HRVATSKA TOSKANA

Istra - kako je počela kulturna revolucija u oficirskom ljetovalištu

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 10.07.2010. u 14:40

Igor Nobilo/CROPIX

U 90-e je Istra ušla s imidžem socijalističke destinacije i s turistički nerazvijenim središnjim dijelom. No IDS je odmah shvatio da su turizam i kultura zapravo jedna kategorija.

U gluho doba tople lipanjske noći kolona rasklimanih autobusa usporeno vrluda starom magistralnom cestom koja preko mitskih Žminja i Vodnjana spaja Pulu i krajnji jug istarskog poluotoka s ostatkom “prikoučkarskog” svijeta.

Godina je 1987. i cijeli se Zagreb priprema za veliki sportski događaj koji će do danas ostati upamćen kao jedan od najreferentnijih evenata u povijesti grada. Socijalistička Jugoslavija odlučila je prekršiti temeljna ljudska prava i ukloniti s ulica grada likove koji bi prema sigurnosnoj procjeni mogli bili neprimjereni za pokazivanje svijetu koji u srpnju dolazi u Zagreb na Univerzijadu. Romi, glavni akteri tog prototipa “humanog preseljenja”, prebačeni su u tom noćnom blitzkriegu starim autobusima iz glavnoga grada u ionako polupustu i poluotpisanu Istru.

Što je donijela Univerzijada

Velik broj njih i danas živi u središtu Pule, no većina Roma pristiglih iz Zagreba smještena je u srednjovjekovnoj urbanoj jezgri Vodnjana. Jedinstvenu vodnjansku atmosferu u svom je dokumentarcu “La Strada” iz 2004. sugestivno prenio redatelj Damir Čučić. Tragika povijesti grada s tisućljetnom poviješću - koji od Pule dijeli tek desetak kilometara ravnice - dobila je tako novu epizodu.

Do dolaska Roma 40-ak su godina zjapili sablasno prazni nizovi građanskih kuća, u kojima su u središtu Vodnjana svojedobno živjeli talijanski karabinjeri i carinici “uvezeni” s juga Italije. Iako uglavnom više ne žive u centru grada, preostali Bumbari - kako sebe ponosno nazivaju vodnjanski Talijani - i danas su aktivni u očuvanju specifičnosti svog kulturnog identiteta, zeznutog talijanskog dijalekta. Univerzijada je, međutim, za Istru i ovu priču važna i zbog jedne druge stvari koja je, za razliku od tajne “Operacije Romi”, izvedena polulegalno.

U igri su bili ogromni budžeti koje je ocvali socijalizam široke ruke prosipao u promociju države čija se propast već naslućivala. Lokalna je radiopostaja, u sustavu Radiotelevizije Zagreb, “naslijedila” tako od svoje centrale, za tadašnje prilike, najmoderniju studijsku opremu. Utemeljen je tako legendarni Studio 3 Radio Pule koji će naredno desetljeće biti jedan od važnih elemenata u formiranju novog kulturnog, ali i političkog identiteta Istre.

Osim gostionice Vodnjanka, te kultne gastro-socijalne institucije, lokalnog debatnog centra, smještenog uz rub magistralne ceste, 90-ih će Vodnjan i okolica dati i najvažnije aktere glazbene i pop-kulturne scene, ljude kojima je obližnja Pula bila downtown iz kojega su krenuli u postavljanje novih standarda ostatku zemlje. Deset godina kasnije ovdje će noću snimati Alen, Livio, Edi, Gustafi ili Tamara. Osobno svjedočim kako je Radio Pula za Istru 90-ih značila isto što i Zvečka za Zagreb 70-ih.

Slučajno ili ne, projekt Istarskog preporoda, sveistarska kulturna revolucija na svim platformama, brzinom raketnog pogona započeo je realizaciju svog master plana kada se raspala Jugoslavija. Suprotno od barokno-folklornih političara rane hadezeovske ere koji su u slobodno vrijeme u metropoli obožavali petljati po kulturi i jeziku, vladajuća istarska politika prirodno je prepoznala mindset najaktualnijih svjetskih trendova kao vlastiti sklop. Ne čudi stoga kako su Gustafi svirali sve rane ideesovske skupove, a marketinška agencija njihova lidera Edija potpisivala vizualni identitet stranke. Paralelno, istarski HDZ je angažirao Alena i Livija. Edi se preziva Maružin, Liviju je prezime Morosin. Očevi su im braća. Oba spadaju u red najznačajnijih autora u regiji.

IDS je odmah shvatio kako su turizam i kultura jedna kategorija. U pjesmi, na meniju, u cijeloj ispričanoj priči. Dio je Istre IDS automatski doživljavao baš onako kako je HDZ doživljavan u ostatku države. Kao antipatična vladajuća stranka. IDS je, međutim, odlučno krenuo s obračunom s kulturnim i turističkim stereotipom na svim razinama. Vladanje vještinama političkih i marketinških komunikacija kakvo je IDS tada pokazao bilo je u političkom ostatku Hrvatske nepoznanica. Za pronalazak pravog modela razvoja bilo je dovoljno tek malo zdravog razuma koji je nalagao studijsko putovanje u pokrajinu sjeverne Italije.

Toskanski model vrištao je gotovo identičnim geografskim, povijesnim i kulturnim predispozicijama. U 90-im je ta razvijena talijanska pokrajina ušla s rutiniranim poslovnim modelom te globalno prepoznatim destinacijskim identitetom. U 90-im je najzapuštenija pokrajina Habsburškoga carstva, znana u tadašnjoj Rijeci kao “sirotica Istra”, ušla izbrazdana jednim od najcrnjih stoljeća u svojoj gadnoj povijesti: partizanima, iredentom, komunistima, nacistima, fojbama, lošim vinom...

U 90-im je Istra ušla s imidžem ferijalne socijalističke destinacije, Savudrije i Fažane te zaostalim masovnoturističkim konceptom u zapuštenim i depresivnim turističkim centrima zapadne obale, u Poreču ili u Umagu.

Rovinj je pokušavao uzgajati nekakav slabašni kulturni život, a ljepotica se Pula iz bivše Arsenalove spavaonice (u prvoj polovici 20. st.) za komunizma prometnula u ofucano središte dekadentnog JNA-ovskog spleena. Bivše velebne austrougarske morske utvrde pretvorene su nakon 2. svjetskog rata i pola stoljeća totalne nebrige u zapuštena smetišta čijom su devastiranošću bili šokirani prvi posjetitelji nakon odlaska mrske vojske. Pedeset su godina vojnici s tranzistorima na uhu nedjeljom besciljno tumarali Pulom. Još gora slika od one u tadašnjem Maksimiru. Oficiri su u međuvremenu uživali na plažama zatvorenih područja svojih kasarni smještenih u zonama nulte kategorije uz samo more. O uzurpaciji Brijuna da ne govorimo. Danas tamo slobodno možemo ići u Šerbedžijin teatar.

Život na sjeveru

U 90-e je Istra ušla bez svojeg središnjeg dijela; unutarnja Istra je bila nepoznat turistički pojam. Šetnja prekrasnim, ali zapuštenim ili pak ruiniranim selima izazivala je još krajem tih 80-ih postapokaliptični doživljaj. Pokoja gostiona s katastrofalnim uvjetima, možda tek ponešto života na sjeveru. Gornja Bujština/Alto Buiese i legendarna Istarska konoba s najljepšim pogledom u regiji. Danas i strateški jako važnim; kompletan Piranski zaljev vam je s jedne strana, dok pogled s druge seže u daljine umaško-novigradskog područja, u doba socijalizma poznatog pod zajedničkim nazivnikom Bujština. Buje su, naime, po izvrnutoj logici morale biti administrativnim središtem turistički razvijenijim Umagu i Novigradu.

Rudari i menadžeri

U 90-e je Istra ušla s tom konobom čiji je jedini realni adut bila velika terasa, sve ostalo bilo je porazno, a vino, malvazija - kako su ga i tada zvali - bilo je neprozirne žarko žute boje, boje cekina, dok je after taste moguće opisati kao iskustvo svojstveno halucinogenim tvarima. Iako su okolna polja, sve do kuda se širi panorama s terase Istarske konobe, već i tada bila prepuna zasada vinove loze, “vino” je iz čudnih razloga stvarano u kućnim laboratorijima.

Toskana je u 90-e ušla sa strogo definiranom vinskom strategijom, razvijenim brendovima, tržištem i avangardnim fantazijama o supertoskanskim vinima. U Istri su, dakako, konobari uvezeni s istoka Jugoslavije obučeni u borosane i isprane pingvinske odore znali tek reći “... hoćeš li crno ili bijelo?” S napomenom da ste kod oporog kvaziterana mogli proći i daleko gadnije nego kod njegove “kemijske sestre” malvazije.

Konoba je, naravno, bila u vlasništvu dosadnog pretprivatizacijskog umaškog Istraturista. Malo dalje, niže, niz glavnu ulicu gornjega dijela Momjana, smjestila se daleko neuglednija, mala konoba s tek nekoliko stolova, bez pogleda, ali nekako domaća i topla konoba Rino. Krajem 80-ih velika “socijalistička” Istarska konoba zjapila je uglavnom prazna, dok su redoviti nedjeljni gosti iz obližnjeg Trsta, uglavnom porijeklom s ovih slikovitih brda sjeverozapadne Istre, preferirali konobu Rino. Doduše, ni ovdje vinska ponuda nije bila drastično drukčija od susjedstva, no atmosfera je bila intimnija, a hrana nešto jestivija. Pogled ste ionako dobili ako ste se nakon ručka popeli još nešto više, na uzvisinu gdje se smjestilo seoce San Mauro.

S platoa mjesne crkve bit ćete nagrađeni poboljšanom verzijom momjanskoga pogleda na nekoliko susjednih država. S druge, istočne strane Istre u Raši, novokomponiranom rudarskom gradiću, stiješnjenom u rukavcu mitske rijeke Raše, početak 90-ih značio je i početak posljednjeg desetljeća rada zadnjeg rudnika u Hrvatskoj, rudnika aktivnog još od 18. st. Na brdu iznad radničkih kuća serpentine vas dovode u predgrađe Labina, gdje su napuštene rudarske hale eksperti “kulturnog menadžmenta” Zahtila i Farkaš začas pretvorili u hram postindustrijske pop-kulture nizom avangardnih intervencija u prostor i u program. U fluidnom projektu LA Express povremeno je sudjelovao i Massimo Savić. Posve drukčiji život nego na pitomijem i “mekanijem”, srednjoj struji sklonijem jugu, koji je katapultom, izravno iz Studija 3, u ostatak cijele zemlje lansirao hit “Ja ne moren bež nje”. U eteru dancea i kojekakvog seljaštva novohrvatske estrade, odjeknuo je Alen Vitasović iz Orbanića kraj Vodnjana, progovorivši napokon jednim razumljivim i urbanim pop-jezikom.

Glazba kao vino

Lokalni dijalekt dodatno je pojačao univerzalni ugođaj pjesme. Arhitekt cijele priče bio je mladi Livio Morosin, najsnažniji autor hrvatske pop-glazbe. Uskoro će 50-a, no nikada nije kasno za zrela remek-djela, rekao bih kao štovatelj Dylana, Cohena ili JJ Calea. U ranim Livijevim pjesmama osjetio se John Hiatt baš kao što su rana vina mladoga Franka Kozlovića odavala metode vinara iz Toskane i ostalih vinskih velesila. U ranim Gustafima jako su se čuli Texas Tornados ili kasnije Los Lobos, baš kao što je novi “urbani” vinar dr. Ivica Matošević, gradski dečko iz Pule, započeo put k jednom od najcjenjenijih hrvatski vinara i znalaca, otkupljujući grožđe od raznih uzgajivača vina na jugozapadnim položajima.

Negdje tamo gdje se glasoviti Limski kanal oštro iz mora zabija u kontinent pa, legenda kaže, prodire sve do središta Istre, grada Pazina gdje završava u čuvenoj Pazinskoj jami. Onoj povezanoj s Julesom Verneom. Čiji brend je danas također djelić u “velikom puzzleu” brendirane Istre. Samo 20 godina kasnije Ivica Matošević u obližnjim Krunčićima posjeduje vinsku hacijendu. Stalnom modernizacijom cjelokupne tehnologije proizvodnje i promocije, sustavnim isprepletanjem istarske vinske i kulturne priče, Matošević, Kozlović, Coronica i ostali prvoborci novoga vala istarskog vinarstva otvorili su put novom shvaćanju vinske kulture ne samo u Istri već i u cijeloj Hrvatskoj.

Dečki se sada mogu baviti i ozbiljnim vinima, baš kao što Gustafi uporno snimaju sve bolju i zreliju glazbu.

Glazbu koja baš poput najboljih istarskih vina može poslužiti kao metafora za Istru općenito. Istru danas koja je na modelima Toskane, Los Lobosa, world trenda u ruralnome turizmu i urbanizmu, modernih hotelskih koncepata i nadasve odlično ispričane priče pronašla svoju autentičnost i razlikovne prednosti te ih znalački - by the book - prometnula u novu vrijednost. Politika je pak sukladno strateškom marketinškom planu poticala kontrolirano brendiranje svega i svačega iz bliže i dalje istarske povijesti.

Unatoč poslovičnim političkim nesuglasicama, cijela se Istra lako pronašla u novostvorenim platformama za biznis, veći ili manji. A rijetko tko nije imao - ako ne do jučer bezvrijedan i teško pristupačan komad zemlje uz samo more koji je ozbiljan investitor u turistički sadržaj otkupio za basnoslovne pare - onda barem neku staru kamenu kuću tu ili tamo, na jugu ili sjeveru Istre, od Barbana do Vodnjana ili na vrhu istrorumunjske Ćićarije... Ili barem dobru volju da svira u bendu, bude župan Istre ili pak radi na nekoj recepciji.

Uskoro je to shvatio i ostatak Hrvatske pa je svatko moderno poslovno osviješten i dovoljno bogat započeo svoju avanturu u maslinarstvu, vinarstvu, boutique hotelijerstvu, rock & rollu ili na filmu. Svatko poduzentniji je baš za svoj festival htio osvojiti neko istarsko brdo, dolinu ili slikoviti gradić, filmaši su došli snimati ljude, običaje i spotove, dizajneri redizajnirati, a veliki ulagači kalkulirati... Ne čudi stoga da je “doživotni” CEO Istre, Nino Jakovčić, započeo konkretizaciju svoje strategije totalnog brendiranja Istre upravo u segmentu vina u čijem je marketiranju, uostalom, imao i obiteljsku tradiciju. Ne čudi da mu je cijeli vizualni imidž kreirala pulska avangardna dizajnerska scena.

Nekad učmali Umag

Da se, poput nešto kasnije Emila Tedeschija, odmah legitimirao kao pripadnik rock miljea. Unatoč povijesnoj sklonosti opiranju ovima i onima, Istru je početkom 90-ih neslužbeno ujedinio projekt novomilenijske Istre. Mračnome vinu iz zapuštenih konoba i prljavih restorana bez duha, obezvrijeđenom brendu malvazije, sorte s božanstvenom poviješću, preko noći je kao Pepeljugi vraćen identitet. Podrumarstvo je bilo ona druga polovica formule uspjeha koja je priječila da se urod sa silnih zasađenih površina zapadne Istre prometne u kvalitetan proizvod, kasnije u ozbiljan brend.

Rođen je tako, pod strateškom paskom MC-a Nine, odmah početkom 90-ih novi val istarskih vinara. Rođena je neka nova nova Malvazija, definiran novi brend. U jednom su se trenutku svi elementi nekako povezali u jednu cjelinu. Nekadašnja teška atmosfera radničke i vojne Pule, koja je, u anarhičnoj atmosferi raspada Juge pogodovala je razvoju “teške” rock-scene u kojoj su se profilirali odlični Messerschmitt ili Spoonsi. Osnovan je Art & Music Festival, klub Uljanik je stekao status kultnoga kluba.

Scena je podsjećala na novovalnu euforiju 15-ak godina ranije. Nakon početnih teških tonova, cijela se situacija razvedrava, počinje ubrzani razvoj cijele Istre, fuzija mora i kontinenta poluotoka pa i glazba poprima meksičko-teksaške boje u istarskoj interpretaciji. Toskanski utjecaj naučio je Istru kako sve raznolikosti valja ponuditi kao destinacijsku cjelinu pa je poluotok u pravome smislu počeo funkcionirati kao jedna jedinica, jedan grad. Ujutro sjedite u prozračnome kafiću u Stella Marisu, u modernom ATP centru i čekate meč.

Centar je smješten na dojučerašnjim močvarama, mjestu gdje je još 80-ih bio smješten grozan kamp poznat prvenstveno po rojevima komaraca. Stara jezgra Umaga, ranije zabranjena za ulaz pod prijetnjom batina lokalnih huligana, prometnula se u pješačku zonu prepunu privlačnih kafića i restorana. Istraturist, sada predvođen španjolskim destinacijskim menadžerima, preporodio je s ostalim investitorima, nekad zaboravljeni grad Zone B, učmali Umag, baš kao što su Adris, odnosno Maistra, vratili ozbiljne turiste i investitore u najveličanstveniji istarski grad i njegovu okolicu.

Astrolog iz Višnjana

Već u drugome dijelu ljetnoga dana, uoči predstojeće špice ljeta 2010., imat ćete gadnih dilema gdje i što dalje. U ugođajem nenadmašnom Savičentu, gdje se već desetu godinu zaredom Snježana Abramović brine za prvorazredni “neverbalni” i plesni doživljaj u regiji, ili pak u Motovunu, povijesnom gradiću središnje Istre, čije je ime danas postalo sinonimom filma i manifestacije kojom je Rajko Grlić razbio mit o dosadnim državnim filmskim festivalima. Iako je vladajuća politika i ovdje odigrala ulogu, izdašno sponzoriravši manifestaciju koja se nonšalantnošću rugala uštogljenoj Puli, valja priznati kako je u konačnici to bilo korisno i za repozicioniranje staroga pulskog festivala. Ili za prometanje pulskog amfiteatra, gdje nastupaju svjetski renomirani glazbenici, u najatraktivniju ljetnu pozornicu ovih prostora.

Valja poslušati koncert Tamare Obrovac, koja je istrianu prevela na jazz jezik daleko probivši lokalne granice svojim autentičnim glazbenim iskazom. Ili, jednostavno, nakon večere u nekoj od nezaboravnih konoba koje su se redom prilagodile novom stoljeću, otići gledati zvijezde u slikoviti Višnjan gdje je astrolog vizionar Korado Korlević uspio ostvariti svoju veliku viziju i preseliti zvjezdarnicu iz svojega stana u velebni astrološki centar. Ili se možda tek uputiti s enofilom i glazbenikom Edijem Maružinom iz Gustafa na vožnju po skrivenoj mreži “bijelih” cesta. Usput možete svratiti na kakvu feštu vrhunskih maslinovih ulja.

Vodeći hrvatski dizajneri poput Brukete i Žinića, Cuculića, Turkovića i Šesnića uključeni su u ovaj ili druge segmente dugoročnog definiranja vizualne interpretacije novog identiteta Istre. Ili pak tartufi za koje, osim stanovnišva užeg buzetskog područja, do 90-ih nitko nije ni čuo. Čak je i šparuga, koja raste diljem domovine pretvorena u autentični gastro brend, da ne govorimo o danas trendovskoj rikuli, koju smo kao djeca doživljavali kao beskoristan korov. Sredinom 90-ih se “cijela” Hrvatska i okolna regija masovno ljeti počela ritualno seliti u Pulu i Istru na “kulturni turizam”. Istra je uz krajnji luksuz ponudila i odgovarajuću filozofiju “studentskog” turizma pa svoju publiku adekvatan i pristojan smještaj čeka i u kampu podno motovunskoga brijega. Osamljenim brdima odjednom je udahnut neki novi život, napuštena i devastirana sela na čijim su kućama još vidljivi grafiti iz 2. svjetskog rata počela su ga živjeti punim plućima.

Valja otići usput na Brijune, uz neku od čarobnih noćnih kazališnih predstava u kakvoj romantičnoj uvali, provjeriti što su tamo skriveni od očiju javnosti radili utemeljitelj modernih Brijuna Paul Kupelwieser ili pak nasljednici Tito i Tuđman. Koji su se kao državnici bezočno uvalili u ono što je sagradio i izmislio kontroverzni austrijski industrijalac. Najteže je išlo s hotelima na obali Istre. Obnavljati objekte iz 60-ih ili graditi nove hotele, bila je dilema novih vlasnika. Unutrašnjost je u jednome trenutku pretekla obalu Istre. Tek u zadnje vrijeme zasjali su i u tom segmentu biseri poput jednog Monte Mulinija.

Šta bi nona rekla

Nekadašnja siromaška kužina koja je pripravljala fuže ili pljukance “na buru”, dakle brašno s čistom vodom bez ikakvih dodataka, ili fritaju s maslačkom, odjenula je postmodernističko ruho i ponudila cijeli niz slasnih kombinacija moderne i fuzijske kuhinje. Odjednom su stvorene nezamislive perverzije, spoj siromašne i luksuzne kuhinje, poput “kraljevskih pljukanaca s tartufima na krunici od sira”. Moja bi pokojna nona zasigurno mislila kako je došao kraj svijeta kada bi čula za ove kulinarske konstrukcije. Valsabbion u Pješčanoj uvali među prvima je uklesao svoje ime u kamen temeljac nove hrvatske gastronomije. Danas svatko želi imati originalniju i ukusniju hranu, ugodniji smještaj, uzbudljiviji program, no poveznica svega je bila i jest opća pozitivna atmosfera koja je Istru jednostavno nametnula kao benchmark ostatku zemlje.

Ljeto 2010.: Jazz, barok, film i ekskluzivni ambijenti

Kraj prvog desetljeća novog stoljeća Istra je dočekala rutinirano. Nema, doduše, više one početne euforije, što je i normalno. U ljeto 2010. godine ušlo se s već etabliranim, ali jednako tako i novim manifestacijama koje iznova podižu ljestvicu. Legendarni jazz promotor Dražen Kokanović, neslužbeni resident Monte Mulinija, u četvrtak je u taj ekskluzivni ambijent doveo Kurta Ellinga, najboljeg jazz pjevača na svijetu. Tamara je ovaj vikend na bajkovitom otočiću Sveti Nikola, smještenom odmah ispred Poreča, krenula s prvim izdanjem prestižnog Valamar jazz festivala. U Rovinju traje festival barokne glazbe, a povijesnim zidinama Dvigrada i okolice odjekuju zvuci rane glazbe.

No to je tek početak, Rajko i Igor krajem mjeseca po dvanaesti put pozivaju ekipu na urnebesni filmski tulum u Motovun, nekako paralelno će Sneki već jedanaestu godinu zaredom dovesti vrhunski moderni ples na snene uličice predivnog Savičenta. Pula ove godine ima svoje 57. izdanje, početni antagonizam Pula - Motovun (čitaj HDZ - IDS) ispuhao se, pa ove godine i sam Rajko Grlić predstavlja svoj film na domaćoj filmskoj smotri.

Ostatak turističke Hrvatske polako hvata korak s poluotokom, no drastična repozicija koju je Istra doživjela u zadnjih dvadeset godina ostaje jedinstvenim i školskim primjerom kvalitetnog destinacijskog menadžmenta.

Izdvajamo