ZATAJENA POVIJEST

ISTINA O BITKI NA NERETVI Tito je svoju pogrešnu procjenu proglasio genijalnom ratnom varkom

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 07.12.2014. u 13:57

Tito je 28. veljače 1943. u očaju naredio rušenje mostova jer se bojao da četnici ne prijeđu rijeku i udare na njega. Ali ubrzo nakon rušenja shvatio je da, pod pritiskom njemačkih snaga, ipak mora prijeći na drugu obalu. To je iskoristio da se obračuna s četnicima: napao ih je i potpuno razbio te se do kraja rata nisu oporavili

Dr. Ivo Goldstein, ugledni povjesničar i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i Slavko Goldstein, njegov otac, cijenjeni izdavač i publicist, autori su velike biografske studije “Tito”, o jednom od najvažnijih državnika 20. stoljeća, koja uskoro izlazi u nakladi izdavačke kuće Profil. Iz toga kapitalnog historiografskog djela, nastalog na temelju višegodišnjih skrupuloznih znanstvenih istraživanja, Nedjeljni donosi ulomke o najdramatičnijoj bitki Titovih partizana. Trijeznom analizom, s uvidom u dosad nepoznate dokumente i svjedočanstva, autori je prikazuju u novom svjetlu, posve ogoljenu od teških slojeva junačke ratne legende.

Glavnina partizanskih snaga pod neposrednim vodstvom Josipa Broza Tita u drugoj polovini 1942. zauzela je velike dijelove središnje Hrvatske i sjeverozapadne i zapadne Bosne. U Bihaću je potkraj studenoga stotinjak predstavnika partizanskog pokreta iz svih krajeva Jugoslavije osnovalo Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), kao svoje vrhovno predstavničko tijelo. Vrhovna komanda njemačke vojske ocijenila je da je svim tim ugrožen cjelokupni njemački okupacijski sustav u jugoistočnoj Europi, pa je sâm Hitler Alexanderu Löhru, komandantu Dvanaeste armije, naredio “konačno uništenje komunističkog otpora”. Kad je u bihaćkom referatu govorio o “predstojećim teškim bitkama”, Tito, po svemu sudeći, nije ni slutio koliko će se njegove riječi pokazati točnima.

Nijemci su početkom siječnja 1943. prikupili šest divizija (oko 50.000 vojnika), Talijani još tri i dijelove još triju (oko 40.000 vojnika). U operaciju su bile uključene i znatne ustaške, domobranske i četničke snage. Ukupno oko 120.000 vojnika napalo je na širokoj fronti - u krugu od Ključa na jugoistoku do Karlovca pa sve do južnih prilaza Dinari na jugu. Partizanske snage na tom su području imale oko 40.000 vojnika. Nijemci su operaciju nazvali Weiss, a u jugoslavenskoj historiografiji i publicistici ona je poznata kao Četvrta neprijateljska ofenziva.

Koncentrirani napad krenuo je 20. siječnja. Pred brojnijim i naoružanjem premoćnim neprijateljem partizani su se, sukladno Titovoj naredbi da se izbjegavaju frontalne borbe, povlačili prema jugoistoku, prema dolini Rame i Neretve, jedinom prostoru s kojeg tada neprijatelj nije prijetio. Tito je na put krenuo 24. siječnja, već pod pritiskom ofenzive.

Ostaje otvoreno pitanje nije li Tito strateški pogriješio, povlačeći sa sobom glavninu partizanskih snaga u cjelini. Nije li ih bilo mudrije raspršiti? Komandant Glavnog štaba za Hrvatsku Ivan Rukavina s dvije hrvatske divizije i s nekoliko lokalnih odreda napravio je upravo to: povukao se od Bihaća na jug samo do Plješivice, ondje pričekao prolazak glavnine neprijateljskih snaga te je tako značajan dio hrvatskih jedinica ostao sačuvan. Tito i Vrhovni štab (VŠ) predbacili su Rukavini taj postupak te ga je stoga VŠ po odluci Politbiroa CK KPJ kasnije smijenio. I vodstvo Devete dalmatinske divizije, stacionirane u Livnu, bilo je u sličnoj dvojbi: neki su bili skloni da se spoje s glavninom snaga, drugi da se povuku dublje prema jugu, prema Biokovu. Ova druga opcija je odbačena, jer se na Biokovu nije moglo ni smjestiti ni prehraniti 3000 boraca. Stoga je Deveta krenula s Titom u velike bitke, u kojima je teško stradala.

Partizanske su snage i u povlačenju iskazale veliku borbenost i snagu. Usprkos usiljenom maršu, opterećeni s oko 3500 ranjenika, od čega preko 600 na nosilima i s oko 100.000 izbjeglica, od toga velik broj djece, partizani zauzimaju niz gradova te se probijaju prema jugoistoku.

Bilo je i tada, a i kasnije, govora o tome je li ranjenike, koji su usporavali kretanje, trebalo vući sa sobom ili ih je valjalo ostavljati putem. Bila je to jedna od najtežih Titovih dilema koja ga je mučila tijekom rata. Bio je svjestan velikih rizika koje donosi i jedna i druga odluka. Pokušavao je zadržati barem dio teških ranjenika i zaraznih bolesnika na mjestima gdje su boravili pa je, naprimjer, tek 12. veljače pokrenuo 700 zaraznih bolesnika. Tako je slijedom događanja prelomio stvar - konačna je odluka bila da ranjenici moraju ići s glavninom snaga. Na vojsku i njezine komandante to je imalo dvojak učinak - s jedne strane, briga, a pogotovo nošenje ranjenika otežavalo im je kretanje i umaralo ih je (Tito je gledao kako “ljudi prosto umiru na putu od iscrpljenosti”). S druge strane, moral je jačao, jer se vidjelo da partizani svoje ranjenike i bolesnike ne ostavljaju. Koča Popović, komandant Prve proleterske divizije, prelazeći Vlašić odlučio je ostaviti ranjenike na tom području i uz njih, kao zaštitu, jedan bataljun, ali ga je Tito, doznavši za odluku, “oštro kritikovao” i naredio suprotno. Kasnije je Tito u nekim trenucima htio barem djelomično revidirati prvotnu odluku, pa je naredio da se ranjenici s područja Livna i Tomislavgrada vrate u Bosansku krajinu, ali se od toga zbog njemačke ofenzive moralo odustati.

Tako su ranjenici ostali uz glavninu snaga te su potom pretrpjeli sve strahote bitke na Neretvi i, ako nisu u međuvremenu prizdravili i mogli se sami kretati, stradali su na Sutjesci. A na teren na kojem ih je želio ostaviti Koča Popović neprijateljski vojnici uopće nisu došli - no tko je to mogao unaprijed predvidjeti? Uostalom, u srednjoj Bosni prikladnih lokacija za smještaj većeg broja ranjenika i nije bilo, a i da je bilo, pa da su ondje ostavljeni, tko kaže da Nijemci ne bi za njih saznali?

Tito je, kako će bitka na Neretvi ulaziti u završnu fazu, sve žešće inzistirao na tome da se ranjenici ni po koju cijenu ne smiju ostaviti: “Najčešće su vođene diskusije o ranjenicima i bolesnicima”, pričali su poslije svjedoci. Zbog toga se bitka na Neretvi kasnije nazivala i “bitkom za ranjenike”.

Na sastanku u Duvnu (Tomislavgradu) Tito je 8. veljače s komandantima Prve, Druge i Treće divizije koordinirao aktivnosti, tražeći da se glavni pravac nadiranja prema jugoistoku osigurava blokadom neprijateljskih napada sa sjevera, iz pravca Sarajeva, i s juga, iz pravca mora. Kako ne bi ostali stiješnjeni na prostoru Gornjeg Vakufa (Uskoplja), Tito je naredio zauzimanje Prozora, ali su prvi napad na grad, noću između 15. i 16. veljače, Talijani odbili. Potom je izdao legendarnu zapovijed - “Prozor noćas mora pasti”. Po kiši i snijegu, nakon žestokih borbi, partizani su se spustili s prijevoja Makljen i oslobodili Prozor sljedeće noći, a potom i potukli 800 talijanskih vojnika koji su kao pojačanje pristigli iz Mostara. Ubrzo su, zauzećem Jablanice, zaposjeli i značajan dio doline Neretve.

U borbama za Prozor od Talijana je zaplijenjeno oko 6000 pušaka, tisuću automata i puškomitraljeza, veći broj topova, 13 tenkova i 68 kamiona. Zaplijenjeno je i mnogo streljiva, razne opreme i hrane - kolutova sira, zelja, konzervi. Neki su se borci prvi put dobro najeli nakon više od mjesec dana. No, nije bilo cigaret-papira pa su borci zamatali duhan u njemačke letke bacane iz aviona koji su partizane pozivali na predaju.

Tih dana Tito stiže u dolinu Rame. U selu Proslapu, danas dijelom potopljenom u Ramskom jezeru, u kojem je u četničkom pokolju u listopadu 1942. pobijeno 109 mještana, Tito stanuje u mlinici s mlinarom Mijom Brkićem. Po Mijinu kasnijem svjedočenju, Tito mu daje “soli, kafe i još neke stvari”, a njegovoj 13-godišnjoj kćeri Anđi slatkiše. Mijo tada, uz Tita, “prvi put u životu sluša radio-vijesti”. Titov pas Luks je “razderao jare u drugoj mlinici”, što je Tito pri odlasku platio.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Izdvajamo