Svjetski mediji već se danima bave raznim aspektima posljedica što ih je prouzročio oblak prašine iz islandskog vulkana Eyjafjallajökull. Doprinos raspravi dao je i slavni slovenski filozof Slavoj Žižek svojim tekstom “ Prestanite im vjerovati: ozonsku rupu vide samo znanstvenici ”, objavljenim u našem prilogu Magazin. Tekst, u kojemu Žižek propituje našu sve veću ovisnost o znanstveno-tehnološkom napretku koji nas čini ovisnima o hirovima prirode, izazvao je burne i oprečne reakcije među hrvatskim znanstvenicima. Navodimo što neki od njih odgovaraju Žižeku.
Dr. Boris Lenhard, Sveučilište u Bergenu:
Članak je tipična žižekovska maestralna papazjanija u kojoj neiskusan čitatelj od silnih izvrtanja teza (po predvidljivoj šabloni koju je Julian Baggini nazvao ‘žižuku’) i mudrozvučećih šlagvorta propušta uvidjeti rupe u logici i činjeničnom supportu puno dublje od grotla Eyjafjallajökulla .
Žižek se pita ‘kako to da su znanstveni dokazi počeli govoriti u prilog dopuštanju letenja iznad većeg dijela Europe upravo kad je pritisak zračnih kompanija postao neodrživ’. Vrlo jednostavno - jer znanstvenih dokaza prije toga nije bilo ni za jednu tezu. Ekonomski devastirajuću odluku o zabrani letenja donijeli su birokrati ne na temelju znanstvenih saznanja, nego na temelju šačice anegdotalnih slučajeva zrakoplova koji su proletjeli praktički iznad grotla usred erupcije gdje je koncentracija krutih čestica bila milijune puta veća. Kao što je jedan bloger primijetio, lako je birokratima biti uvjeren da su donijeli odluku na dobrobit svih kada se račun za nju ispostavlja drugima. Ono nad čime Žižek lamentira kad kaže ‘čak i znanstveno razmatranje prirodnih opasnosti mora se prignuti pod (pritiskom) kapitala’, ljudi koji nisu ekonomski nepismeni zovu cost-benefit analizom.
Tirada o navodnoj bespomoćnosti znanosti još je jedan ideološki promašaj. Ideja da znanstvenici moraju imati nedvosmislene odgovore na sva pitanja koja im javnost postavlja posljedica je nerazumijevanja funkcioniranja znanosti od strane te iste javnosti (koja očito uključuje i Žižeka samog), a ne slabosti samih znanstvenika ili znanosti kao takve. Da znanstvenici imaju odgovor na sve, znanost kao djelatnost bila bi stvar prošlosti, a eksperti bi bili ‘pismoznanci’ koji bi imali svrhu naučiti te primjenjivati i javnosti približavati svu tu konačnu mudrost.
Dr. Dejan Vinković, Sveučilište u Splitu:
Tužno je kada ugledni intelektualci poput Žižeka spadnu na razinu kafanske filozofije. U biti, njegov se tekst može sažeti u poruku da lošim odlukama možemo upropastiti dobrobiti onoga što nam pruža znanstveno-tehnološki razvoj. No, pritom je pokazao da uopće ne razumije kako moderne prirodne znanosti funkcioniraju, ni kako se prikupljaju i interpretiraju podaci. Brka lončiće, pa u isti koš stavlja i znanstveno nepismene i/ili korumpirane donositelje odluka i znanstvenike kojima je posao prikupiti i prezentirati znanstvene činjenice.
Dr. Tomislav Janović, Hrvatski studiji:
Nagradno pitanje: što spaja islandske vulkane s najunosnijim slovenskim izvoznim proizvodom (osim što su im imena jednako neizgovorljiva - vulkanska za neskandinavce, Žižekovo za neslavene)? Odgovor: povremene provale.
Naravno, ne doživljavaju svi Žižeka poput mene. Imao sam priliku slušati njegovu obožavateljicu kako prepričava dojmove s konferencije na kojoj je Žižek bio glavna zvijezda. Osobito je se dojmilo to što se Žižeku na licu vidi da misli, da porađa ideje. Podigao sam obrve, a ona je objasnila: ‘On se toliko muči dok razmišlja da mu na licu izbijaju graške znoja, pa je nakon svakog predavanja mokar kao miš’.
E sad, čini se da se guru postmoderne misli nije jako znojio kada je pisao člančić o novoj geološkoj eri (antropocenu). Glavna njegova teza otprilike glasi: tehnološki napredak čini nas mnogo ovisnijima o prirodi nego što smo bili prije. To je - za one koji ne znaju - tzv. paradoks, Žižekova omiljena misaona figura kojom baca u trans obožavatelj(ic)e diljem svijeta. Naime, kako dijalektički umuje Žižek, ‘izuzetno katastrofičan socioekonomski utjecaj tako malene erupcije (islandskog vulkana) posljedica je našeg tehnološkog napretka (zračni promet): prije stotinu godina takva bi provala prošla nezamijećeno’. I gle, Žižek je stvarno u pravu. Dok nije bilo aviona, nije bilo ni prekida zračnog prometa. No, on je u pravu i iz još jednog razloga.
Provala vulkana prije zrakoplovne ere doista je znala proći nezamijećeno - na primjer, za one stanovnike Islanda nastanjene u neposrednoj blizini vulkana Laki koji nisu uspjeli ništa zamijetiti kada ih je usred noći 8. lipnja 1783. preplavila bujica vrele lave. Doduše, veći dio - oko četvrtina tadašnjega islandskog stanovništva - ipak je nešto zamijetio: da je prošao gore jer je umirao sporo, od trovanja fluorom ili od gladi prouzročene iznenadnom promjenom klime. Usput, tada je taj vulkan u atmosferu ispustio 120 milijuna tona sumpornog dioksida - otprilike tri puta više od godišnje emisije današnje europske industrije.
Toliko o većoj ovisnosti čovjeka o prirodi danas - u doba ‘planetarne tehnike’ - nego u idilično doba posljednje velike provale islandskog vulkana. A kada smo kod provala, evo još jedne iz Žižekova članka: da su geološki parametri života na Zemlji destabilizirani eksponencijalnim rastom naše slobode i moći. To je Žižek. I kad se ne znoji, privlači pažnju.
Dr. Pavel Gregorić, Filozofski fakultet u Zagrebu:
Slavoj Žižek opet nas podsjeća na lik u crtiću, koji uz mnogo buke i galame izvadi golemu pušku, teatralno pritisne okidač, a iz cijevi izađe crvena zastavica na kojoj piše ‘BUM!’
Što nam to Žižek u ovom tekstu želi poručiti? Prvo i osnovno, da je situacija s klimom i okolišem alarmantna. U redu, to već znamo. Drugo, da rješenje te situacije zahtijeva krupne geopolitičke i ekonomske promjene. U redu, i to već znamo. Treće, da je najbolji (jedini?) način da se to učini ‘revolucionarno-egalitaristička Pravda’ koja uključuje prevladavanje kapitalizma uz pomoć terora i prelazak u komunizam neke vrste. E, to je ono ‘BUM!’ na crvenoj zastavici. Primjerena reakcija na to je smijeh, kao u crtićima, no zabrinjava što su mnogi spremni Žižeka uzimati ozbiljno.
Točno je da bi prije 100 godina erupcija vulkana na Islandu prošla nezapaženo. No, razlog nije to što nas je tehnološki napredak učinio ‘ovisnijima o hirovima prirode’, nego to što je omogućio širi i brži protok informacija. Žižek tvrdi da znanstvenici ne znaju. Jedina potkrepa za tu tvrdnju može se izvući odatle što su ekspertna mišljenja u konfliktu među sobom, a još je Platon pokazao da je znanstvena istina univerzalna i da ne dopušta kontradikcije. PLJAS!
Naravno, moderna znanost ne podržava takvo poimanje istine i njeguje kontradikcije kako bi se one mogle riješiti. S druge strane, kad Žižek efektno dopunjava Rumsfelda tvrdnjom da postoji ono što se ne zna da se zna, on je već zaboravio na Platona koji ističe da nije moguće znati i ne znati da se zna. Da, ali Žižeku to treba kako bi spomenuo ‘ono freudijansko nesvjesno’ i to nam objasnio još opskurnijim Lacanovim tumačenjem istoga. BANG!
A lažna dvojba s kojom smo suočeni: ili ekološka katastrofa ili komunizam koji će se, ako se katastrofa ne dogodi, učiniti smiješnim? Evo protudvojbe: ili ekološka stabilizacija ozbiljnim mjerama koje nikome neće biti smiješne, ili još jedna masovna ljudska katastrofa. TRAS!
Dr. Mladen Domazet, Institut za društvena istraživanja:
Slavoj Žižek u pravu je barem utoliko što upozorenja o ekološkoj katastrofi trebamo ili shvatiti ozbiljno i odlučiti ‘danas učiniti stvari koje će se, ako se katastrofa ne dogodi, činiti smiješnima, ili (ne) učiniti ništa i izgubiti sve u slučaju katastrofe’. No, kada nas postave pred sličan izbor u avionskom prometu (vezivanje, pretraživanje i skeniranje prtljage i sl.), često se kolektivno niti ne pitamo o alternativama kada je u pitanju očuvanje vlastitog i života tristotinjak manje ili više poznatih nam suputnika.
U pravu je Žižek i da je konzervativno, ako ne čak i retrogradno, žaliti za tzv. zlatnom prošlošću, izvornim i idealnim stanjem u kojemu smo se mi (tko?) nalazili u dobra stara vremena i koje smo zbog neke svjetske opačine (vlastite nemoralnosti, klete sudbe itd.) izgubili, ali daleko od toga da se sva znanstvena i ekološka misao temelji samo na takvoj tlapnji.
Unatoč osebujnom diskursu i pozivanju na epistemološke doprinose ‘praktičnih filozofa’ kao što je Donald Rumsfeld, slažem se sa Žižekom da pri određivanju vlastite uloge u globalnoj strategiji djelovanja trebamo prestati čekati preciznu znanstvenu uputu što bismo sutra trebali doručkovati i odrediti vlastiti stav o istinitosti tvrdnje da moje i djelovanje moje zajednice ima utjecaj na živu i neživu okolinu u kojoj se nalazim. I tada treba razmisliti o logičkim i moralnim posljedicama izabranog stava te i sam stav periodički propitivati u svjetlu novih spoznaja.
Dr. Dario Hrupec, Institut ‘Ruđer Bošković’:
Naslov članka Slavoja Žižeka, ‘Prestanite im vjerovati: ozonsku rupu vide samo znanstvenici’, veoma je zabrinjavajući. Iz tog se naslova može pročitati poziv na opći bojkot znanosti te primjer jedne od laži koju znanost navodno servira javnosti - ozonska rupa koja zapravo ne postoji. Sažetak članka dodatno nas uvjerava da je dojam iz naslova bio točan.
Od znanstvenika se ‘očekuje da znaju, ali oni ne znaju’. Dakle, znanstvenici obmanjuju javnost. Oni ne znaju. Treba im prestati vjerovati i okrenuti se nečemu drugom. Da vidimo čemu. Pažljivo čitanje članka pokazuje nešto sasvim drugo. Žižek upozorava na sve prisutniju iluziju u svemoć znanosti, iluziju da znanstvenici vladaju prirodnim silama. Sve veće oslanjanje na visoku tehnologiju čini ljudski rod sve ranjivijim.
To je Žižekova poruka. Kontradikcija s dojmom iz naslova i sažetka proizlazi, čini se, iz novinarskog pristupa. Riječi, izvučene iz konteksta, plijene pozornost. I to je dobro. Članak je vrijedan čitanja.
Uloga, i trajna obveza, filozofa, znanstvenika i umjetnika jest da potiču promišljanje i preispitivanje. Znanost je vrijedna i moćna, ali sigurno nije svemoćna. Znamo mnogo o vulkanima i potresima, možemo ih donekle čak i predviđati, ali ne možemo ih kontrolirati. Ne možemo ih zaustaviti. Možda nikad nećemo niti moći. Tehnologija nam može pomoći da elementarne nepogode lakše prebrodimo. No, preveliko oslanjanje na tehnologiju može nas skupo stajati.