lokala u Ilici u kojem je danas kafić. Pozornost medija Brkić je privukao registrirajući brojne tvrtke na Trgovačkom sudu u Zagrebu, pa je danas s njim povezano dvadesetak trgovačkih društava, većinom jednostavnih društva s ograničenom odgovornošću za koja je potreban temeljni kapital od deset kuna.
Čist model poslovanja
“Ali dok registrirate i platite javnobilježničke usluge, to ispadne ipak veći iznos”, dodaje Brkić. Svaku od tih tvrtki vezat će uz konkretan biznis, pa i prostor. Atraktivna su i imena tvrtki, kao što su Mulj promet, Brko projekt... Brkić pojašnjava da je riječ o sarkazmu, upravo zbog očekivane reakcije pojedinaca, ali i zbog olakšanog pronalaska imena kojih nema u Trgovačkom registru.
“Sad imam studente koji mi pronalaze imena koja ne postoje u registru tako da brzo prolazim taj proces registracije”, objašnjava Brkić kako se uhodao u sustav te nastavlja: “Takav stil poslovanja je možda nov u Hrvatskoj, ali itekako se koristi u svijetu, i privatnom sektoru, a u Australiji je uobičajen. U nas imate tvrtke koje su registrirane za desetine poslova i aktivnosti, i kad jednom ne ide dobro vuče i drugi u ponor, stalno se igra financijska i poslovna bitka, nerijetko u takvim poslovima presudi upravo nelikvidnost i loše upravljanje.
Ovaj je model poslovanja, kad imate jednu tvrtku s određenom djelatnošću i prostorom, transparentniji i korektniji. Taj model je čist, i s pozicije javnih prihoda, a i korektnosti prema državi i zaposlenicima”, objašnjava Brkić koji nema konkretan cilj, odnosno brojku koliko bi prostora unajmio te biznisa pokrenuo, nego, kaže, “prati tržište”. “Pratim natječaje i javljam se na zanimljive ponude. Želim razvijati posao i zapošljavati nove radnike. Gledam ponude koje dolaze, ali isto tako kupujem i etablirane poslove u unajmljenim prostorima. Moja posao je biti upoznat s onim što tržište nudi te poslati realnu i dobru ponudu i nadati se da je najbolja”, dodaje Brkić. Mediji su već pisali da je ušao u brojne gradske prostore, ali nije se znalo da je konkurirao i za državne te da mu je dodijeljeno pet poslovnih prostora kojima upravljaju Državne nekretnine, resor koji vodi ministar Goran Marić.
“Kao i većina ostalih ponuđača, prijavio sam se na natječaj u prosincu 2017. godine. Za jedan prostor jedini sam dao ponudu. Što se tiče drugih, iako moja ponuda nije bila prva, bila je prva ispravna. Nije mi namjera slati bilo kakve ponude, manjkave i neispravne, što mnogi rade. Moje ponude su vrlo temeljite, provjerene i administrativno ispravne. To je osnova, ali upravo na tome mnoge ponude padaju. Vjerovali ili ne - na tom natječaju u prosincu bilo je 137 ponuda, od čega je čak 47 bilo neispravnih, što je 30 posto”, kaže Brkić.
Ne taji da ima velike poslovne ambicije.
“Dosad je oko dvanaest posto mojih prijava prihvaćeno, to je udio dobivenih natječaja od ukupnog broja natječaja na koje sam se prijavio. U privatnom sektoru dinamika poslovanja je intenzivna i od natječaja do natječaja susrećete se s raznim situacijama. Pojedine sam izgubio zbog, primjerice, ponude niže za 41 kunu, a neke i zbog većih iznosa. Važno je pratiti ponudu i potražnju kako bih znao nastupiti. No, s obzirom na stanje tih gradskih i državnih lokala, smatram da bi Grad trebao zapuštene i neiskorištene prostore dati u najam za jednu kunu, kao priliku za mlade da povoljno preuzmu prostor te da u njemu razvijaju privatno poslovanje, nove poduzetničke i poslovne ideje. Jedino tako gospodarstvo može naprijed, a i zadržali bi možda nešto mladih ljudi. Poslovna filozofija koje se držim jest: uzimati stare i zapuštene prostore kako bi im dao novi život i isplativu poslovnu svrhu”, kaže Brkić.
“Želim širiti posao”
Tvrdi da mu misija nije preprodaja tih tvrtki ili sklapanje ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji s drugima, što je zapravo fiktivno davanje tih prostora u podnajam koji nije dozvoljen, već da s partnerima želi razvijati te male poslove. “Prodao sam samo jednu tvrtku, jer sam tamo mislio otvoriti brijačnicu. Savjetovali su me da nije na dobroj lokaciji za taj tip posla te sam odustao i kupio posao od druge firme koja je imala ovu brijačnicu u Jurišićevoj. Zadržao sam radno mjesto za četiri radnice te zaposlio još dvije osobe.
Radnice koje sam zadržao su starije od 50 godina i danas se na tržištu rada ne bi smatrale konkurentnom radnom snagom. Ali u njima sam prepoznao potencijal, dok je njima najvažnije da redovito primaju plaće, što nije bio slučaj s prijašnjim poslodavcem. Za mene je to veliko postignuće i zadovoljan sam tim poslovnim potezom”, priča Brkić koji još uvijek traži suradnike za ulaganja, pa očekuje da će mu se ljudi s idejama javiti i nakon ovog članka. “Bilo bi nemoguće, pa i suludo da sam koordiniram i vodim sve te djelatnosti. Osim toga, to bi bio i loš poslovni potez. Želim širiti posao, ali i poslovnu ekipu, ne želim sebi dati više posla i ‘hvatati konce’ u raznim domenama poslovanja, hoću se razvijati, ulagati i zapošljavati”, tvrdi Brkić.