Glavnina europskih sveučilišta, pa tako i Sveučilište u Zagrebu, nastoji održati i potvrditi status istraživačkoga sveučilišta. Da bi se to postiglo, uz adekvatno financiranje i dovoljan broj kvalitetnih istraživača potrebno je imati i odgovarajući sustav doktorske izobrazbe koja će osigurati kontinuirano obnavljanje i stvaranje kvalitetnoga novog istraživačkog kadra.
Kvaliteta istraživačkog rada
Sveučilište u Zagrebu još je 1877. promoviralo prve doktore znanosti prava i bogoslovlja. Od onda do danas titulu doktora znanosti Sveučilišta u Zagrebu dobilo je gotovo 17.000 kandidata. Bez dvojbe takva je brojka pokazatelj tradicije institucije i kontinuiteta obrazovanja kojim se stječe najviši akademski stupanj.
Danas Sveučilište sa svojih trideset fakulteta i tri umjetničke akademije izvodi sedamdeset doktorskih studija u svim znanstvenim područjima, a u pripremi su i doktorski programi u umjetničkome području. Sveučilište ima oko 3000 doktoranata, a od ukupnog broja svih doktora znanosti u Hrvatskoj, više od 80 posto njih svoju je doktorsku izobrazbu dobilo na Sveučilištu u Zagrebu. Doktorski su studiji ustrojeni kao trogodišnji programi, premda većini doktoranata treba najčešće pet do šest godina do stjecanja doktorata.
Postupno se povećava i broj interdisciplinarnih doktorskih programa, a posebno se nastoji potaknuti uspostavljanje združenih doktorskih studija i tzv. dvojnih doktorata. Dok se kod združenih studija uspostavlja suradnja s drugim stranim sveučilištima u izvedbi programa, u tzv. dvojnim doktoratima zajedničkim mentorstvom profesora s dvaju sveučilišta od kojih je jedno strano, doktorantu se omogućava dobiti diplome obaju sveučilišta. Različitim oblicima međunarodne suradnje ostvaruje se i internacionalna komponenta Sveučilišta, a izravno se utječe i na kvalitetu istraživačkog rada i doktorske izobrazbe.
Odricanja i dodatni napori
Svako znanstveno i umjetničko područje nosi svoje specifičnosti istraživačkoga rada i postavlja drukčije zahtjeve pred mlade istraživače. Zamjetna je neizbalansiranost interesa i broja upisanih u pojedina područja. U nekim područjima, kao primjerice u tehničkome području, mladim se ljudima često nude atraktivna radna mjesta što automatski nepovoljno utječe na privlačnost doktorskoga studija koji neminovno traži odricanje i dodatne napore. S druge strane, doktorska se izobrazba još uvijek u našoj sredini rijetko traži izvan akademske zajednice i ne nosi veliku prednost. Dok je u razvijenim europskim zemljama i do 70 posto doktora znanosti zaposleno izvan institucija visokog obrazovanja, u Hrvatskoj gotovo 90 posto njih ostaje upravo unutar akademske zajednice.
Parcijalna rješenja
U usporedbi s europskom doktorskom izobrazbom na nekom dobrom sveučilištu, lako se uočava manevarski prostor za poboljšanja. S jedne strane, potrebno je nastaviti s unaprijeđenjem strukture studijskih programa. Težište svih doktorskih studija mora biti istraživački rad koji je preduvjet stvaranja novih znanja o kojima ovisi razvitak svakog društva.
Taj je aspekt doktorske izobrazbe bez dvojbe u nadležnosti sveučilišta i njegovih sastavnica, ali financiranje doktorske izobrazbe, koje ne ovisi o sveučilištu, gotovo je u potpunosti neriješeno, a rješenja koja postoje parcijalna su i neadekvatna. Doktorski se studiji plaćaju, a mnogi doktoranti moraju sami snositi velike troškove. S druge strane, neproporcionalan je i broj upisanih studenata i osiguranih, ali nedovoljnih troškova istraživanja.
Gubimo utrku
Potrebna nam je nacionalna vizija i prepoznavanje važnosti istraživanja i doktorske izobrazbe na nacionalnoj razini. Želimo li kvalitetnu doktorsku izobrazbu i mislimo li podržati istraživački karakter visokoškolskih institucija, onda je neizostavno što prije unaprijediti provedbu doktorske izobrazbe, stvoriti bolje uvjete istraživačkog rada za mlađe znanstvenike i nadasve razviti modele njihova financiranja. Takva razrada sustava mogla bi osigurati veći broj doktoriranih u kraćem roku, što je zacrtani cilj u svim europskim zemljama.
Istodobno, ne smije se dogoditi da takva veća efikasnost ide na uštrb konačne kvalitete mladih istraživača. Ne uspijemo li adekvatno prepoznati važnost kvalitetne doktorske izobrazbe, mogli bismo izgubiti utrku u odnosu na druga europska sveučilišta koja sebe nastoje što bolje pozicionirati u Europskom visokoobrazovnom prostoru (EHEA) i Europskom istraživačkom prostoru (ERA). To ne bi bilo dobro ni za naša sveučilišta, ni za budućnost Hrvatske u cjelini!
dr. sc. Melita Kovačević