REPORTAŽA

ŽIVOT MONAHINJA U MANASTIRU U molitvi svaki dan provedu šest i pol sati, doznali smo kako izgleda njihova skromna svakodnevica

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 17.03.2019. u 22:51

Jasenovac, 050319.
Manastir u Jasenovcu.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX

 

Pet žena skrušeno izgovara svete riječi. U molitvi će provesti sljedeća tri sata, iako vani zora još nije ni svanula. To je tek početak. Dnevno provedu barem šest i pol sati moleći te čitajući svete knjige. Ostatak vremena, pak, rade. Brinu o crkvi i imanju, ali i o ljudima iz mjesta. Ne zamaraju se stvarima i užitcima koji ispunjavaju naš suvremeni svijet, već vode skroman život, posvećen isključivo Bogu. Nije im to teško. To je, ionako, put koji su odabrale.


Svoj stari život su u potpunosti odbacile - svoje ime, hobije, muškarce, želje, materijalna dobra. Ostao je samo poziv koji ih je doveo ovdje. On ih pokreće, njemu su u potpunosti predane i to je zapravo ono što ih povezuje, budući da nisu iz istih krajeva. Jedna je iz Rusije, tri su rodom iz Srbije, a jedna je iz Bosne i Hercegovine. Vodile su različite živote, ali otkada su obukle crno, za njih postoji samo jedan put. I on ih je doveo u Jasenovac, gdje svojim radom žele vratiti ljudima vjeru u Boga. One su monahinje, žene koje su svoj život predale pravoslavnoj crkvi. Od 2016. godine djeluju u jasenovačkom manastiru i otada se brinu za pravoslavne vjernike u tom dijelu regije. O njihovom se životu jako malo zna. Samozatajne su, skromne i ne vole privlačiti veliku pažnju na sebe. Ne žele istupati u medije, zbog čega nećemo navoditi njihova imena, a na fotografijama se neće vidjeti njihova lica. To nije ono zbog čega su odlučile služiti Bogu, kažu. Zbog toga nam je njihov život pobliže predstavio vladika Jovan Ćulibrk, pakračko-slavonski episkop Srpske pravoslavne crkve, dok su nas monahinje provele kroz manastir i okolne kuće koje nose povijest Jasenovca.

Jasenovac, 050319.
Manastir u Jasenovcu.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX

Jasenovac, 050319.
Manastir u Jasenovcu.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX
 


- Značaj manastira u Jasenovcu je prije svega duhovni. Kako nam govori iskustvo, recimo, iz logora Dachau, gdje postoje sinagoga, pravoslavna, rimokatolička i protestantska crkva, kao i samostan, duhovna dimenzija stradanja i sjećanja na žrtve od presudne je važnosti. Za vjernika i nevjernika manastir Jasenovac je mjesto koje će putnika namjernika dočekati molitvom, dobrodošlicom i toplom riječju u svako doba dana i noći - kaže vladika Jovan uvodeći nas u priču o jasenovačkom manastiru.


Crne halje


Sagrađen je oko crkve Rođenja Svetog Jovana Krstitelja i u sklopu njega se nalazi još nekoliko stambenih objekata u kojima obitavaju monahinje, koje su upečatljiv prizor u tom malom mjestu. Crne halje privlače poglede lokalnih mještana, iako nemaju previše kontakata s njima. Razgovaraju u pravilu samo s pravoslavnim dijelom općine, a veću interakciju imaju samo s bakama o kojima se brinu. Koliko god da je godina prošlo od strašnih događaja u tom mjestu i dalje se može osjetiti neki odmak od drugih religija i kultura. Taj dio povijesti može se čitati i na ciglama same crkve koja je osjetila svaki put kada je u društvu mržnja nadvladala mir i ljubav. Za vrijeme Drugog svjetskog rata razrušili su je zarobljenici jasenovačkog logora, a bivša garaža crkve korištena je za potrebe logora.


Crkva je još dugo godina nakon rata ostala razrušena te je čelnicima bivše države služila kao podsjetnik na strahote zloglasnog logora. Pravoslavna crkva se zalagala da se ona obnovi, da se vrati život u to zaboravljeno mjesto, a njihove molbe su uslišane tek 1984. godine kada je podignuta današnja crkva Rođenja Svetog Jovana Krstitelja. Ipak, došao je još jedan rat i crkva je ponovno pala pod novim naletom nasilja. Nakon vojne operacije Bljesak crkva je devastirana te je ponovno postala ono što pravoslavni oci nikako nisu htjeli - monument mržnje prema drugima.

Jasenovac, 050319.
Manastir u Jasenovcu.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX

Jasenovac, 050319.
Manastir u Jasenovcu.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX
 


Na sreću, ovoga puta nije se dugo čekalo na njenu obnovu. Na početku novog milenija episkop slavonski Sava proglasio je crkvu manastirom te ju je ujedno imenovao svojom rezidencijom u kojoj je djelovao s igumanom manastira Amfilohijem. Crkva se polako obnavljala, prostor manastira se uređivao i širio, a misne službe su opet odzvanjale iz zidova svete ustanove. Nedostajali su još samo ljudi koji će tijekom cijele godine udahnuti život manastiru. Tako 2016. godine iz manastira Beška na Skadarskom jezeru u Jasenovac dolaze tri monahinje, jedna Ruskinja i dvije Srpkinje. Njihova misija je bila jasna - širiti ljubav i vjeru u kraju koji nažalost godinama slovi kao simbol mržnje i stradanja.


- Sestrinstvo manastira je došlo po blagoslovu našem i mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija; od tada su još neke sestre došle za iskušenice u Manastir, a bilo je i monašenja. Prvo i osnovno u manastiru su molitveni život, gostoljublje i rad kojeg ima kao u bilo kojoj obitelji koja živi svoj život - ističe vladika Jovan.


Poziv od Boga


Naš vodič je jedna od monahinja rodom iz Rusije koja nas uvodi u unutrašnjost crkve. Na vratima nas zapljuskuje hladan zrak ispunjen mirisom tamjana i voska. Stolaca nema, u crkvi je tek nekoliko klupica uz zidove. Nema tepiha ni stolnjaka grimiznih boja, samo gole pločice koje doprinose očuvanju hladnog zraka. Jedino što interijeru daje raskoš su ikone pravoslavnih svetaca i mučenika. Monahinja posebno ističe dvije od njih - ikonu sv. Tihona, ruskog patrijarha iz 20. stoljeća, te onu svetomučenika Nestora Mileševskog. Posebnima ih čine male čestice pokojnika unutar same slike, dobivene na dar iz ruskih manastira.


Tijekom obilaska nismo razmijenili previše riječi s monahinjom. Držala se činjenica o crkvi i pravoslavlju, skrivajući detalje iz njihova života. Ipak, na malom drvenom regalu stoje dragulji koji sami pričaju priče iz jasenovačkog manastira. To su umjetnički radovi koje crta jedna od sestara, a prikazuju njihov svakodnevni život. Na jednom crtežu čiste snijeg ispred manastira, na drugom jedna monahinja šeće pored željezničke pruge, no cijela njihova mala zajednica je opisana na crtežu imena “Jasenovac danas”. On prikazuje manastir i okolne kuće čija je povijest izravno vezana uz strašna stradanja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na crtežu je osam monahinja i šest starica koje su bile u logorima kao djeca. Tu su još i muškarci iz mjesta, koji im pomažu u održavanju manastira, kao i motivi anđela i Boga. Nikad ispričane crtice o njihovom životu na ovaj su način zauvijek zabilježene u povijesti manastira.


Komentirali smo svaki crtež i nakon toga je naša vodičica pronašla malo hrabrosti da nam nakratko otvori vrata u njihov svijet. U manastiru trenutno djeluju četiri monahinje i jedna iskušenica, žena koja se tek treba zamonašiti. Većinu dana provode u molitvi i pomažu vjernicima koji su došli u posjet manastiru, no svaka od njih ima i neki način na koji se odužuje crkvi. Jedna od njih crta, a novac od prodanih crteža ide kao prilog crkvi. Druge kuhaju, treća radi u vrtu, četvrta čisti i tako se stalno izmjenjuju. Važno je da svaka od njih pronađe neki način na koji će izražavati svoju vjeru. Ipak, primarna je molitva. Kažu da se svaka zamonašila nakon što je osjetila poziv od Boga. I od tada su spremne služiti Njemu.

Jasenovac, 050319.
Manastir u Jasenovcu.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX

Jasenovac, 050319.
Manastir u Jasenovcu.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX
 


Nastavljamo obilazak. Prva postaja je stara, derutna kuća samo desetak metara od manastira. To je srpska škola s kraja 19. stoljeća, koja je radila sve do 1941. S radom je stala kada su djeca odvedena nekoliko kilometara dalje u zloglasne logore.


- U njoj su prije nekoliko godina pronađeni dokumenti iz života škole, kao i đačke zadaće, diktati - sve od prije Prvog i Drugog svjetskog rata, pisani latinicom i ćirilicom; dragocjena svjedočanstva o životu jedne zajednice koja je potom doživjela stravičnu sudbinu - kaže vladika Ćulibrk. Plan je da se jednoga dana na tom mjestu naprave biblioteka i istraživački centar.


Vrijeme posta


Stotinjak metara dalje, još jedan tužni podsjetnik na strašne zločine. Riječ je o kući koja je pripadala Ljubici Klincov, starici koja je preživjela strahote ustaških progona. Preminula je krajem prošle godine, a svoju je imovinu ostavila manastiru u znak zahvale jer su se monahinje o njoj brinule pod stare dane. Važnost njene kuće otkrivena je prije dvije godine kada se saznalo da je ona prije bila ustaška bolnica. Vladika je tada izjavio kako planira to mjesto užasa sačuvati od zaborava i uništenja, konzervirati ga i pretvoriti u muzej u kojemu bi bile izložene biografije liječnika, uglavnom Židova, te bi bila prikazana povijest bolnice, uključujući moguće artefakte koji su se u njoj koristili.


Trenutno u toj kući postoje samo dva podsjetnika na mračna vremena. Prvi je medicinska kutija, a drugi velika Davidova zvijezda oslikana na jednom od zidova. Kuća je pripadala Ljubičinom suprugu Gojku Klicovu, kovaču, koji nikada nije dopustio da se u manjoj štali, u kojoj je radio, izbriše žuta Davidova zvijezda. Nakon njegove smrti ni Ljuba nije dala da se zvijezda izbriše te ju samo prekrila nekim plahtama sve dok tajnu o njoj nije otkrila monahinjama, zahvaljujući kojima je ponovno oživjela važna uspomena na ta vremena. Kako nam je rekla monahinja, sama Ljubica je bila u bijegu, prošla je logor u Lipiku i bila na Papuku među 303 izbjeglih žena i djece, a zatim u Kuli i kod Gradiške. Kraj rata dočekala je u Bosanskoj Gradiški, da bi se kasnije vratila u svoj Jasenovac.


Na zid kuće naslonjena je mala klupica na koju sjeda naša monahinja. Umorna je, kaže, i leđa je bole. U tom trenutku upuštamo se u još jedan škrti razgovor o životu monahinja. Doznajemo informacije o prehrani i nabavki namirnica koju obavljaju većinom u susjednoj Bosni i Hercegovini. Njihova košara je skromna, kao i njihov život - brašno, mlijeko, malo mesa i jaja. Monahinje često poste. U normalnom tjednu meso ne jedu ponedjeljkom, srijedom i petkom, a tijekom godine imaju čak četiri velika posta, pa tada ne jedu i po nekoliko dana. Tako je nedavno počela Velika Četrdesetnica, najveći post koji prethodi pravoslavnom Uskrsu. Prema starim običajima, prva tri dana se uopće ništa ne jede, no monahinja nam ističe da više nisu tako strogi te da se tih običaja drže samo oni koji to mogu izdržati. Oni koji ne mogu prekinu post uz koricu kruha i čašu vode.


Vrijeme je za povratak do manastira. Na tom kratkom putu nismo sreli nikoga. Prazna ulica je savršeno odgovarala okolnim napuštenim kućama u kojima godinama nitko ne živi. Na jednoj je netko čak nacrtao ustaško slovo U, ali čini se da nitko više ne obraća pažnju na provokacije iz prošlosti.


Dolazimo do manastira i pozdravljamo se s monahinjom koja nam još ukratko otkriva buduće planove za manastir. Oni obuhvaćaju gradnju manje kapelice u kojoj će se održavati mise zimi. O svojoj budućnosti nije htjela govoriti. Osim da uskoro ide u posjet svojoj obitelji u Rusiju te da se onda opet vraća u Jasenovac. Posljednje riječi smo zato ostavili vladiki Jovanu.


- Jedina budućnost je ona o kojoj je govorio počivši patrijarh German kada je osveštao obnovljeni hram u Jasenovcu rujna 1984. godine: ‘Praštati moramo, zaboravljati ne smijemo!’. I to se odnosi na sve nas međusobno - zaključuje vladika Jovan.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo