Vodstvo Ine sada je u rukama Zoltána Ŕldotta koji je proteklih pet godina proveo na mjestu izvršnog potpredsjednika MOL-a za istraživanje i proizvodnju.
Njegovo imenovanje uslijedilo je nakon iznenadnog odlaska Laszla Gesztija koji je na čelu Ine bio manje od godinu dana. U javnosti se spekuliralo da je tome najviše pridonijelo nezadovoljstvo vlasnika imidžom kompanije, iako se “privatni razlozi” službeno navode kao obrazloženje za Gesztijev odlazak.
Njegov nasljednik, 41-godišnji ekonomist Ŕldott, ostavlja dojam ne samo stručnog, nego i vrlo komunikativnog menadžera. U 15 godina koliko je ukupno proveo u MOL-u obavljao je niz odgovornih funkcija, od direktora Odjela za tržište kapitala do izvršnog direktora za strategiju i poslovni razvoj cijele MOL Grupe. Većinu tjedna, kaže, provodi u Zagrebu, a za vikend odlazi u Budimpeštu koja je udaljena svega “tri sata vožnje”.
• Čini se da imidž dviju kompanija, Ine i MOL-a, u Hrvatskoj trenutačno nije na zavidnoj razini. Kao prioritet spominje se upravo poboljšanje javne percepcije MOL-a i Ine?
- To, naravno, nije glavni razlog mog dolaska. Međutim, među ostalim, svakako bih se želio usmjeriti i na poboljšanje javne percepcije samog biznisa. Mnogo je toga učinjeno u posljednjih sedam godina, ali mnogo je toga ostalo nevidljivo javnosti. Dobar dio posla je internog karaktera jer, primjerice, kada poboljšate učinkovitost poslovanja i stavite određene procese na mjesto, što je vrlo važan dio posla, to se u javnosti ne vidi.
Također, svjestan sam toga da mnoge stvari koje imamo na umu moraju biti jasno artikulirane i ponekad treba biti proaktivan. Stoga je moja osobna namjera da budemo otvoreni s budućim poslovnim planovima i na tome gradimo kredibilitet kompanije. Vodimo posao uime dvaju velikih dioničara, ali mi smo odgovorni i javnosti, potrošačima, kao i vlastitim zaposlenicima. Kada ne dijelite dugoročne ciljeve, onda je teško izgraditi povjerenje.
Još smo u gubitku
• Ovih su dana objavljeni financijski rezultati za prošlu godinu koji nisu baš ohrabrujući. Kompanija i dalje posluje s gubitkom, premda nešto manjim nego godinu prije. U kojoj ste mjeri vi zadovoljni ostvarenim rezultatima?
- Pogledate li osnovni naftni i plinski biznis, istraživanje i proizvodnju te rafinerije i marketing ostvaren je rast profita sa 350 milijuna kuna na više od 600 milijuna kuna. To je još skroman profit, ali svakako jest poboljšanje, pogotovo uzmete li u obzir da smo imali određene stavke prošle godine koje su općenito umanjile profit za pola milijarde kuna. U isto vrijeme izgubili smo više od milijardu kuna na trgovanju plinom, što je znatna svota, ali umanjena u odnosu na 2008. kada je gubitak bio 1,5 milijardi kuna. Ukupno gledajući obje strane biznisa, Ina je i dalje u gubitku, ali razlozi za to su u dijelu biznisa koji se odnosi na trgovanje prirodnim plinom.
• Hrvatska premijerka Jadranka Kosor nije baš zadovoljna Pravilnikom o izračunu cijena naftnih derivata i ovih je dana najavila da će tražiti izmjenu maksimalnog tjednog povećanja cijena goriva?
- Nasuprot uvriježenom mišljenju, svjetske kompanije nisu baš sretne kad dođe do znatnog povećanja cijena naftnih proizvoda jer to smanjuje potražnju za proizvodima, a i marža obično ne raste s takvim porastom cijena jer ujedno morate platiti više za uvezenu naftu. Ali postoji i druga strana priče i Hrvatska tu nije izuzetak. Cijene benzina i dizela su ovisne o kretanju na tržištu roba i kapitala, a ovdje ih definira Pravilnik koji opisuje, primjerice, učestalost formiranja i monitoring cijena, a koji definira Vlada. Mi uvijek djelujemo u skladu s Pravilnikom i na tjednoj bazi korigiramo cijene. Proteklih godina bilo je velikih skokova i nakon što je cijena nafte premašila 140 dolara za barel, pala je na svega 40 dolara.
Takva vrsta promjena može biti “pokrivena” samo ako djeluju tržišni mehanizmi. U suprotnom, može se dogoditi da veleprodajne i maloprodajne cijene nisu tržišno utemeljene i Ina je u situaciji da zaostaje za tržištem. Istodobno, oni koji uvoze naftne derivate direktno iz Austrije, Mađarske, Slovenije ili s mora mogu se žaliti Agenciji za tržišno natjecanje da Ina i hrvatska Vlada monopoliziraju tržište.
Naravno, uvijek postoji fleksibilnost koliko se brzo možete prilagoditi dnevnim fluktuacijama na tržištu, ali mi štitimo principe da tržište mora biti slobodno, inače će biti teško poslovati u natjecateljskom okruženju. Moje je mišljenje da Ina, kako nije sama na tržištu, odnosno ima konkurente u maloprodaji i veleprodaji, ne može monopolizirati tržište održavajući cijene umjetno niskima. Stoga je potrebna tržišna uspostava cijena.
• Upravo ste najavili da Ina i Vlada planiraju izdati konvertibilne obveznice na oko 200 milijuna eura?
- Bilo koja takva odluka, naravno, zahtijeva zajedničku odluku dvaju glavnih dioničara jer je za njezino donošenje na skupštini potrebno 75 posto glasova dioničara. Mislim da je važno shvatiti da problem Ine nije likvidnost, niti profitabilnost, i da takvo izdavanje nije potrebno da bi se vratio dug državi, nego je riječ o odluci dvaju dioničara o tome kako će financirati dugoročne projekte.
Riječ je o financijskom instrumentu u kojem izdajete obveznice koje su zamjenjive za dionice. Banke i revizori uzimaju to kao temeljni kapital jer je u određenom roku izvjesna konverzija. Jednostavno, koristili bi takve instrumente da bi ojačali naš kapital. Pritom je važno da se kratkoročni kredit zamijeni za dugoročna stabilna sredstva i omogući nam da nastavimo s investicijskim programom.
Investicije su nužne
• Bilo je prigovora da investiranje u rafinerije kasni i da nije u skladu s Ugovorom iz 2003. godine.
- To je bio dogovor dvaju dioničara da se moderniziraju rafinerije. Možda je bilo određenih kašnjenja zbog financijske situacije, ali podaci pokazuju da je stvarno ulaganje značajno povećano otkad je MOL postao strateški partner. Općenito, od 2000. do 2002. Ina je imala investicijsku razinu od milijardu kuna godišnje, to je naraslo na 2,5 milijardi kuna godišnje nakon 2003., kada je MOL kupio 25 posto plus jednu dionicu, i dalje poraslo na četiri milijarde kuna godišnje od 2008. kada je MOL kupio još dionica.
• S obzirom na brojne neugodnosti s kojima se MOL suočavao proteklih godina, jeste li ikad zažalili što ste se uopće upustili u kupnju Ine?
- Nimalo, da budem iskren. Mislim da je to ulaganje koja daje mogućnost dvjema kompanijama da zajednički prođu kroz ključni tranzicijski period. Od potpuno državne kompanije moramo prerasti u tržišnu kompaniju. MOL je kroz to već prošao i to ne znači da mađarske vlasti ili građani danas na njega nisu ponosni. To čeka i Inu, ali u kontekstu hrvatskog okruženja.
Ta tranzicija uključuje povećanje učinkovitosti, što je nekad bolno. Drugo, dvije su zemlje vrlo bliske i imaju čvrste političke i gospodarske veze. Moja uloga je, među ostalim, povećati ugled Ine i postaviti zajednički partnerski dnevni red s Vladom i drugim velikim kompanijama u Hrvatskoj s kojim će biti zadovoljne sve strane.
MOL i Podravka
• Možete li objasniti što je MOL motiviralo da se uključi u operaciju financiranja Podravke i to u trenutku kada je Mađarska bila snažno pogođena krizom. Niste li se bojali da će jamstva koje ste dali za kredit OTP-u na kraju biti povezane sa završnom fazom pregovora s hrvatskom Vladom o prodaji Ine?
- To je bila normalna tržišna operacija, a razlog zbog kojeg je to došlo u fokus vjerojatno leži u činjenici da je Podravka jedna od najznačajnijih kompanija u Hrvatskoj. Veličina posla u smislu iznosa jamstva je relativno malena.
I da budem iskren, ako ste u naftnoj kompaniji koja blisko surađuje s lokalnom Vladom kao ključnim dionikom i imate milijarde eura uložene u tu zemlju, uvijek gledate možete li biti korisni i u drugim područjima. Međutim, mogu vas još jednom uvjeriti da mi odbacujemo sve optužbe da je iza toga bilo nezakonitih namjera.
• Ima li taj posao veze s prepuštanjem menadžerskih prava MOL-u?
- Kada je riječ o menadžerskim pravima, želio bih pojasniti da Vlada nije odustala od svojih menadžerskih prava. To su učinili ostali dioničari u kompaniji.
Kao što znate, MOL je dao javnu ponudu za kupnju, u početku su nas svi kritizirali da je cijena niska, ali mi smo ustrajali, čak i usred financijske krize, te je na kraju većina većih i malih dioničara odlučila prodati nam dionice.
Nakon 2003. Vlada nama nije prodala ni jednu dionicu u ovom procesu. S obzirom na promjene koje su se dogodile u vlasničkoj strukturi nakon javne ponude za kupnju, bilo je logično da obostrano revidiramo naše pozicije.
Sada je udjel MOL-a postao veći od udjela Vlade i morali smo postaviti nova pravila igre, ne da štitimo interese MOL-a, nego baš obrnuto, da zaštitimo interes Vlade kao dioničara i da odgovorimo na njezina očekivana pitanja vezana za energetsku sigurnost. Time je Vlada i dalje zadržala vrlo važna prava, primjerice jedno od njih je pravo prvenstva za kupnju dionica ako MOL iz bilo kojeg razloga želi prodati udjel u Ini. Predstavljanje dviju strana u Upravi i Nadzornom odboru tek odražava novi balans udjela dionica.
Što se tiče vođenja posla, vjerujemo da je dobro da je ono u rukama jedne profesionalne naftne kompanije jer ona može ponuditi operativno umijeće i podijeliti stručno znanje. No, ovo je zajednički projekt i činimo najbolje u dugoročnom interesu oba partnera.
Važan je tržišni udio, ali i sreća naših kupaca
• Podaci pokazuju da postupno pada tržišni udjel Ine u prodaji naftnih derivata, a raste udjel ostalih igrača na tržištu?
- MOL- ov tržišni udjel u Mađarskoj je nekad bio gotovo 100 posto jer je MOL bio jedini distributer tržištu. Danas MOL ima udjel od samo 35 do 40 posto jer je mnogo kompanija u međuvremenu došlo na tržište. Maloprodajni udjel Ine je od 55 do 60 posto. To je još uvijek veliki tržišni udjel i bit će potisnut dolaskom drugih na tržište. No, ono što možemo učiniti da bismo konkurirali drugima jest usmjeriti znatna sredstva u modernizaciju naše maloprodajne mreže od 2011. godine. Kada dolazi na Inine crpke, kupac treba biti ponosan, a ne frustriran jer nisu čiste ili lijepe. Važno je paziti na tržišni udjel, ali i kupce učiniti zadovoljnima.
Promjena vlasnika ljude uvijek uznemirava
• Bit ćete otvoreniji prema javnosti?
- Više pozornosti posvećivat ćemo budućnosti, ali onome što ovdje činimo. Promjena vlasničke strukture je uvijek uznemirujuća, dolazi novi menadžment i stvara se novi profil kompanije. Stvorena su očekivanja kako je moguće učiniti mnogo stvari u vrlo kratkom razdoblju. Međutim, samo konsolidacija financijskih rezultata traje 12 do 18 mjeseci. To ne znači samo dovesti kuću u red, nego i to da će za puno ostvarenje naših ambicija trebati od tri do 5pet godina.
• Što je vaša glavna ambicija?
- Želim da Ina ponovno postane kompanija na koju Hrvatska može biti ponosna te najkonkurentnija naftna i plinska kompanija u jugoistočnoj Europi. Ambicija je poboljšati efikasnost i procese koji služe tom cilju. Za to nije dovoljna jedna godina. Na kraju, promjena imidža dolazi s ostvarenim uspjehom.
Uz ovakve kamate ne želimo dugovati za porez
• Malo iznenađuje podatak da je Inin dug državi krajem godine iznosio 1,7 milijardi kuna. S obzirom na to da je krajem 2009. već vratila oko milijardu kuna, računalo se da je dug pao na oko 400 milijuna kuna. O čemu je riječ?
- Kada čuje da Ina ima problema s financijama, većina ljudi vjeruje da je riječ o profitabilnosti i gubicima kompanije. No, to nije slučaj. Jedan naš segment poslovanja znatno se pogoršao zbog pada rafinerijske marže na međunarodnom tržištu, a istodobno smo morali voditi brojne druge projekte, poput gradnje platformi u Jadranu, gradnje velikih plinskih postrojenja u Siriji te modernizacije rafinerija. Oni nisu mogli biti zaustavljeni. Svi ti projekti čine 80 do 85 posto ukupnih kapitalnih rashoda. Ostalih 15 posto može se preusmjeriti ili odgoditi, ali ovi projekti moraju ići dalje. Dioničari su to vrlo pažljivo razmotrili i donijeli odluku da niti jedan od tih projekata neće biti zaustavljen, ni odgođen.
• To je razlog za rast duga prema državi?
- Zbog nižih prihoda i situacije na financijskim tržištima dioničari su trebali financirati te projekte koji su veći od novčanog toka. Od 2008. ni banke baš nisu bile zainteresirane dati vam novac. Osim toga, nakon što je MOL kupio 22,16% dionica u javnoj ponudi, povećao je svoj udjel. Slijedilo je jako dugo razdoblje pregovaranja s Vladom o novim odnosima i u to je vrijeme akumuliran prilično velik porezni dug, između 2 i 2,5 milijardi kuna.
Otad se on smanjuje i krajem godine bio je milijardu kuna. Budući da su izdvajanja za trošarine trajna, dug se nikad ne može svesti na nulu. Generalno, razina nedospjelih obveza prema državi jednostavno fluktuira od 500 do 800 milijuna kuna, ovisno o tome koji je dan u mjesecu. Čini se velika, ali trebamo znati da Ina u proračun plaća (zajedno s porezima) u različitim oblicima osam do deset milijardi kuna. No, smanjujemo dug po dospjelim obvezama i namjeravamo sve riješiti što prije. Iskreno, zatezne kamatne stope vrlo su visoke i niti jednoj kompaniji ne može biti u interesu imati takve zaostatke.