Osim uobičajenih izazova u našem obrazovnom sustavu, školarci ove godine imaju još jedan veliki teret - epidemiju koronavirusa, koja kao da je sve loše prakse u učionicama još više izbacila na površinu.
Djeca su se još u proljeće, često i skupa s roditeljima, mučila s online školom, mnoga su se “navukla” na ekrane jer su ih imala na raspolaganju, još više zbog “mira u kući”. U razredima gdje ima pozitivnih na covid-19 online nastava je opet aktualna.
Pitanje je hoće li ostati posljedice na djecu nakon epidemije.
O svemu tome razgovarali smo s dr. Rankom Rajovićem, dugogodišnjim članom i predsjednikom Odbora svjetske Mense za darovitu djecu, koji se smatra jednim od najvećih stručnjaka u regiji za pitanja odgoja i obrazovanja djeteta, a njegov sustav učenja NTC potiče zdrav razvoj mozga i potencijale djeteta.
Novosađanin je specijalist interne medicine, magistar neurofiziologije i dr. sportskih znanosti, a dobio je i uglednu godišnju nagradu Mense na svjetskoj razini, za razvoj društva u cjelini. Uz brojne titule ima i vlastito životno iskustvo jer je otac četvero djece.
Rajović naglašava da je razvoj funkcionalnog znanja i kreativnosti prioritet svakog obrazovnog sustava. Teza mu je da djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet je zastarjelo i nije u skladu s ljudskim mozgom, te se treba što prije prestati primjenjivati.
Šokantno za roditelje i učenike
Veliki su izazovi pred današnjim školarcima. Ali i roditeljima te učiteljima.
“Ovo je neprirodno, samim tim šokantno za sve nas, i roditelje i učenike, ali i kompletne školske sustave. Prema istraživanjima koje sam radio sa svojim timom na Pedagoškom fakultetu u Kopru, učenici su bili na neki način odsutni s online nastave, tj. radili su druge stvari. Igrali su videoigrice, gledali YouTube, Instagram... Na taj način ih još više puštamo u virtualni svijet, što svakako nije dobro.
Dobro je da znamo gdje smo imali propuste u online nastavi i da ispravimo greške i uvodimo inovativne metode učenja, koje se baziraju na fiziologiji i koje su interesantnije i učinkovitije”, smatra Rajović, koji osim što u Kopru predaje obrazovne neuroznanosti, provodi edukaciju i u hrvatskim školama. Njegov NTC program verificiran je za edukaciju učitelja u osnovnim školama i kod nas, a provodi se u još 16 europskih država.
Djeca su nedavno krenula u školu, ali uz velike mjere opreza. Jedna od mjera je distanciranje. Tako učenicima u 2. razredu osnovne učiteljica mora reći da se ne okreću prema prijatelju u klupi i da ne smiju dijeliti gumicu i šiljilo.
“To su neka pravila koja služe da zaštitimo sebe i druge, pa je važno da ih učenici ne prihvaćaju kao nešto jako loše. Tu su važni roditelji i njihov stav”, smatra Rajović.
Budući da stav djece najviše ovisi o roditeljima, on ovo nesigurno vrijeme u kojem je i psihičko zdravlje na kocki smatra najvećim izazovom baš za njih.
“Roditelji moraju objasniti situaciju djeci, staloženo, mirno, bez panike. Bitno je da im kažu, ne skrivaju. Ali ako roditelj djeluje panično, uplašeno, pere ruke stoput dnevno, sve dezinficira, onda dijete to sve vidi i ulazi u koronapsihozu. Učitelji će raditi po predviđenom standardnom pristupu koji je njima netko već objasnio. Nažalost, roditeljima nitko nije objasnio kako se ponašati”, kaže.
Djeci je bitno objasniti važnost maske i distancu, a da ih ne preplašimo od kontakta. Zato je, navodi Rajović, to najbolje objasniti kroz igru.
Primjerice: “U školi su klupe često u tri reda. Ja svaki red nazovem nekako. Ovi do zida su Crvena strijela, u sredini Sinje more, a oni do prozora Pustinjski vjetar. I sad ja kažem, ako netko dodirne lice ili masku, cijela ekipa gubi bod. Ako nešto dobro naprave, dobiju bod. Kad je školski sat, učitelj pazi, a pod odmorom svi paze jedni na druge.
Oni tako počinju paziti na svoje lice. Mi dnevno dodirnemo lice više od sto puta, da i ne primijetimo. Ako mi njih u školi naviknemo da paze, oni neće to raditi ni popodne na igralištu ili u šoping centru. I ne treba reći: ovu igru igramo da vi ne biste dirali lice i da biste se štitili od korone”, objašnjava mi.
Ajmo im malo olakšati
Hoće li se kad sve ovo prođe djeca bojati kontakta ako im sad tupimo o distanci. Kako će se prvi put poljubiti? Rajović kaže da o tome ne bismo trebali brinuti. “Važno je znati da je ovo situacija koja će proći. Jedino ako će trajati još godinu, dvije, tri, onda ne znam kako ćemo...”, iskren je.
Školarci od 5. razreda moraju u učionicama nositi maske, što im nije lako. No to su preporuke kojih se trebamo pridržavati. Stoga je u toj situaciji učitelj taj, smatra Rajović, koji može i treba ublažiti situaciju.
“Ako dijete stalno misli na masku, ona će mu smetati. Ako mu je u školi dosadno i radi se klasična nastava u kojoj samo mora slušati, što bi dijete radilo? Mislit će o svojoj maski. Mi moramo nekim metodama rada eliminirati dosadu iz učionice”, kaže Rajović, koji je tijekom koronaizolacije osmislio koristan i nevjerojatno posjećen online projekt Vrijeme za NTC, koji je pomoć svima koji rade s djecom u dobi od 5 do 12 godina. Daje jako puno primjera, kako naučiti lekciju, napraviti poligon, osmisliti igre, razvijati kreativnost... Sve je dostupno besplatno na internetskoj stranici www.ntcucenje.com.
Kao ideju za mlađe učenike predlaže modificiranu igru “dan i noć”. Kroz nju učitelj aktivira misaoni proces tako da djeci ne bude dosadno.
Pojašnjava: “Prvo igramo dan i noć da nauče pravila. Naravno, uz mjere distance, pazimo gdje je tko stao. I onda im kažem: ‘Ako kažem žuto, to je sunce ili banana. I to je dan. Crvena boja bit će noć. Ako kažem trešnja, onda čučnite. I djeca jedva čekaju što ću iduće reći. Pozorno slušaju i aktivni su. To nije dosadno. Mi možemo dijelove lekcija odrađivati tako. Ako radimo gramatiku, imenice su dan, pridjevi su noć... Slično i s brojevima...
Stariji mogu imati par-nepar s računskim operacijama. Mi klasične igre pretvaramo u misaone procese, a dijete kad misli, nije mu dosadno. To je suština škole budućnosti, no sad sa situacijom s koronom se vidi da se pod hitno to mora rješavati.”
S ‘novim normalnim’ djeca pod odmorima ne smiju izlaziti iz učionice te borave u jednom prostoru i do pet sati na dan.
“Ako znamo da je to tako teško, hajdemo im onda olakšati. Ako im se omogući kretanje u tom prostoru, onda on nije više skučeni prostor. Ako osmislimo neku igru, neće ni misliti da su tamo zatvoreni satima”, kaže Rajović i navodi da su najvažniji predmeti dok se mozak razvija tjelesni, glazbeni i likovni, a djeca ih imaju u prosjeku dva-tri puta u pet dana.
Zato predlaže igre koje se mogu igrati na svakom predmetu.
“Zalijepimo na pod ljepljivu traku širine pet centimetara. Kad nekog nastavnik prozove, on mora do ploče korak po koraka po traci i vraća se natrag na svoje mjesto, unatraške. To je djeci jako izazovno. U školama gdje smo to primjenjivali, svi su se javljali, ali ne da bi pisali nego da bi se kretali. Slična igra je i paukova mreža. Između klupa možemo razapeti elastičnu vrpcu (kao za igranje gumi-gumija), stavimo zvončiće i dijete kad ide na ploču mora oprezno između vrpce da zvončići ne zvone”, priča Rajović.
Ove godine nedostatak je i sportskih aktivnosti u školama. Mnoge su dvorane zatvorene. Navodi da se u školama mora osmisliti na koji način kompenzirati nedostatak sportskih aktivnosti jer se djeca moraju kretati.
Problem dosade
“Do 12. godine imaju ogromnu energiju koju su dobila biološki jer od kretanja u velikoj mjeri ovisi razvoj mozga. Kretanje je djetetova instinktivna potreba. Ako se ne kreću, neće moći do ponoći zaspati, a onda remete REM fazu spavanja. A REM faza spavanja je važna za razvoj mozga. Dakle, kretanje se mora osmisliti. Ako se djeca ne kreću u školi, roditelji moraju voditi računa da odu u park, na igralište nakon škole. Po meni bi djeca, dok je korona, morala sve obaveze završiti u školi, eventualno imati neke male obaveze u kući. Nikako ne bi trebali za popodne još dobivati domaće zadaće. Njima treba kretanje”, izričit je.
Tu su opet roditelji problem ako djetetu daju videoigrice. Oni tu dječju ovisnost moraju držati pod kontrolom. Nove generacije previše vremena provode pred malim ekranima, ali to ih ne čini sretnijima. Dapače, dokazano je da su zbog toga nesretniji.
Tinejdžeri i mala djeca, objašnjava, imaju drugačiju percepciju vremena. Njima vrijeme sporije prolazi nego nama.
“Dok se mozak razvija, u periodu učenja, djetetov mozak radi brže pa mu vrijeme sporije prolazi. Primjerice, djetetu od dvije godine je sve čudno i novo. Na prozor mu sleti ptica. Mi nećemo pridati ptici pozornost. Dijete je zato netremice gleda. To mu je događaj tog prijepodneva. On je vidio svaki dio događaja, kako je sletjela, kako je pojela zrno...”
Zato djeca nekad imaju osjećaj da im dan traje jako dugo i zato lako ulaze u problem dosade.
Okruženje ili genetika
Rajović kaže da je važno znati da je dosada pokretač za razvoj kreativnosti.
“Starije generacije bi se nešto igrale kad bi im bilo dosadno. Djeca danas samo zazovu: ‘Mama, tata, dosadno mi je!’ i dobiju odmah 20 kanala s crtanim filmovima. Ako dijete ne zna riješiti svoju dosadu, nego mu drugi rješavaju, to nije dobro. Dijete nauči odmah dobiti sve i sad, prag tolerancije mu je nula. Ako nešto ne može, frustracija je visoka. Sve što roditeljima olakšava, ispada da djeci odmaže”, govori Rajović.
Tinejdžeri kažu da bi sad trebali živjeti punim plućima, a stariji ih sputavaju.
“Kad biste pitali mlade što je život punim plućima, njima bi to bilo da rade što hoće. Ja bih rekao - ne. Punim plućima znači da korisno ispune svoje vrijeme. Zato je važno tinejdžerima ne rješavati dosadu tako da im kupimo novi laptop ili videoigrice, nego da se pobrinemo da oni osmisle svoje vrijeme. Mogu ići na neku aktivnost, naći neki hobi... Ne smijemo im dopustiti da imaju prazno vrijeme jer im je onda dosadno pa rade gluposti”, kaže Rajović.
Genetika i okruženje podjednako su važni za odgoj djeteta. Rajović mi to zorno pojašnjava.
“Primjerice, mama i tata su jako inteligentni i dobili su sina koji pet godina živi u bijeloj sobi, koja je prazna, i nitko ne razgovara s njime. Što mislite kakvo će biti to dijete? Neće od njega biti ništa. I koliko je onda važno okruženje? Okruženje je važno sto posto, ali je i genetika važna sto posto. Genetika je potencijal i važna je sto posto, a razvoj potencijala ovisi o okruženju i isto je sto posto.”
Bitno je znati da okruženje danas i prije 30 godina nije isto.
“Ako se okruženje mijenja, a mi godinama imamo iste metode, što mislite tko će platiti cijenu? Djeca. Već i plaćaju”, govori Rajović.
Što znači okruženje? “Uzmite primjer mobilni telefon koji dijete dobije sa šest godina. Počinje učiti, igrati videoigrice. Time aktivira dopaminsko-endorfinske receptore, i to dijete postaje ovisnik za 10 do 15 dana, po nekim studijama i brže. Ne može više bez telefona. Sve mu se događa u videoigrici, i sreća i radost i iščekivanje i tuga i uzbuđenje... I sve to doživi za 15 minuta.
Onda kad izađe iz tog virtualnog svijeta njemu je sve dosadno. I kamo se vraća? U virtualni svijet.
S druge strane, puno gledanja mobilnih telefona utječe i smanjuje neke duboke regije mozga. Indirektno, ako se dijete zbog puno gledanja u telefon malo kreće, to dodatno smanjuje neke druge strukture mozga. I dolazi do kognitivnih ispada. I to se vidi u školi - djeca ne mogu sjediti, pisati, čitati, učiti. Oni nemaju koncentraciju. A igricu mogu igrati dva sata bez problema. To je novi problem, zove se hiperpažnja. Naša djeca ne mogu učiti kao mi. Imaju kratku pažnju.”
Labirint odrastanja
Rajović je svjestan da se djeci ne može sasvim zabraniti ekrane, ali smatra da ih se i ne može pustiti na njih koliko hoće.
Što se dijete više koristi mobitelom, to će mu učenje biti dosadnije. Zato su važne dvije stvari - kontrola mobilnih telefona, za što su odgovorni roditelji i osmišljavanje metode učenja koje će biti interesantne.
“Najveći izazov u odgoju su brze promjene okruženja jer okruženje može usporiti ili oštetiti razvoj nekih dijelova mozga, što može imati dugotrajne posljedice. To smo potvrdili velikim anketama sa oko 800 učitelja koji kažu da je svaka nova upisana generacija u školu malo slabija u odnosu na prethodne dvije generacije. Motorički su slabiji, opće znanje je slabije, rječnik je siromašniji i koncentracija je slabija.
Ako je svaka nova generacija malo slabija, pitanje je - što će biti s našom djecom ako budemo ostavili iste metode? Mi moramo shvatiti da su djeca takva stigla u školu, nije škola jedini krivac. Ovdje odgovornost leži u prvih pet-šest djetetovih godina, kad se roditelji najviše bave djecom. Ali oni nisu krivi jer oni sve ovo ne znaju. Zato se treba pričati o tome, treba raditi na edukaciji roditelja.”
Mi stariji kažemo, kad ublažavamo sad situaciju: “Pa i mi smo prošli ratnu školsku godinu i preživjeli smo. Nedaće su nas izgradile.” Jesmo li baš ispali normalni ili je moglo bolje, pitam Rajovića.
“Svako vrijeme ima svoje izazove i nije baš dobro povlačiti paralele, posebno ako to stvara osjećaj krivice kod učenika. Naša djeca su u velikom broju postala ovisnici o noviim tehnologijama i sve drugo im je teret. Ne prihvaćaju realan život s novim pravilima. Zato je važan drugačiji pristup, jer očigledno da je našoj djeci potrebna pomoć, puno drugačija nego što je nama bila potrebna kad smo išli u školu.”
Po Rajoviću stereotipna priča roditelja djetetu: “Ti imaš svoju sobu koju ja nisam imao, imaš svoj kompjuter i samo trebaš učiti” - ne drži vodu. To dijete neće raditi jer je sve dobilo.
“Djeca moraju naučiti čekati, naučiti vještinu koja se zove strpljenje, a tu su roditelji prvi i najvažniji učitelji. S puno ljubavi i strpljenja možemo puno napraviti i pomoći djeci da prođu lakše kroz labirint odrastanja”, zaključuje.