Istočna i zapadna Hrvatska

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 22.08.2009. u 14:12

Istočna i Zapadna Hrvatska nisu moja esejistička metafora ili proizvoljni konstrukt. Do  teorijske hipoteze o dubokoj rascijepljenosti hrvatskog nacionalnog korpusa došao sam analitički - dok sam proučavao rezultate posljednjih parlamentarnih izbora održanih u listopadu 2007. godine.

Što ti rezultati otkrivaju o stanju hrvatskog društva? Da odgovorimo na to pitanje moramo analizirati raspodjelu glasova, pa proniknuti u temeljni odnos, shvatiti političku arhitekturu, te pojmiti oko čega se, zapravo, vodila borba i od kakvih je političkih blokova sačinjena hrvatska država... Njeno teritorijalno ustrojstvo seže u blisku prošlost.

Franjine lego-kocke

Taj dvorac od lego-kocaka sastavio je dr. Tuđman, uz stručnu pomoć demografa dr. Ive Baučića, koji je pritom čupao kose i poslije svake sesije s hrvatskom operetnim diktatorom dolazio u redakciju Globusa da saspe otrov na supervizora projekta. Dvadeset županija, govorio je, prvo njemu, a onda nama, daleko je previše, a koncipirane su proizvoljno, bez poznavanja historije i geografije. Razumljivo, jer dr. Tuđman, iako je na Supekovu inicijativu ekspresno primljen u Strossmayerovu akademiju, nije imao pojma o povijesti - završio je samo šest razreda osnovne škole i viši partijski kurs Generalštaba JNA u trajanju od godinu dana.
‘Plava’ Hrvatska najteže je pogođena depopulacijom. Nije više riječ o ekonomskoj emigraciji kao 60-ih i 70-ih godina, nego
o kulturnoj.
Iz Splita, Osijeka, Gospića i Mostara pobjegli su obrazovani, ambiciozni mlađi ljudi

Životinjsko carstvo

Hrvatsku je krojio s idejom da sve županije budu podjednake veličine, ujednačene, da ni u jednoj ne prevlada grad i gradsko - po sto i pedeset do dvjesta tisuća duša. Metropola posebno, dvadeset i prvi entitet, koji posve dokida tu simetriju... Županijska Hrvatska složena je isto tako nesklapno i diletantski kao i njezin grb, koji je Franjo Tuđman kreirao istodobno, uz pomoć zlosretnog dizajnera Miroslava Šuteja, pokazavši podjednako nepoznavanje heraldike, okitivši grb “životinjskim carstvom”, gdje je na prvo mjesto stavio apokrifni Dušanov grb “zemlje Bosne”.

Osnovno polazište tuđmanovske ideje reteritorijalizacije bilo je kreiranje jednog hrvatskog velegrada - metropole, umjesto prijašnje policentrične strukture zemlje i, drugo, integracija sela i gradova, odnosno ujednačavanje ruralnog i urbanog, zapravo malovaroškog, provincijskog elementa, radi stvaranja monolitnog, što ujednačenijeg društva, po receptu nalik onom za Gavrilović salame: samelješ meso i špek, a kobasicu poslije lijepo režeš na županije...

Svaki društveni inženjering uz poželjne posljedice donosi još više nepoželjnih. Umjetno kreirane administrativne oblasti, koje se ne oslanjaju na stoljećima izgrađivan regionalni ili gradski identitet, bile su izrazito neotporne na kataklizmu koju je donio rat, val izbjeglica, premještanje stanovništva... Naposljetku je ispalo ono što se razabire iz rezultata netom održanih izbora.

Veza su moderne ceste

Na prvi pogled vidljivo je da se Hrvatska sastoji od dvije posve različite države, koje su povezane jedino modernim prometnicama. Istočna Hrvatska živi od subvencija Zapadne Hrvatske koje prima posredstvom Vlade. To podsjeća na odnos talijanskog Sjevera i Juga, što je doveo do secesije sjevernjačke Padanije, odakle su, siti mafije i korupcije sicilijanskog Mezzogiorna, naposljetku poručili njihovim zaštitnicima u glavnome gradu: “Ladri di Roma, e finito!” Dakle: Bando lopovska rimska, gotovo je!

Istočna Hrvatska sastoji se od jedanaest županija i nekoliko bosanskohercegovačkih kantona, što skupa sačinjavaju pet izbornih jedinica. Zapadna Hrvatska sastoji se od deset županija, te metropole koja sama obuhvaća gotovo petinu stanovništva cijele države, a sa širom zonom predstavlja osamdeset posto nacionalne ekonomije. Ova europska Hrvatska obuhvaća šest izbornih jedinica.

Dakle, ako ovako posložimo regije pa promatramo izborni uspjeh ljevice i desnice, dobit ćemo sljedeće rezultate:

SDP i ljevica uvjerljivo vode u 6 izbornih jedinica (I., II., III., VI., VII. i VIII.).

HDZ i desnica uvjerljivo vode u 5 izbornih jedinica (IV., V., IX., X., XII.).

Svih 6 izbornih jedinica u kojima prednjači SDP kompaktno su raspoređene na Zapadu zemlje, a svih pet u kojima vodi HDZ na Istoku.
Da bi se Hrvatska opet ‘ujedinila’, Split, Zadar i Osijek trebalo bi beskompromisno metropolizirati, a bolnice i drugostupanjske sudove u ostalim gradovima zatvoriti

Regije bez tolerancije

U “crvenoj” Zapadnoj Hrvatskoj u svim su izbornim jedinicama prag prešle i manje stranke centra, dok je u “plavoj”,  zapravo “crnoj” Istočnoj Hrvatskoj do takve fragmentacije došlo samo u V. (slavonskobrodskoj) i X. (splitskodalmatinskoj) izbornoj jedinici, gdje nešto dobiva i HSS, dok u IV. (osječkoj) i VI. (sisačkoj) prolaze jedino desničari HDSSB-a i HSP-a. Tamo gdje se vodio rat i provodilo etničko čišćenje, osim nacionalne, nema ni idejne tolerancije. U monolitnoj XI. (ljutohercegovačkoj) jedinici nema nikoga i ničega - tamo je sa 100 posto pobijedio HDZ.

U Zapadnoj Hrvatskoj SDP dobiva 37 posto glasova, a HDZ oko 30 posto. Istočna Hrvatska naličje je Zapadne - tu još izrazitije dominiraju HDZ i njegovi desni idejni suputnici.

Na infografici uz ovaj tekst je simulacija izbornih rezultata koju je pomogao izraditi Arsen Bauk, matematičar i saborski zastupnik, glavni pollster SDP-a. Nije on sudjelovao u formuliranje hipoteze, nego je samo napravio računsku obradu.

Štokavski limes

Upravo šokantno zvučat će podatak da se Zapadna Hrvatska proteže zapadno od famozne linije Virovitica - Karlobag, koja je, očito, nekakva hrvatska Mason-Dixon line, što dijeli naš Sjever od našega Juga, naš europski Zapad od našeg balkanskog Istoka. Velikosrpski ideolog, četnički vojvoda dr. Vojislav Šešelj, najčuveniji klijent ranijeg predsjednika našeg Sabora Vladimira Šeksa, tu zamišljenu crta interpretirao je u svom fantazmagoričnom pledoajeu pred Haaškim sudom, kao “sjeverni štokavski limes”. Hrvati štokavci, biva, oni su Srbohrvati, odnosno, naprosto, Srbi, a kajkavci i čakavci ostaci autentičnih Hrvata koje su u 16. stoljeću potisnuli Turci...

No, to su samo vulgarne historicističke teorije jednog egzemplarnog lunatika. Hrvatska je kreacija 18. i 19. stoljeća, baroka i građanske revolucije, a sadašnje cijepnje ima puno više veze s Tuđmanom, društvenim razvojem i ekonomijom. Kad je metropolizirao Hrvatsku, dr. Tuđman velike dijelove zemlje osudio je na zaostajanje, društveno propadanje i decivilizaciju, što se pojačalo uslijed rata, masovnog izbjeglištva i kriminalizacije.
Istočna Hrvatska trenutačno živi od subvencija Zapadne Hrvatske koje prima posredstvom Vlade. To podsjeća na odnos talijanskog Sjevera i Juga što je doveo do secesije sjevernjačke Padanije, odakle su, siti mafije i korupcije sicilijanskog Mezzogiorna, naposljetku poručili njihovim zaštitnicima u glavnome gradu: ‘Ladri di Roma, e finito!’ Dakle: Bando lopovska rimska, gotovo je!

No, politički gledano, taj veliki rezervoar stanovništva zarobljenog u primitivnom lokalnom društvu HDZ danas koristi da osigura kontinuitet svoje političke prevlasti. To smatram katrastrofom s nesagledivim posljedicama, pogotovo ako Slavonija, Dalmacija i Hercegovina zaista postanu ono što je bivšoj Jugoslaviji bilo Kosovo. Kad nastane toliki jaz, on se više ne da premostiti, jer koruptivni mehanizmi pomoći zapravo uzrokuju nazadovanje - događa se “afrički sindrom”, koji izvrsno analizira Dambisa Moyo u svojoj ikonoklastičnoj studiji “DeadAid” (Farrar, Straus&Giroux, New York 2009.)

Istočna Hrvatska najteže je pogođena depopulacijom - stanovništvo Hrvatske ionako se iz godine u godinu smanjuje od 1991., dok je ranije svake godine raslo. To znači da su priče o “bijeloj kugi” obične popovske laži - ljudi bježe iz zemlje, jer je život u primitivnim lokalnim sredinama istočnoga Juga nepodnošljiv, pa radno sposobno stanovništvo bježi u inozemstvo ili u metropolu.

Nije više riječ o ekonomskoj emigraciji kao šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nego o kulturnoj - iz Splita, Osijeka, Gospića i Mostara pobjegli su obrazovani, ambiciozni mlađi ljudi, pa se, primjerice, i maturalne godišnjice mnogih generacija splitskih gimnazija održavaju u Zagrebu. Za usporedbu - prošle je godine prirast stanovništva u Sloveniji iznosio gotovo 20.000 (jako velika brojka za zemlju s manje od 2 milijuna stanovnika), po čemu je ta država izbila u vrh EU. Slovenski natalitet premašuje mortalitet za oko tri tisuće - ostalo čini imigracija s Juga.

Zagreb stvara 80% viška

Industrija u tim zaostalim hrvatskim krajevima potpuno je propala, što je, doduše, nacionalni fenomen, samo što se u Zapadnoj Hrvatskoj stvorila nova, tranzicijska ekonomija. U Varaždinu do početka sadašnje krize nije bilo nezaposlenih. U Zagrebu, postojao je velik manjak radne snage. Po statističkim podacima o rastu novostvorene vrijednosti (rastu GDP-a), Zagreb stvara 80 posto toga viška. U glavnom gradu registrirana su doduše gotovo sva državna javna poduzeća i predstavništva stranih kompanija koje tu plaćaju porez. No, kako se tu također stvaraju troškovi, sasvim je realna procjena da metropolitanska zona sačinjava dvije trećine nacionalnog tržišta. Kad se tome dodaju Varaždin sa sjeverozapadnom Hrvatskom i Rijeka s Istrom, očito je da je sve ostalo, ono što spada u Istočnu Hrvatsku, zanemarivo sa stajališta produktivnosti. Valja pritom posebno voditi računa da se svi veliki nekretninski dealovi prave u Zagrebu i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a na obali samo do Zadra - iza tog limesa, nažalost, nemoguće je provesti bilo kakvu developersku operaciju zbog reketa lokalnih mafija povezanih s komunalnim i političkim strukturama, braniteljskim udrugama, te zbog niskog stupnja građanske svijesti domaćeg stanovništva (situacija koja je sjajno prikazana u talijanskom filmu “Gomorra”). Što je najgore, podaci o rastu GDP-a pokazuju kako se jaz produbljuje - županije Zapadne Hrvatske razvijaju se sve brže, a one u Istočnoj - sve brže zaostaju. To znači da je presudni faktor razvoja kvaliteta lokalne vlasti, a s Kerumom na čelu propala bi i Silicijska dolina!

Decentralizacija resursa


Mogu li se formulirati politike koje bi dovele do preokreta takvog nepovoljnog trenda? Decentralizacija resursa koju zagovara SDP s partnerima u lijevom centru, obje, zapravo, regionalne stranke, korisna je, ali nipošto dovoljna. Problem uopće nije u prometnoj izoliranosti, jer dvije najzaostalije hrvatske pokrajine - Slavonija i Dalmacija  - imaju bolje autoceste od onih koje spajaju Rajnu-Vestfaliju s Bavarskom.

Vrlo uspješnim modelom za kreiranja razvoja pokazalo se, paradoksalno, upravo ono što je pokrenulo taj u cijelosti nepovoljan proces - a to je zagrebačka metropolizacija. Uostalom, prema zaključcima Jane Jacobs, autorice vrlo utjecajnog djela moderne ekonomske sociologije “Gradovi i bogatstvo naroda: Kako se zaista pokreće ekonomski razvoj”, nacionalna ekonomija je fikcija, a metropolski centri stvarni pokretač ekonomskog rasta u svakoj zemlji. To znači da bi i ostatak Hrvatske trebalo beskompromisno metropolizirati, kao što je to bio slučaj sa Zagrebom, unekoliko s Rijekom, pa čak i s Varaždinom, a zatim iščekivati blagotvoran povratni utjecaj društvenog napretka Splita, Zadra i Osijeka, dok bi drugostupanjske sudove i kliničke bolnice u svim ostalim gradovima naprosto trebalo zatvoriti, te odustati od ideje ujednačenog razvoja svih komunalnih središta.

Hercegovina je inozemstvo


Svaki od sedam relativno velikih hrvatskih gradova treba vlastitu televiziju, dnevne novine, sveučilište, kazalište, klinički bolnički centar, muzej moderne umjetnosti i veliki nogometni klub, dok Hercegovinu i Mostar (gdje su novcem iz hrvatskog državnog proračuna sagrađeni sveučilište i bolnica) ipak treba ostaviti u inozemstvu. Možda su te ideje neostvarive fantazije, ali ako ne dođe do dubinske promjene, jaz će se povećavati, pa će doći do teritorijalne konfederalizacije. Zemlja će se stvarno, ako ne i formalno, pocijepati na jednu europsku i jednu balkansku državu.

Klikni na sliku za uvećanje

Denis Kuljiš

Izdvajamo