ZAGREB - To, da je pad hrvatskog bruto domaćeg proizvoda u drugom kvartalu “bio očekivan”, pa čak i “predviđen”, slabo pomaže Vladi premijera Milanovića.
Građani su bijesni, oporba likuje, premijer i ministri sve su niže na ljestvicama popularnosti, a sve više na ljestvicama nepopularnosti. SDP-ov koalicijski partner HNS u anketama izgubio je poziciju treće stranke u zemlji, sada su to Lesarovi laburisti.
Reformski zamor i rezignacija sve su prisutniji, podjednaki je broj građana na burzi rada i na antidepresivima, a to znači da Vlada gubi, ne samo politički kredibilitet, nego i legitimitet za vođenje države.
Pad BDP-a, ukupno veći od 12 posto u odnosu na posljednju pretkriznu godinu, međutim, samo je sintetički pokazatelj nekih dubljih zloslutnih procesa: dok je u prvom tromjesečju još imala blagi pozitivni doprinos BDP-u, u drugom kvartalu ponovno se sunovratila osobna potrošnja, pa je pad prometa u trgovini na malo na godišnjoj razini dosegnuo gotovo šokantnih pet posto.
Pratio ga je i pad industrijske proizvodnje od šest posto, a investicije su u stanju kliničke smrti. “Ljudi su defenzivni i smanjuju potrošnju, čak i više nego što bi trebali”, čudan je komentar prvog potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva Radimira Čačića za Jutarnji na dan objave pada BDP-a.
Doista, zašto “privatni sektor ne troši”, zašto građani ne troše “koliko bi trebali”? U čemu je kvaka, gdje je problem? Ne vodi li možda Vlada strateški krivu makroekonomsku politiku? To pitanje postavili smo ministru financija i potpredsjedniku Vlade Slavku Liniću.
Ministra Linića pitali smo kakva je njegova dijagnoza uzroka pada BDP-a i sloma potražnje, je li fiskalna politika negdje pogriješila - na primjer, povećavajući fiskalnu presiju i zaoštravajući fiskalnu disciplinu u krivo vrijeme i na krivi način? Što on misli, zašto pada privatna potrošnja i što Ministarstvo financija može učiniti i čini da se nepovoljni trend preokrene?
Od Linića smo dobili većinom obranaške odgovore, ali i neke zanimljive nagovještaje.
Glavni uzrok padu BDP-a ministar Linić vidi u padu investicija, i to ga najviše brine. Keynesijanski ekonomisti odmah će reći da to pokazuje kako je čitava Linićeva percepcija krize naopaka: nije potrošnja pala zato jer su pale investicije, nego obrnuto. Neupućenima će se to činiti kao rasprava o kokoši i jajetu, ali zapravo je stvar silno bitna jer iz “dijagnoze” proistječe i “način liječenja”.
