ŠTO SE DOGODILO 1995.

IMAJU LI HRVATI PRAVO SLAVITI OLUJU? Srbija ne želi prihvatiti povijesnu istinu o krvavim sukobima u kojima su stradale stotine tisuća ljudi

Dragan Matić/CROPIX

U Hrvatskoj ne postoji ozbiljna politička opcija koja bi podržala redukciju manjinskih prava Srba. 20 godina nakon Oluje Hrvatska je uređenije i pravednije društvo nego što je bila tada

Teško je vjerovati da će govor hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović održan ovog tjedna na proslavi Oluje u Kninu biti posebno upamćen u povijesti hrvatske političke retorike, no mogao bi biti zabilježen kao vrhunac njezina predsjedničkog mandata. Naime, u posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj rijetki su političari uspjeli odabirom adekvatnog političkog trenutka i formulacijom stava poslati političku poruku prihvatljivu tako velikom broju hrvatskih građana.

- Žalimo za svakom žrtvom, ali Oluja je bila čista kao suza - poruka je koja nakon proslave 20. godišnjice vojnoredarstvene operacije Oluja danas predstavlja gotovo konsenzualni stav domaće javnosti.

Zanimljivim spletom povijesnih okolnosti, tek kojih dva tjedna nakon što je proslavljena jubilarna obljetnica Oluje, napunit će se i punih 19 godina otkad su Hrvatska i Srbija - u sastavu tadašnje Jugoslavije - potpisale Sporazum o normalizaciji odnosa. Doduše, ta obljetnica, pa ni ona jubilarna sljedeće godine, teško da će se obilježiti bilo kakvim slavljem. S obzirom na događaje u Srbiji vezane uz proslavu Oluje, jasno je i zašto. Hrvatski Dan domovinske zahvalnosti u Srbiji je dan žalosti, uspostava teritorijalne cjelovitosti Hrvatske je pogrom, hrvatska suverenost u Srbiji je etničko čišćenje, a pobjeda ostvarena zločinom. Ako je to rezultat dvadeset godina normalizacije odnosa, mogu li odnosi dviju država zapravo ikada postati normalni? Odgovor na to pitanje danas se može pronaći jedino u Beogradu.

Nacionalni mitovi

Nakon događaja posljednjih dana i mjeseci, posve je jasno da je trenutna srpska službena politika prema operaciji Oluja nepremostiva prepreka za bilo kakav daljnji razvoj prijateljskih odnosa Hrvatske i Srbije. Ne zato što je Oluja povijesna dogma koja bi trebala biti izuzeta iz kritičke diskusije, nego zato što svojim stavovima prema tom događaju službeni Beograd pokazuje nespremnost prihvaćanja osnovnih povijesnih činjenica o svojoj ulozi na području bivše Jugoslavije i krvavim sukobima u kojima su stradale stotine tisuća ljudi. Takav povijesni voluntarizam rađa nacionalne mitove, a mitovi rađaju - uvjerili smo se u to devedesetih - mržnju, sukobe, rat i smrt. Utoliko taj zloćudni ciklus mora biti prekinut i to je dužnost svih država u regiji, ali ne prema susjednim zemljama, nego ponajprije prema vlastitim građanima. I u Hrvatskoj tu ima još puno posla, no krajnje je zabrinjavajuća činjenica da su ti procesi u Srbiji tijekom posljednje dvije godine potpuno zastali, a onda i krenuli u smjeru nove radikalizacije. A takva politika, s obzirom na još svježa povijesna iskustva, nije samo unutarnje pitanje Srbije. Jer, gdje je točno crta razdjelnica između obećanja srpskog premijera “da će suze iz Oluje pretočiti u pobedu” i najava njegova nekadašnjeg stranačkog šefa Vojislava Šešelja da je “Oluja tek bila prvo poluvrijeme”?

Od svojeg osnutka do danas Jutarnji list kontinuirano je zastupao stavove o nužnosti preuzimanja povijesne odgovornosti za sve pogrešne politike i zločine počinjene tijekom ratova na području bivše Jugoslavije, bez obzira na nacionalnost počinitelja i žrtava. U tom kontekstu i s tom motivacijom, naši novinari objavili su i stotine tekstova, reportaža i izvještaja o zločinima počinjenim nad građanima srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, mnogima od njih i neposredno nakon same Oluje, mnogima koji su još nekažnjeni. Pisali smo i o tragičnoj sudbini hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji su u kolonama napustili Hrvatsku, svjesni činjenice da su prazni depopulirani prostori koji iza njih ostaju suštinski tragedija cijele države. Izvještavali smo o svim problemima s kojima se u svakodnevnom životu susreću predstavnici srpske i ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, kontinuirano zagovarajući zaštitu njihovih prava, pa i kroz mjere pozitivne diskriminacije. Činili smo sve to zato što smo vjerovali da je suočavanje s prošlošću i njezinim ružnim epizodama nužan preduvjet dugoročnog mira i napretka Hrvatske, a pravednost i funkcionalnost države njezin osnovni dug prema građanima. Ipak, svi ti napori usmjereni na osvješćivanje domaće javnosti uvijek su se temeljili na osnovnoj povijesnoj premisi da je u Domovinskom ratu i razdoblju borbe za neovisnost Hrvatska bila na ispravnoj strani istine i morala.

Tuđe tragedije

Ovotjedna proslava Oluje pokazala je da je Hrvatska danas sposobna slaviti vlastitu pobjedu, bez slavljenja tuđe tragedije. Nažalost, reakcije na nju iz Beograda pokazale su da Srbija nije kadra tugovati za svojim žrtvama, a da pritom poštuje tuđe slavlje. Takva politika Srbije danas je u Hrvatskoj potpuno neprihvatljiva i za nju nije moguće naći nikakvo razumijevanje. Ne samo zato što ona simbolički predstavlja povratak na pozicije iz 90-ih nego i zato što ona obezvređuje sve napore koje je hrvatsko društvo uložilo u suočavanje s vlastitim povijesnim odgovornostima. Kako bi danas izgledalo hrvatsko društvo da su politika, mediji, akademska zajednica i ostale elite provodile povijesni revizionizam kako to danas čini Srbija? Kako bi onda izgledala proslava Oluje?

Divlja paradržava

Dakle, gotovo dvadeset godina od normalizacije odnosa, Srbija - barem njezine službene strukture - ne žele ili nisu sposobne kao neprijeporne prihvatiti osnovne povijesne činjenice koje su, u međuvremenu, utvrđene i brojnim presudama međunarodnih sudova. Kao prvo i osnovno, pokretač svih ratova na području bivše Jugoslavije bila je politika Slobodana Miloševića, čiji je cilj bio teritorijalno širenje, promjena granica nasilnim putem te objedinjavanje svih Srba na Balkanu u jednoj državi. Rezultat te politike, osim stotina tisuća mrtvih, svakome je jasan pogledom na kartu. Državne granice ostale su iste, osim što je Srbija izgubila svoj povijesno važan teritorij Kosova. Prva država na udaru te politike, izuzme li se četverodnevni rat u Sloveniji, bila je Hrvatska, kojoj su trebali punih pet godina i deseci tisuća žrtava da uspostavi kontrolu nad svojim teritorijem, odnosno svoj međunarodno priznati suverenitet.

Drugo, za razliku od općeg uvjerenja u Srbiji, u nijednom trenutku svojeg postojanja tzv. Republika Srpska Krajina nije bila više od divlje paradržave uspostavljene oružanom silom na teritoriju suverene i međunarodno priznate države, a njezini žitelji nikad nisu imali pravni legitimitet za bilo koju formu samoopredjeljenja.

Treće, suprotno patetičnim izjavama srpskog premijera Vučića o krajiškim Srbima kao “agresoru na sopstvenom ognjištu s kesom tužnih uspomena u ruci”, jasno je da cilj RSK nije bio osiguranje suverenosti na onim područjima Hrvatske gdje su Srbi činili većinu stanovništva nego i teritorijalno širenje na što veći dio Hrvatske, a u konačnici i rušenje suverene i međunarodno priznate hrvatske države. Pritom su počinjeni teški ratni zločini te je protjerano hrvatsko stanovništvo. Za ilustraciju te tvrdnje dovoljno je reći da je 1991. godine Hrvatska imala oko 550 tisuća izbjeglih i prognanih, a još 1995., neposredno pred Oluju, oko 160 tisuća.

Četvrto, iako je neosporno da su u Domovinskom ratu ratovali Hrvati i Srbi, to nije bio hrvatsko-srpski rat. Naime, od oko 560 tisuća građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj 1991., za Domovinskog je rata njih 180 do 200 tisuća živjelo na području “slobodne” Hrvatske, sudjelujući u obrani države i svim ostalim aspektima društvenog života. Mnogi od njih, treba to reći - što zbog odmazde, što zbog šovinizma i koristoljublja - bili su suočeni s oblicima diskriminacije i kršenja ljudskih prava te neadekvatnom zaštitom državnog aparata. Ipak, bez obzira na tu činjenicu, evidentno je da je Domovinski rat bio rat svih građana Republike Hrvatske protiv agresora i okupatora.

Peto, nakon višekratnih odluka srpskih političara da odbiju sve ponuđene mirovne planove, vojna akcija bila je legitiman način da Hrvatska uspostavi kontrolu nad svojim teritorijem i obrani se od agresije.

Tih pet činjenica ujedno je i pet razloga zašto svi hrvatski građani imaju pravo slaviti Oluju - događaj kojim je slomljena Miloševićeva politika u Hrvatskoj, događaj kojim je uspostavljena suverenost Hrvatske, događaj kojim je okončana agresija i opasnost za stanovnike Hrvatske, događaj kojim je u Hrvatsku došao mir. Šesta činjenica - koja ih obvezuje da to slavlje bude dostojanstveno - činjenica je da su u sutonu Oluje počinjeni neki teški ratni zločini, ali i da je sto tisuća Srba napustilo zemlju. Dok Srbija zasad uvažava samo tu posljednju činjenicu, hrvatska javnost, barem njezin veći dio, vrlo je svjesna svih šest. Upravo to demonstrirala je i proslava, a jasno je i zašto. Niti jedna država u okruženju nije u posljednjih dvadeset godina poduzela tolike napore na ispravljanju negativnih posljedica rata kao Hrvatska. Od povrata imovine, preko obnove gotovo 50 tisuća uništenih kuća srpskih izbjeglica i integracije njihovih predstavnika u mainstream političke scene, do provedbe niza visokih standarda prava temeljem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, u trenucima dok su ratne rane još svježe, a osjećaji još jaki, taj proces nije bio lak - što pokazuju i nedavni problemi s podizanjem dvojezičnih ploča u Vukovaru. Pritom se vjerojatno moglo postići i više, ali i ovako danas u Hrvatskoj ne postoji ozbiljna politička opcija, pa niti uglednija javna osoba koja bi, primjerice, podržala redukciju manjinskih prava Srba u Hrvatskoj.

Domino-efekt

Prema istraživanjima javnog mnijenja, zanemariv je broj onih koji negiraju zločinačku prirodu ubojstava srpskih civila tijekom Domovinskog rata ili čak oduzimanja srpske imovine. Iako se ponekad tako ne čini, dvadeset godina nakon Oluje Hrvatska je znatno naprednije, uređenije i pravednije društvo nego što je bila tada. To je suštinski i najveći dokaz vrijednosti Oluje, ali i putokaz kojim putem društvenog razvoja Hrvatska mora nastaviti u budućnosti. Kao i dosad, Jutarnji list će nastaviti promovirati upravo takve vrijednosti, ali i zahtijevati da ih primjenjuju i svi ostali. Svojom nesposobnošću da uvaži fundamentalne povijesne istine, Srbija šteti ponajprije samoj sebi, ali domino-efektom i svim naporima koje ostale države u regiji ulažu u suočavanje sa svojom prošlošću. Zbog svih žrtava uloženih u borbu za slobodu države te svih napora uloženih u normalizaciju društva, Hrvatska ne može prihvatiti bilo kakvu relativizaciju Oluje. Sve ostalo put je u nove sukobe i ratove, popločan novim ljudskim žrtvama.

Izdvajamo