ZAGREB - Ostao sam bez četiri milijuna eura jer me rodbina prevarila i falsificirala rodni list mog djeda. Tako od Francuske nisam dobio ni centa kao jedan od nasljednika Dore Maar, dio je uzbudljive priče o ostavštini Picassove ljubavnice i muze Dore Maar, u kojoj je u glavnoj ulozi Zagrepčanin Branko Gruica.
Iako nikada nije pronađena oporuka Dore Maar, Francuzi su željeli naći njezine nasljednike i put je vodio do Ivanić Grada i Posavskih Brega.
“Moja baka i baka Dore Maar dvije su sestre. Rođene su pokraj Križevaca, a moja je baka Amalija Gruica otišla kasnije u Posavske Brege. Baka Dore Maar otišla je u Sisak i poslije u Petrinju, gdje je upoznala jednog limara s kojim je dobila dijete, oca Dore Maar”, priča Gruica.
Gruičina baka i njezin suprug Stjepan imali su četvero djece, dvije kćeri i dva sina: Ljubicu, Anku, Ivana i Josipa. Josip je poslije dobio sina Branka kojeg su Francuzi željeli naći zbog nasljedstva, ali se sve zakompliciralo kada su na rodnom listu njegova djeda pročitali krivo ime.
“Umjesto Stjepan, na rodnom listu pisalo je Štefek. Za Francuze je to bio dovoljan dokaz da nije riječ o istom čovjeku. Tek kasnije sam saznao da je to namjerno prepravila Ljubičina snaha kako bi sve nasljedstvo dobila obitelj Tudović i Francuzima zamela trag. I zaista, nisu me željeli priznati kao nasljednika, tvrdeći da Štefek nikako ne može biti Stjepan”.
Stjepanov krsni list, tvrdi njegov unuk Branko Gruica, bio je izvađen u općini i sve je napravljeno da se zavara Francuze.
“Kasnije sam upoznao jednu parišku odvjetnicu, Catherine Ingigla, koja je sve istražila i ustanovila da sam u pravu, ali bilo je prekasno. Dio nasljednika dobio je novac, a ja sam ostao praznih ruku.”
Bogatstvo u stanu
Hrvatska je mogla dobiti pola ostavštine ljubavnice slikarskoga genija. O kojem bi iznosu bila riječ nemoguće je uopće govoriti jer je u njenom stanu, nakon što je 1997. godine umrla u pariškoj bolnici, pronađeno golemo bogatstvo. Više od 130 predmeta koje joj je darovao Picasso, među kojima je deset ulja na platnu, mnogi crteži, skulpture, knjige, oslikani nakit. Govorilo se da su, osim u stanu, u jednom sefu nađena još ulja koje je naslikao Picasso te njegove grafike, crteži i male skulpture.
Dora Maar, što je skraćenica od Theodore Markovitch, nije imala izravnih potomaka. Njezin otac bio je Hrvat, arhitekt Joseph Markovitch, a majka Francuskinja i na kraju je sve pripalo Francuzima. A onda je počela drama za Branka Gruicu.
“Čim su se u našem kraju pojavili Francuzi istražujući tko bi sve mogao biti nasljednik Dore Maar, susjedi su me u Posavskim Bregima, gdje sam znao dolaziti, počeli zvati ‘Picasso, Picasso’. ‘Ma nemojte me zafrkavati’, odgovarao sam, ‘kakav Picasso’. ‘Da, da, čuli smo da ćeš dobiti milijune. Sad si milijunaš pa više ne poznaješ nikoga, a prije smo znali sjesti na kavu i nekaj popiti’”, prisjeća se Branko Gruica.
Ostatak obitelji šutio je da Francuzi istražuju. Jedino je, kaže Gruica, njegova teta Ljubica javno o tome govorila, ali je u međuvremenu umrla.
“Nisam znao što se događa, a najmanje to da netko pokušava prepraviti krsni list. Ali, eto, dogodilo se baš to.”
Kada su Francuzi došli u općinu i tražili papire, dobili su odgovor da od Gruica nema nikoga, da je jedino obitelj Tudović vezana uz nasljedstvo Dore Maar.
“Snaha moje tete Ljubice, koja je radila na općini, navodno je prepravila dokumente. U svim papirima uvijek je pisalo Stjepan, pa je i na dedinom grobu tako napisano. Štefek nigdje nije pisalo, osim u dokumentu koji je predočen Francuzima.”
Ljubavnica ili umjetnica
Kasnije je Gruica čuo da se tvrdilo kako je u prostorijama općine gdje su čuvani dokumenti bio i požar, ali kaže da to nije istina. Možda se tako željelo prikriti falsifikat dokumenta, sumnja. Ništa više nije pomoglo da Gruica Francuze upozori na falsifikat.
“Moja je pariška odvjetnica bila i na Sorbonni kod vrhunskih pravnika da je upute što učiniti, ali više se ništa nije moglo. Tudovići su kao nasljednici isplaćeni, a za mene se tvrdilo da nisam ‘taj Gruica’. Moja je rodbina dobila lepe novce.”
Praznih ruku ostao je još jedan potencijalni nasljednik, gospodin Brkljačić koji živi u Los Angelesu. Za ilustraciju, dvije godine nakon što je francuska država zaključila ovaj slučaj i isplatila samo obitelj Tudović, koji o svemu i danas šute, prodane su dvije slike na kojima je Dora Maar. Ona koja prikazuje Picassovu ljubavnicu u vrtu prodana je za četrdeset milijuna dolara, a portret Dore Maar za sto milijuna dolara. Bila je to u to vrijeme i najveća cijena ikad isplaćena za neko umjetničko djelo.
Dora Maar, koja je živjela skromno, gotovo na granici siromaštva, nikad nije željela prodati nijedno Picassovo djelo. Rođena je u Touru u Francuskoj 1907. godine, a bila je umjetnička fotografkinja i slikarica. Sa 19 godina u Parizu je upisala Akademiju primijenjene umjetnosti i školu za fotografiju i početkom 30-ih godina postaje fotografkinja. Dora Maar svakako je jedna od najvažnijih ličnosti koja je iskoristila mogućnost što se napokon pružila ženama i postala je umjetnica u specifičnom političkom i revolucionarnom kontekstu koji prethodi narodnoj fronti 1936.
“Dora Maar je fascinantna osoba i umjetnica, njezino ludilo i turobno čekanje također. Zanimljivo je da je Dora Maar ista generacija, dapače, rođena je iste godine kao Frida Kahlo. Glavna razlika među njima svodi se na to da u referencama za Fridu piše da je slavna meksička slikarica, a za Doru (na primjer u Wikipediji na engleskom jeziku) sljedeća, duboko ponižavajuća rečenica koja sumira Dorin status u očima svijeta ‘... best known for being a lover of Pablo Picasso’. Dakle, Dora Maar najpoznatija je po tome što je bila ljubavnica Pabla Picassa. Iako poznata po vlastitim fotografskim i slikarskim ostvarenjima, ipak je ostala najpoznatija po tome što je bila ljubavnica genija. Ranije se to zvalo puno ljepše i istinitije: muza. Muza je uključivala i nadahnuće”, napisala je Slavenka Drakulić u svojoj novoj knjizi “Dora i Minotaur”.
Dora Maar prije susreta s Picassom bila je i politički aktivna. Sudjelovala je u grupi Octobar i Contre-Attaque, družila se s Andréom Bretonom, Paulom Éluardom, Tristanom Tzarom. Izdanje Manifesta nadrealizma iz 1930. posvetio joj je autor André Breton, s posvetom “Za tebe, u ljubavi, koju ni dan ni noć ne poznaju. André”.
Susret s Pablom
André Breton otvara u Rue de Seine 31 galeriju Gradiva, a Dora Maar izlaže s Miróom, Picassom, Arpom, Dalijem, Maxom Ernstom, Giacomettijem, de Chiricom i Manom Rayem. U Senečićevu filmu govori se i o prvom susretu Dore Maar i Picassa, kada je Angie David zaključio da taj susret ima veze s filmom “Zločin gospodina Langea”, zato što je Picasso jedan dan posjetio Mana Raya u njegovu atelijeru i vidio čuveni portret Dore Maar, na kojem ona na glavi ima perje. Slikara je fotografija zabljesnula.
Nekoliko mjeseci poslije Picasso je pratio svoga prijatelja Paula Éluarda na premijeru filma “Zločin gospodina Langea”. Picasso je u kinematografskoj dvorani sjedio u redu pokraj Paula Éluarda, a dva reda dalje bila je ekipa filma. Zamijetio je lice Dore Maar koja je sjedila s ekipom fima. Dora je bila fotograf na sceni filma i Picasso ju je istog trena prepoznao i rekao Paulu Éluardu: “Volio bih je upoznati.”
25 Picassovih portreta
Susret Dore i Picassa dogodit će se u kavani Deux Magots, a o tome u Senečićevu filmu govori i francuska književnica Nicole Avril, koja je također napisala romansiranu biografiju Dore Maar: “Dora je sjedila sama za stolom. Lijeva joj je ruka bila prekrivena mrežastom rukavicom, prstiju razmaknutih na stolu. U desnoj ruci držala je džepni nožić i zabijala oštricu između razmaknutih prstiju lijeve ruke, sve brže i brže. Podignuvši glavu spazila je Picassa i Paula Éluarda i nastavila se igrati s nožićem, znajući da će se ta igrica svidjeti slikaru”.
U kavani Deux Magots dogodio se prvi i posljednji zabilježen Dorin osmijeh Picassu. Dorin se osmijeh više nikad nije ponovio. Sve fotografije koje su snimljene, Dore s Picassom, Dore same ili Dore u društvu, sve fotografije koje je snimila Dora Maar, Picasso ili netko treći pokazuju isti izraz lica koji je opisao Brassai. Za izraz lica Dore Maar Brassai piše da je distanciran i misaon. U kavani Magots 1935. u kasnu jesen Picasso lovac pretvorio se u plijen.
Prve večeri, pri prvom susretu Dore Maar i Picassa u Café Magots, Dora Maar u svom atelijeru u ulici d'Astorg 29 snima niz od 25 Picassovih portreta.
Sljedećih devet godina, od 1935. do 1944., Picasso je naslikao stotine portreta Dore Maar. Kada je srela Picassa 1935. godine, Dora je imala 28 godina, a on 55. Sljedećih devet godina naučila je čekati. Dora nikad nije nepozvana došla u Picassov atelijer. Čekala je poziv. Poziv za odlazak na ručak, večeru, razgovor, ljubav, zapisao je Alan Vercoledi.
Dora je bila s Picassom kada su 26. travnja 1937. njemački bombarderi legije Condor bombama razrušili mali baskijski grad Guernicu. Stotine je građana ubijeno. Mjesec dana kasnije Picasso je naslikao svoju Guernicu na platnu visokom 380 i dugačkom 780 centimetara. Na slavnoj Guernici pet je ženskih figura koje nose trag Dore Maar.
Obitelj Branka Gruice nikad nije održavala kontakte s obitelji iz koje je bila Dora Maar. Životni su im se putevi jednostavno razišli. Gruica je rođen u Zagrebu gdje je završio Ekonomski fakultet i jedno je vrijeme radio u Prvomajskoj. Nakon toga je bio šef poslovnice u Univerzalu, a u mirovini je od 1992. godine. S Tudovićima, koji su dobili novac od Francuza, nije mogao stupiti u kontakt.
“Kao da me ne poznaju.”
Odbili su govoriti i Senečiću u njegovu filmu.
Ma, bit će novca
Kada su Doru Maar, koja nije imala djece, za života pitali je li riješila pitanje nasljedstva odgovarala je: “Nisam, ali napisala sam poruku koja je skrivena u mom stanu i kojom sve ostavljam župi 6. pariškog arondismana”.
Potvrdio je to i John Richardson, Picassov biograf. Okružena Picassovim djelima, Dora Maar umrla je 1997., a enigma oko njezinih nasljednika traje do danas.
Branko Gruica ostao je bez nasljedstva.
“Ma, na kraju, nema veze. Baš sam danas prodao jedan ulični lokal. Bit će novca”, govori ovaj sedamdesetosmogodišnjak.