Formula za hrvatski film koji bi mogao odjeknuti u svijetu je jednostavna: neka se bavi međunacionalnim odnosima. Tako je bilo s pobjednicima Pule, “Zvizdanom” Dalibora Matanića i “S one strane” Zrinka Ogreste, a sada i s dokumentarnim filmom “Srbenka” Nebojše Slijepčevića. Ovaj potonji je zapravo fenomen, jer mi nije jasno kako ga može razumjeti gledatelj koji nije vidio predstavu “Aleksandra Zec” Olivera Frljića, praizvedenu 2014. u Hrvatskom kulturnom domu na riječkom Sušaku.
Bez obzira na to što autor odriče da je to “making of” uz taj komad, ne škodi da ga poznajete želite li pohvatati sve značenjske nijanse “Srbenke”. Ja sam je gledao kad je predstava gostovala u zagrebačkom ZKM-u, bilo je to vrlo neugodno iskustvo, jer nam je na kraju glas iz publike zabranio da plješćemo, valjda poručujući da je događaj na kojem se komad bazira suviše tragičan da bismo se mi ponašali kao obični gledatelji. Ako je već tako, čemu uopće kazališna fikcija, bolje bi bilo da su napravili doku recital i suočili nas s činjenicama vezanim uz tu strahotu.
Zataškavanje zločina
Film je ipak koristan i kao “making of”, jer pokazuje kako Frljić mijenja predstavu koju priprema ovisno o reakcijama u medijima. Recimo, desničarski portali bijesne zašto se on bavi ubijenom srpskom djevojčicom (čija je majka, uzgred, Hrvatica i likvidirana je poput nje kraj nekadašnjeg zagrebačkog izletišta Adolfovac na Sljemenu) kad je tih godina (Aleksandra je ubijena u noći sa 7. na 8. prosinca 1991.) stradalo bar 400 hrvatske djece. Frljić i njegov dramaturg odmah dopisuju bijesni uvodni monolog Jelene Lopatić koja sumira takvo stajalište.
Ako ništa drugo, Frljiću treba priznati da ima njuha za senzacije. U vrijeme kad se to dogodilo, radio sam u Globusu, ali u revijalnom dijelu, tako da ne znam kako su moji kolege dobili materijal o tom ubojstvu, koji je u tekst uobličio naš novi kolega Robert Naprta (poput mnogih tadašnjih Globusovih novinara prešao je iz propadajućeg Slobodnog tjednika Marinka Božića). Tekst je objavljen 20. prosinca, samo desetak dana nakon ubojstva, i izazvao pravu senzaciju. Nije to baš fer ustvrditi, ali jedno je kad se tako nešto dogodi negdje daleko, a drugo kad je poprište središte Zagreba, hrvatske metropole u kojoj se - bez obzira na stalne uzbune - još stvarao privid civiliziranog društva.
Poljanička ulica - u kojoj se nalazila kuća zagrebačkog mesara Mihajla Zeca - bila je pokraj Selske ceste, jedne od najvažnijih zagrebačkih prometnica: tamo je nešto prije ponoći upalo petoro pripadnika pričuvnog sastava Hrvatske policije (inače pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa), Zeca su odmah ustrijelili jer je pokušao pobjeći, a suprugu Mariju (rođena Mesić) i Aleksandru odveli su na Adolfovac i tamo nakon kraće prepirke (i njima naciljati u 12-godišnju djevojčicu nije baš bio lak zadatak, a Munib Suljić koji je pucao u nju, čak je okrenuo glavu na drugu stranu) ubili. Nisu znali da je u kući bilo još dvoje djece obitelji Zec, inače bi i ona stradala.
Naprtin napis odjeknuo je poput bombe, a poslije su uslijedili i oni u drugim medijima (pokojna Jasna Babić žalila mi se da je to bio njezin materijal, ali kako je neprestano lavirala između nekoliko projekata, prepustila ga je kolegi), ipak je u fokusu reportaže bilo nemilosrdno ubojstvo plavokose osmoškolke. Paradoksalno, svi koji su sudjelovali u tom zločinu oslobođeni su, jer su na policiji ispitivani bez prisutnosti odvjetnika, pa je 1994. Davor Butković, opet u Globusu, mogao objaviti autentične zapisnike s tih saslušanja i prozvati ondašnjeg državnog odvjetnika Vladimira Šeksa, kasnije potpredsjednika Vlade, za namjerno zataškavanje slučaja.
Globus je tih godina imao fantastičnu nakladu jer je iscrpno pisao o Domovinskom ratu (druge su novine poput Večernjaka još nastojale držati distancu prema JNA), ali neke je teme ipak izbjegavao. Recimo, ne sjećam se da su pisali o zbivanjima na Zagrebačkom velesajmu, gdje su mučili i ubijali nepoćudne osobe srpske nacionalnosti, o čemu je puno kasnije Nenad Puhovski napravio provokativan dokumentarac “Paviljon 22”. Mislim da su se Pakračke poljane tu i tamo dotaknuli, međutim, održavali su balans domoljubnih tema i napisa protiv srpskih agresora, dok ubojstvo Aleksandre Zec naprosto nisu mogli zaobići.
Nešto su drugo sustavno minorizirali, situaciju tzv. običnih Srba u Zagrebu. Istina, diglo se nešto buke kad je većina voditelja i kolumnista na HRT-u, svi odreda srpskog podrijetla, dobilo otkaz, no to se još donekle može shvatiti: malo tko je vjerovao u tlapnju o javnoj televiziji, znalo se da nova vlast bira glasnogovornike koji njoj odgovaraju. Međutim, ne dao vam bog da radite u nekom državnom ili društvenom poduzeću i da ste krivog nacionalnog podrijetla: otkaz vam je neprestano visio nad glavom.
Manipulacije i ucjene
Izgovor je bio jednostavan, bili ste višak radne snage, i nema veze što bi umjesto vas odmah zaposlili nekog drugoga. Nikad nisam shvatio je li u pitanju bilo nepisano pravilo ili naredba “odozgor”, no to se događalo neprestano. Moj susjed je radio u Zagrebačkoj banci, otpušten je kao višak iz razloga koje ne treba objašnjavati, poslije je - nemajući drugog izlaza - prihvatio posao kod Ibrahima Dedića, u njegovoj privatnoj banci, i radio 12 sati dnevno. Kad su Dedića ubili, snalazio se kako je znao, a ne tako davno vidio sam ga kao raznosača boca aparata za vodu u nekadašnjem Europapress holdingu. Pravili smo se da jedan drugog ne poznajemo. U današnje doba, kad diplomirani pravnici i ekonomisti priželjkuju makar posao portira, to se ne čini previše drastično, no tada je bilo.
Manipuliranje stanovima bolje je i ne spominjati, tema je previše neuhvatljiva, bilo je i ucjena s dobivanjem putovnica, a poseban specijalitet predstavljalo je manipuliranje mirovinama bivših pripadnika JNA. Moja majka imala je peh da je preuzela očevu mirovinu koja je bila tek nešto veća od njezine (radila je kao blagajnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini), uslijedio je period početkom devedesetih kad se trebalo odlučivati o tzv. “vojnim mirovinama”, tj. po kojim će ih kriterijima obračunavati, to je trajalo - ako se ne varam - bar dvije godine, i ne znam kako bi ona sastavljala kraj s krajem da sestra i ja nismo podmirivali troškove kućanstva.
Kako je došlo do “incidenta”
Srbi su mogli proći i gore. Kad je 1941. SAD objavio rat Japanu, osnovao je nekoliko koncentracijskih logora u koje je potrpao i Amerikance japanskog podrijetla, inače krajnje lojalne građane, kao potencijalnu opasnost za sigurnost. Nešto takvo napravljeno je za Nijemce, ali ne i za Talijane. Logora je u nas bilo, ali nikad na takvoj razini, možda zato što je rat bio disperzivan i premještao se s područja na područje. Uostalom, koliko mi je poznato, Hrvatska i Jugoslavija nikad nisu izmijenile formalne objave rata.
Naposljetku, kako nekadašnja vlast danas komentira slučaj Zec? U HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2”, na pitanje voditelja Aleksandra Stankovića o toj temi, ondašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan objasnio je da je do tog incidenta došlo zato što je Mihajlo Zec bio povezan s KOS-ovcima i SAO Krajinom i prijetnja za sigurnost Hrvatske. Bio je premrežen i s nekim HDZ-ovcima, ali očito ne tako dobro da bi ga to spasilo. Aleksandra Zec u tom razgovoru nije nijednom spomenuta.