ZAGREB - Petnaest godina vjernosti! Da ne bi bilo zabune, moje vjernosti. Petnaest godina u kojima sam mu rodila dvoje djece, ugađala mu i podnosila njegove mušice, pristajala na kompromise, odrekla se svojih snova kako bi on mogao ostvariti svoje, brinula se o njegovoj bolesnoj majci, ugošćavala silnu rodbinu. I čemu sve to? Da bi mi on jednoga dana rekao: “Zaljubio sam se!”.
Izabrao je pravi trenutak da mi to kaže. Dan kada sam odvezla djecu u ljetni kamp, koji je bio Markova ideja. Da se malo osamostale, kako je rekao. Pravi razlog je bio da ih se makne, da ne prisustvuju njegovu odlasku i mogućim scenama. Kada sam tog jutra sjela s djecom u automobil i krenula prema Šibeniku, ništa nisam slutila. Marko nije mogao ići s nama; imao je važnijeg posla. Morao je spakirati kovčege. U trinaest godina braka prvi put je sam spakirao svoje kovčege. Dočekala su me u hodniku, odmah pored ulaza, dva velika crna kovčega s kotačićima marke Samsonite. Zamalo sam se spotakla preko njih i naivno upitala:
- Putujemo nekamo?
- Samo ja - oglasio se iz dnevnog boravka. - I nije to pravo putovanje, ne u doslovnom smislu.
Zbunjeno sam provirila kroz otvorena vrata. Marko je sjedio za niskim stolićem na kojem se nalazila boca viskija i dvije čaše. Rukom mi je pokazao da sjednem njemu nasuprot i natočio nam piće. Oduvijek je imao smisla za teatralnost. Pobojala sam se da je netko umro i oprezno sjela, prihvaćajući pruženu čašu. Dramaturška pauza je bila malčice preduga.
- Odlazim, Lidija - napokon je izustio shrvanim glasom i nadušak iskapio svoje piće. - Oprosti mi zbog svega, ne mogu si pomoći. Zaljubio sam se.
išta nisam rekla. Nisam bila sigurna jesam li ga dobro čula. Možda sam otvorila usta, ne sjećam se najbolje samog tog trenutka.
- Molim te, nemoj histerizirati - imao je obraza zatražiti. - I bez toga mi je dovoljno teško. Nije mi bilo lako donijeti ovakvu odluku.
Njemu je teško, pomislila sam podignuvši obrve. Netremice sam se zagledala u njega, očekujući daljnja objašnjenja, možda da mi kaže kako se samo šalio. Marko je teško uzdahnuo i prošao prstima kroz gustu, srebrnu kosu.
- Nisam htio da se to dogodi, ali eto, dogodilo se.
- Kako? - istisnula sam iz sebe.
Slegnuo je ramenima.
- Ništa ne traje vječno. Ljubav se troši, a ako ćemo iskreno, naša se odavno potrošila. Ja ne mogu živjeti bez ljubavi. Pokušaj me razumjeti.
Nisam mogla. Znala sam da se ljubav troši i da je nerealno očekivati da će nakon petnaest godina biti isto kao i na početku, da leptiri jednom moraju odletjeti, ali vjerovala sam da je ono što dolazi nakon njih prava ljubav, mirna i postojana, prožeta poštovanjem i bliskošću. Vjerovala sam da mi to imamo.
- Koliko dugo to traje? - pitala sam, istodobno postajući svjesna svih onih sitnih znakova koji su već dulje vrijeme bili prisutni, a kojima sve dosad nisam pridavala važnost. Trebalo mi je biti sumnjivo što mu odjednom više nisu dobre bijele pamučne sliperice, koje je zamijenio modernim uskim boksericama hrabrih boja i otkačenih dezena, mladenački noviteti u njegovoj garderobi, iznenadna briga za liniju, izbjegavanje masne i kalorične hrane, odlasci u teretanu, važni projekti koji su iziskivali prekovremeni rad, čak i preko vikenda. Imao je toliko posla da prošlo ljeto nije mogao sa mnom i s djecom provesti na moru ni tjedan dana, na skijanje smo išli bez njega, a za proljetne praznike u zadnji tren mu je nešto neodgodivo iskrsnulo. Ono što mi je trebalo biti najalarmantnije bila je činjenica kako smo ljubav vodili rijetko, i to isključivo na moju inicijativu. I prije nego što mi je sam rekao, znala sam tko je ona. Njegova asistentica, djevojka koja mu je po godinama mogla biti kći i koju je, kad su tek počeli raditi zajedno, često spominjao. Sjetila sam se i drugih asistentica prije nje. Kakva sam glupača bila.
- Žao mi je - rekao je uzimajući svoja dva kovčega. - Po ostalo ću doći kasnije.
I otišao je. Samo tako. A ja sam ostala sjediti s čašom pića u ruci koje nisam ni okusila, ne znajući što bih trebala: smijati se ili plakati. Trebalo mi je vremena da mi se sve posloži u glavi i da shvatim što se zapravo dogodilo, i to meni, koja sam se tako samouvjereno hvalisala svojim savršenim brakom, svojim divnim mužem.
Neka druga žena nazvala bi prijateljicu, mamu, bilo koga i izjadala se, plakala, vrištala, psovala, ali mene je bilo sram priznati da sam upravo postala članica kluba ostavljenih žena. Prvo sam se morala sama naviknuti na svoj novostečeni status, a i tko zna, možda se Marko vrati. Ne bi bio ni prvi, ni zadnji koji je otperjao k ljubavnici pa zaključio da mu je kod zakonite bolje. Možda bih ga isprva malo držala u neizvjesnosti, ali na kraju bih ga ipak primila natrag, zbog djece.
Odjednom sam postala svjesna da djecu nije ni spomenuo. Valjda se podrazumijevalo da djeca ostaju sa mnom i da ću im ja morati objasniti zašto tata više ne živi s nama.
Ostatak samotnog vikenda sam se sažalijevala i analizirala svoj brak, raskrinkavajući brojne mane odbjeglog supruga, koje sam upravo ja sama pred sobom i pred drugima uspješno prikrivala i prelazila preko njih, a kada sam se konačno rasplakala, to nije bilo zato što me ostavio zbog mlađe i ljepše, već zato što sam najbolje godine potrošila na licemjernog, samoživog gada, što sam mu punih petnaest godina bila vjerna i nikad nisam otišla dalje od koketiranja, a mogla sam. Ne jednom. Da je nekako bilo moguće vratiti kotač vremena unatrag, tako bih ga slatko prevarila.
Sad je kasno žaliti za propuštenim prilikama. Da me je barem ostavio deset godina prije, napravio bi mi uslugu, dobila bih novu priliku, ali sada... Četrdeset i dvije su mi godine i više nisam žena koja sam bila. Nezaustavljivo venem.
Venem već dugo, samo što je taj proces još do jučer tekao neprimjetno. Od jučer do danas naglo se ubrzao. Ne prepoznajem svoje lice u ogledalu. Sivo je i sparušeno; bore oko usana, koje kao da su se stanjile i ostale bez krvi, postale su dublje, a one sitne oko očiju su se udvostručile. Čak mi i oči izgledaju manje, uvukle su se, zatvorile; pogled mi je tup. A tek podočnjaci; strava. Na vrh glave mi kao antene strše tri sijede vlasi. Marko me potrošio i bacio u smeće. A ja sam mu petnaest godina bila vjerna! Samo zbog toga bih si mogla od bijesa pregristi žile.
Barem se nisam udebljala, godinama imam istu kilažu, ali ni tu nije sve bajno; godine rade svoje, kralješci se sabijaju, tkivo opušta, gravitacija je neumoljiva. Znam da bi moglo biti i gore, dva sata fitnessa tjedno i svakodnevno trčkaranje drže stvar pod kontrolom koliko je najviše moguće, ali ništa više nije kao što je bilo, niti će biti. Do jučer si nisam time razbijala glavu, bila sam zadovoljna svojim tijelom i najvažnije mi je bilo očuvati kondiciju i zdravlje, ali nakon što sam saznala da me Marko zamijenio za novi, mlađi model, u njemu vidim samo ružnoću. Da sam bila pametnija, ne bih to tijelo, dok je još bilo k nečemu, čuvala samo za onog prokletog nezahvalnika.
U ponedjeljak ujutro trebalo je podići glavu i nastaviti živjeti kao da ništa nije bilo, barem još neko vrijeme, dok se ne pročuje da mi je muž zbrisao s gotovo dvostruko mlađom od mene.
Potrudila sam se izgledati najbolje što mogu; oprala i isfenirala kosu, pažljivo se našminkala nastojeći prekriti podočnjake i pazeći da ne pretjeram, odjenula lepršavu modernu haljinu i obula odgovarajuće sandale s visokim potpeticama, oko vrata stavila crvene koralje i namirisala se skupim parfemom koji sam inače štedljivo trošila. Svejedno sam izgledala, a i osjećala se, pokislo. Nisam imala vremena uvježbati pred ogledalom zadovoljniji izraz lica.
Putem do posla prolazila sam pored gradilišta. Nitko nije zviždao za mnom. Nekad mi je bilo nemoguće proći pored gradilišta, a da mi netko nešto ne dobaci, što mi je bilo vrlo neugodno, a sad bih prodala dušu vragu za bilo kakvo dobacivanje, makar vulgarno. Eto, ni bauštelci me više ne primjećuju. Nema sumnje, istekao mi je rok.
Pred zgradom poduzeća naletjela sam na gospodina Janka, kavalira starog kova, koji se rado razbacivao komplimentima, pridržavao damama vrata i kapute. Jedan njegov kompliment bi me ogrijao, no on mi je samo pohvalio haljinu i pridržao vrata, galantno me puštajući da uđem prva. Zato je primijetio da portirka ima novu frizuru koja joj odlično pristaje i pomlađuje je.
- Gospođo Đurđa, kao djevojčica ste, ne mogu vjerovati da ćete nas za dva mjeseca napustiti i otići u mirovinu.
Gospođa Đurđa je sva blistala i naočigled se pomladila za još jednu nijansu, a ja sam sva kisela odmarširala do kafe aparata, osjećajući se kao da mi na čelu piše grimiznim slovima: jadnica.
Dok sam čekala da se napuni plastična čašica, iza leđa sam začula dobro mi poznati, baršunasti glas:
- Krasna haljina, i visoke pete. Hm... kako tek lijepo mirišeš.
Vedran je bio pravi lijek za moj ranjeni ego. Jednom davno je bio zaljubljen u mene i zamalo se nešto i zbilo između nas, ali imala sam dovoljno, tada sam mislila pameti, da to zaustavim na vrijeme jer on je bio dvadesetdvogodišnji lako zapaljivi mladac, a ja deset godina starija gospođa, sretno udana i majka tada još samo jednog djeteta. Ali godila mi je njegova pažnja, bio mi je drag i zanimljiv, zabavljalo me pržiti ga na laganoj vatrici i pretvarati se da toga uopće nisam svjesna.
Podcijenila sam njegove osjećaje, ne vjerujući da bi se on mogao ozbiljno zaljubiti u mene i kada me suočio s njima, kada smo se zamalo poljubili, a što je dalje moglo izaći iz tog poljupca nisam smjela ni pomisliti, povrijedila sam ga. Bilo mi ga je žao, ali tada sam mislila da sam ispravno postupila. Sada mi je bilo žao što nisam požderala ono slatko flambirano pilence koje mi se samo nudilo.
Vedran se neko vrijeme durio na mene, izbjegavali smo jedno drugo, a onda sam ostala trudna s drugim djetetom i otišla na porodiljni. Kad sam se vratila natrag na posao, on se ponašao kao da između nas nikad ničeg nepriličnog nije ni bilo. Odahnula sam jer mi je stvarno bio drag. Bilo je ugodno raditi s njim jer je uvažavao savjete starijih i iskusnijih kolega te brzo učio, bio pouzdan, pa je samim tim i brže napredovao. Često smo zajedno surađivali. Kad bismo uspješno riješili neki problem ili okončali posao, Vedran je napola u šali znao reći:
- Ti si pametna, ja hrabar, zajedno smo nepobjedivi.
Osim posla, imali smo i drugih dodirnih točaka, mnogo zajedničkih interesa. Oboje smo voljeli čitati, obožavali Marqueza, istodobno otkrivali Saramaga, Pamuka i Pelevina. Moj muž je čitao samo sportske stranice u novinama i povremeno horore Stevena Kinga koji su meni bili teško probavljivi.
Sa svojim mužem nisam mogla otići ni u kino jer filmovi koji su meni bili zanimljivi, njemu su bili dosadni i naporni. Dok smo hodali, strpljivo je odgledao sa mnom čitav ciklus Bergmanovih filmova, ni jednom riječi se nije požalio, da bi se poslije, kad smo već bili u braku, društvu pohvalio kakve je sve grozote pretrpio dok me osvajao. Pomirila sam se da moj muž za neke stvari nema žicu i tješila se da nam se ukusi ne moraju u svemu poklapati. Ako sam htjela ići u kino i gledati film po svom izboru, morala sam ići sama, s nekom prijateljicom ili s Vedranom, kojeg je smatrao bezopasnim klincem. A meni se taj klinac opako zavukao pod kožu iako smo bili samo kolege i prijatelji.
Ponekad sam stvarno žalila što nisam mlađa i slobodna. Kad sam ga upoznala, bio je još napola dječak, iskren i senzibilan; svjedočila sam njegovu odrastanju i sazrijevanju, možda na neki način i utjecala na njega, proživljavala s njim njegove ljubavi jer mi se povjeravao i tražio od mene savjete, gledala kako se transformira u predivnog muškarca u čije bi duboke sivoplave oči bilo prelako potonuti da sam se prepustila.
S njim sam se tako dobro razumjela, mogla razgovarati o svemu onome što Marka nije zanimalo, ne samo o knjigama i filmovima. Mogli smo nadugo i naširoko razglabati o muško-ženskim odnosima, braku, ljubavi, seksu, fetišima, preljubu, prostitutkama, poštovanju, bliskosti, otuđenosti, starosti, mladosti, roditeljstvu, religiji, konzumerizmu, hrani... Ponekad smo ogovarali kolege ili se glupirali i umirali od smijeha. Na kolegijima je Vedran crtao karikature prisutnih i krišom mi ih pokazivao. Nastojala sam ih ne gledati jer obično nisam mogla obuzdati smijeh i tada bi se svi prijekorno zagledali u mene, a on bi mrtav hladan rekao:
- Kolegice, što je vama? Dajte se uozbiljite.
Ponekad bi nas naši razgovori odveli na opasan teren, kao kad smo pričali o muško-ženskim prijateljstvima, a on je tvrdio da ona ne mogu biti dugotrajna i iskrena. Podsjetila sam ga na nas dvoje, a on je rekao:
- Draga moja, ja sam ti prijatelj samo zato što se još uvijek nadam da ćemo jednom završiti u ljubavnom klinču.
Izrekao je to napola u šali, a napola ozbiljnim tonom, gledajući me pritom tako da su mi klecnula koljena. Mali se pretvorio u opakog zavodnika i iskušava svoje umijeće na meni, pomislila sam i nasmijala se, ne vjerujući da misli ozbiljno.
Svaki put kad bi mu se raspala veza, obavijestio bi me:
- Od danas sam opet na tržištu. Hoćeš me?
Svaki put bih mu odgovorila:
- Da sam slobodna i mlađa, ne bih se dvoumila.
Bilo je to naša šala, tako sam mislila. Ponekad bi mi rekao:
- Ti nikada nećeš biti stara, za mene ćeš uvijek biti žena nad ženama.
- Laskavče - odvraćala sam mu kroz smijeh. - Tko te ne zna, skupo bi te platio.
- Vrijedan sam svake cijene, vjeruj mi.
- Već imam jednog takvog, dvojica bi mi bila previše.
Jednom me pitao:
- Kako si znala da je Marko onaj pravi?
- Nisam znala - odgovorila sam. - Riskirala sam i ispalo je super.
- Dakle, nećeš se rastati?
- Ne pada mi na pamet.
- Šteta, ali ako se jednom ipak predomisliš, obavijesti me na vrijeme.
- Dođe li do toga, ti ćeš prvi znati.
- Držim te za riječ - rekao je značajno me gledajući i upirući prstom u mene.
- U redu, ali nemoj mi se tada izmotavati - upozorila sam ga, sigurna da je takav scenarij apsolutno nemoguć, a Vedran će kad-tad naletjeti na onu pravu i prestati postavljati šašava pitanja.
Svaki put kad bi mu se veza raspala, rekao bi da to nije bilo ono pravo. Počela sam sumnjati da možda postavlja previsoke kriterije i rekla mu to.
- Ako tako nastaviš, na kraju ćeš postati čangrizavi stari momak.
- Bolje da sam i čangrizav nego u lošem društvu.
- Ozbiljno ti kažem. Pomiri se s time da savršena žena ne postoji i da koji put treba pristati na kompromise.
- Ma znam da savršeno ne postoji, ni ne tražim savršenstvo, ali nisam ja kriv što nikad nema onog nečeg neizrecivog, ona mrvica tog nečeg što nedostaje da budem zaljubljen za pravo.
- To nešto o čemu govoriš ne postoji, to si izmislio da opravdaš svoju sitničavost.
- Itekako postoji, postojalo je kad sam plazio za tobom. Sjećaš se toga?