DANIEL RAFAELIĆ

Indiana Jones hrvatskog filma ne želi više biti činovnik kinoteke

Goran Mehkek/CROPIX

On potpisuje neka od najznačajnijihotkrića iz hrvatske filmske baštine. Ovih je dana odlučio otići iz Hrvatske kinoteke jer ne želi sjediti u uredu od 8 ujutro do 4 popodne. Tko je Danijel Rafaelić? Čovjek koji ne izvršava svoje radne obaveze ili sputani kreativac?

Sutra će u velikoj dvorani “Vatroslav Lisinski” biti održana svečana projekcija prvoga hrvatskog cjelovečernjeg zvučnog filma “Lisinski”, snimljenog 1944. godine. Zašto baš sada, kada smo film već u nekoliko navrata vidjeli u zagrebačkom kinu Tuškanac, pa čak i u njegovu novom, restauriranom izdanju? Zato što je upravo na taj datum, 28. ožujka 1846., održana praizvedba opere “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskog, a nekako u to vrijeme, na Uskrs 1944., održana je i premijera filma u današnjem kinu Europa.

Zapravo, sutrašnja projekcija “Lisinskog” (u možda ipak prevelikoj dvorani za tu prigodu - kino Europa bilo bi bolje rješenje) prilika je da se široj javnosti predstavi izvrsno DVD izdanje na kojem se nalazi film i obilje dragocjenih priloga, a koje su potkraj prošle godine realizirali Hrvatski državni arhiv i njegov odjel Hrvatski filmski arhiv, popularno zvan Hrvatska kinoteka.

Ne želim biti činovnik

Bizarna je okolnost da već narednog tjedna u Hrvatskoj kinoteci više neće raditi jedan od autora tog DVD izdanja. Riječ je o Danielu Rafaeliću, 33-godišnjem zagrebačkom povjesničaru filma i filmskom režiseru, koji je prije nekoliko godina predložio koncept tog DVD-a i u dogovoru s pokojnim Matom Kukuljicom, tadašnjim pročelnikom Hrvatske kinoteke, odabrao priloge, među kojima je najveće otkriće sačuvanih osam sekundi izgubljenog dokumentarca o snimanju “Lisinskog”. Za nevjerojatnu zabilješku vjenčanja glavnog glumca Branka Špoljara, prvoklasan dokumentarac realiziran na 35 mm vrpci, u Kinoteci se znalo, ali je zahvaljujući DVD-u prvi put predstavljena javnosti.

Rafaelić se, poprilično ogorčen, odlučio na sporazumni raskid radnog odnosa.

Smatrao je da ga u njegovoj radnoj ustanovi - kako u Kinoteci, tako i u Hrvatskom državnom arhivu - neprestano sputavaju, da ga prisiljavaju na činovničko radno vrijeme od 8 ujutro do 4 popodne, tek su mu prošle godine (a time se bavi već sedam godina) priznali u radnu obavezu odlaske na Akademiju dramskih umjetnosti (na kojoj je prije toga radio punih šest godina) gdje predaje na Katedri za povijest hrvatskog filma.

Dugogodišnji rad na do danas još nezavršenoj studiji o kinematografiji u NDH držali su njegovim privatnim projektom, nisu mu htjeli financirati doktorat, a sate i sate izostanaka zbog obilaženja privatnih zbirki domaćih skupljača filmskih dragocjenosti (recentni je primjer ona nedavno preminulog “lutajućeg reportera” Gerharda Ledića, čiji je otac Franjo Ledić bio jedan od rijetkih naših filmskih pionira koji se u razdoblju velikih uspjeha nijemog filma probio i u Njemačkoj) neprestano bi mu odbijali od plaće. Kada se broj prijava zbog radne nediscipline pretvorio u zamjernu hrpicu, Rafaelić je sam ponudio otkaz.

Pravila igre

Stjepan Ćosić, ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva, ni sam nije bio oduševljen takvim razvojem situacije, no ustanova koju vodi ograničena je kadrovima i dotacijama, a pridržavanje pravila igre jedina je mogućnost da arhiv i dalje funkcionira. Svjestan je i koliko gubi odlaskom Rafaelića, koji se zaposlio u Kinoteci nakon smrti Vjekoslava Majcena, uzornog filmskog arhivara i publicista (paradoksalno, ovih je dana Rafaelić dobio nagradu Hrvatskog društva filmskih kritičara, koja se zove po njegovom pokojnom kolegi). Tijekom desetljeća koje je proveo u Kinoteci Rafaelić je napravio štošta.

Najprije je u Bečkom filmskom arhivu otkrio dokumentarac “Život seljaka u Hrvatskoj” Oktavijana Miletića, koji Majcen spominje u monografiji o našem filmskom doajenu, ali tada još nije znao da je bilo koja kopija tog filma uopće sačuvana. Zahvaljujući Rafaeliću, kopija “Života seljaka u Hrvatskoj” napokon je pohranjena u Zagrebu. Majcen, međutim, uopće ne spominje dokumentarac “Agram, glavni grad Hrvatske”, koji je Miletić snimio 1942. za njemački Tobis film, ali je Rafaelić prvi našao vijest o njemu u tadašnjim hrvatskim novinama.

Grozničava potraga trajala je nekoliko godina, a film je mogao biti pronađen tek nakon što su Rusi devedesetih godina vratili Nijemcima filmsko blago koje su kao pobjednici pobrali iz Berlina 1945. godine. No i tada je trebalo riješiti jednu zagonetku, jer je “Agram” bio zaveden kao “Pressburg, Hauptstadt der Slowakei”. Na Rafaelićevo insistiranje, arhivarka u Berlinu pokazala mu je na montažnom stolu taj film, a kada se u prvim kadrovima ukazala zagrebačka katedrala, bilo je jasno da je u pitanju upravo “Agram”. I taj se Miletićev film napokon vratio u Zagreb.

U prašnjavim arhivima

Među važnijim Rafaelićevim otkrićima je i kazališni komad (i predložak za nikad snimljeni film) “Tito” iz 1944. godine, koji je napisao izvjesni Oton Orešković, subverzivna satira na lokalnu “endehašku” upravu koja je u zamjenu za odgovarajuće beneficije spremna i na suradnju s partizanima. Tekst je desetljećima skupljao prašinu u Hrvatskome državnom arhivu, a Rafaelića je zainteresirao jer se nalazio u fasciklu na kojem je samo pisalo “scenarij”.

Još jedan scenarij za nikad realizirani film, socijalnu melodramu “Zakon rieke” iz 1942. godine, koju je napisao legendarni novinar Franjo M. Fuis, Rafaelić je pomogao objaviti 2004. godine u Koprivnici i Varaždinu (Hrvatsku kinoteku to nije zanimalo) i za to izdanje napisao uvodni esej. Među važnijim poslovima su mu uređivanje knjige pjesama Arsena Dedića “Kino Sloboda”, posvećenih filmu i inspiriranih filmom, suradnja na izvrsnoj monografiji Damira Gabelice “Scenografija u skici”, te režija dokumentarca “Druga strana Wellesa” (s kolegom Leonom Rizmaulom), nekonvencionalan pogled na stvaralaštvo Orsona Wellesa, ali iz hrvatske perspektive.

U filmskom arhivu u Wiesbadenu pronašao je velik broj fotografija i materijala o snimanju njemačkog filma “Ljudi u oluji”, političkoj melodrami o stradanju folksdojčera od strane srpskih časnika na slovensko-austrijskoj granici, koja je znatnim dijelom realizirana u Hrvatskoj. Bio je cijenjen kao povjesničar i na međunarodnim skupovima, pa je na filmskom simpoziju Cinegraph u Hamburgu održao predavanje o filmskim vezama Njemačke i Hrvatske u razdoblju 2. svjetskog rata kao jedina osoba iz struke s ovih prostora.

Mato Kukuljica, tadašnji pročelnik Kinoteke, koji je trajno zadužio domaću kulturnu baštinu projektom restauracije hrvatskog filma, tolerirao je svoga hiperaktivnog djelatnika, koji je ionako sam podmirivao dio troškova putovanja do europskih arhiva. Situacija se promijenila nakon što je on umirovljen, a kao nasljednik na toj funkciji ustoličena je u jesen 2007. Carmen Lhotka, njegova životna partnerica, koja se svojedobno u Kinoteci zaposlila kao montažerka.

Kad se dolazi na posao?

I Rafaelić je aspirirao na to mjesto, ali su valjda u Hrvatskome državnom arhivu procijenili da im treba pouzdan voditelj i organizator poslova, a ne “kreativac” poput Rafaelića. Jedini je problem što je ona počela pedantno voditi evidenciju dolazaka na posao, što se priznaje pod radnu obavezu, a što ne, pa je najviđeniji mladi hrvatski povjesničar filma počeo gomilati negativne poene. Kada je procijenio da tako nešto nema smisla, ponudio je otkaz koji je spremno prihvaćen.

Uostalom, Rafaelićeva koncepcija filmskog arhiva potpuno je različita od one njegove kolegice. Svi najvažniji filmski arhivi u Europi - od Berlina do Beograda - nisu samo marljivi skupljači nego i spretni promotori vlastitih dostignuća. Otkriće “Agrama” više je značilo za predstavljanje rada Hrvatske kinoteke u javnosti, negoli mukotrpno nagomilavanje vrijednih ali manje atraktivnih rola filma u njezinu skladištu.

Ima li boljeg primjera što znači dobra promocija nego slučaj filma “Metropolis” Fritza Langa, koji je predstavljen s velikom pompom na ovogodišnjem berlinskom festivalu, jer je napokon otkrivena njegova integralna verzija, pola sata duža od prethodne sačuvane. Ta je još 1992. uočena u filmskom arhivu u Buenos Airesu, no kada je tamošnja kustosica izgubila živce uvjeravajući pretpostavljene kakva im je dragocjenost na raspolaganju, upoznala je s time berlinske kolege i oni su iz nje napravili svjetsku senzaciju.

Kompliciran odnos

Slučaj Rafaelić ukazuje na još jedan problem, a to je odnos Hrvatskoga državnog arhiva i Hrvatske kinoteke. Čak se i Carmen Lhotka slaže s time da bi se Hrvatska kinoteka trebala čim prije osamostaliti, jer je to slučaj s barem osamdeset posto filmskih arhiva u svijetu. Kinoteka je, recimo, članica FIAF-a, međunarodne udruge filmskih arhiva i kinoteka, čija bi uprava poprilično loše reagirala kad bi doznala za njezin ovisnički status, a vjerojatno bi se zgranuli kad bi pritom doznali da nema ni dvoranu za prikazivanje filmova, što je uvjet za svaku kinoteku.

Ponekad je Hrvatski državni arhiv znao pomoći Kinoteci, kao u neriješenim pravnim problemima oko vlasništva upravne zgrade u Savskoj 131, gdje se čuvaju kopije stranih filmova, zbirka od 17 tisuća plakata i još koješta, te nabavom dostatnih prostora u barakama pokraj dvorca Kerestinec, gdje su pak pohranjeni izvorni materijali hrvatskih filmova. Ipak, dolazilo je i do sukoba. Na pritisak Arhiva trebalo je selektirati strane filmove koje treba sačuvati (nedostatak prostora neosporan je problem), što su u Kinoteci odbili, jer je ne postoji suvisao kriterij za takav postupak.

‘Komunistički šund’

Pokojni Kukuljica, pak, dobio je gotovo infarkt kada mu je pomoćnica ravnatelja arhiva Pavica Antolović počela objašnjavati kako film “Signali nad gradom”, snimljen 1960. po istinitoj zgodi oslobađanja partizana iz karlovačke bolnice (scenarij je Slavka Goldsteina), treba skinuti s programa za restauraciju jer je u pitanju “komunistički šund”. Nije izazvala oduševljenje ni činjenica da se od svote koju država svake godine izdvaja za restauraciju filmova - u prosjeku oko dva milijuna kuna - dio odvaja za materijalne troškove Arhiva.

Osamostaljenje Kinoteke u sadašnjoj situaciji ne predstavlja osobito realan program, jer Hrvatskoj u recesiji nisu potrebne nove institucije. Još manje bi dobro bila prihvaćena ideja o osnivanju Filmskog muzeja, u kojem bi Hrvatska kinoteka napokon mogla pokazati ono što ima, a to zbilja nije malo. Državu bi se još možda i moglo prisiliti na tako nešto, no za ustanovu sa samo 12-13 zaposlenih, od kojih malo tko zna što je to političko lobiranje, to je zbilja nemoguća misija. Odlaskom Rafaelića kvalitativna struktura Hrvatske kinoteke samo se stanjila, pa je trenutačno njezina perspektiva jedino u pukom preživljavanju.

Deset filmova koji nam nedostaju

Hrvatska bi kinoteka morala imati kopije filmova iz bivše Jugoslavije na kojima su surađivali naši vrhunski redatelji, scenaristi, snimatelji i glumci. Recimo, Tomislav Pinter snimio je “Tri” i “Skupljače perja” Aleksandra Petrovića, a Mustafa Nadarević smatra da mu je najbolja uloga u trileru “Već viđeno” Gorana Markovića: zagrebački ih filmski arhiv ne posjeduje. Kada su u pitanju redatelji, evo popisa najvažnijih “karika koje nedostaju”.

Slavica (1947.) - Službeno - to je srpski film, no prvi poslijeratni megahit o neustrašivoj naslovnoj junakinji ostvarili su hrvatski filmaši. Redatelj je Vjekoslav Afrić, a glavni glumci Irena Kolesar, Marijan Lovrić i Joža Gregorin su s naših prostora. Snimalo se u Dalmaciji, u produkciji beogradskog Avala filma.

Barba Žvane (1949.) - Afrić je opet snimio čisto hrvatski film za beogradsko filmsko poduzeće, po noveli Drage Gervaisa “Volovi dolaze”. Vrlo atraktivan plakat za film nacrtao je naš majstor stripa Andrija Maurović.

Kala (1958.) - Kada se otkrilo da je za NDH napisao prigodnu priču o mladom ustaši, Krešo Golik je sredinom pedesetih udaljen iz hrvatske kinematografije, pa je u Sloveniji - zajedno s dramatičarem Andrejom Hiengom - režirao solidnu melodrama.

Osma vrata (1959.) - Nikolia Tanhofer režirao je u Beogradu prema scenariju Miodraga Đurđevića, solidan triler iz 2. svjetskog rata, s Nevom Rošić u jednom od njezinih rijetkih filmskih nastupa.

Tri Ane (1959.) - Branko Bauer je za makedonski Vardar film režirao socijalnu melodramu o umirovljenom željezničaru. Svojevrsna preteča tzv. “crnog filma” i jedno od najvažnijih ostvarenja kinematografije bivše Jugoslavije. Hrvatska kinoteka pregovara s kolegama iz Makedonije da nabavi kopiju.

Uzavreli grad (1961.) - Veljko Bulajić podijelio je Zlatnu arenu u Puli (s “Baladom o trubi i oblaku” Franceta Štiglica) za ambicioznu fresku o gradnji visokih peći u Zenici. Jedno od njegovih najsugestivnijih redateljevih ostvarenja, bolje od “Vlaka bez voznog reda“.

Prekobrojna (1962.) - Veliki kiks zagrebačkog Jadran filma. U vrlo slaboj sezoni, dramaturški odjel poduzeća odbio je zgodan scenarij Bogdana Jovanovića. U režiji Branka Bauera i produkciji beogradskog Avala filma, ovo je djelo postalo veliki hit i etablirao glumački par Milenu Dravić i Ljubišu Samardžića.

Lito vilovito (1964.) - Još jedna nerazumljiva odluka Jadran filma, zbog koje su u Avala filmu bili itekako zadovoljni. Debitantski scenarij Obrada Gluščevića o mjesnim momcima koji preko ljeta zapuštaju svoje cure kako bi zavodili strankinje. Beba Lončar efektno je odglumila zanosnu Šveđanku.

Makedonski dio pakla (1971.) - Vatroslav Mimica, doajen filmskog modernizma u bivšoj Jugoslaviji, pozvan je u Makedoniju kako bi režirao priču o tamošnjem pokretu otpora protiv bugarskog okupatora: scenarij - na kojem je surađivao i poznati pisac Slavko Janevski - je rutinski, ali je režija zanimljiva. Hrvatska kinoteka pregovora o nabavi kopije filma.

Virdžina (1991.) - Srđan Karanović nije naš filmaš, ali je uspio dobiti potporu hrvatskog filmskog fonda za priču o curici iz Krajine koja se mora pretvarati da je dečko. Izvrsno ostvarenje snimljeno je uoči raspada Jugoslavije. Kinoteka nema ni DVD koji se u nas moglo kupiti na kioscima.

Tagovi

Izdvajamo