ZAGREB - U New York Times Style Magazineu izašao je člančić o novim sandalama španjolske kuće Camper pod naslovom “Što bi danas obuo Isus”. Camperove sandale krajnje su jednostavne a visokostilizirane, načinjene od žice omotane crvenom plastikom kakva se koristi kao lanac za zaključavanje bickla.
Žicu pridržavaju omče od čvrsto upredene crne industrijske gurtne - sve skupa doima se jako robusno, a elegantno. Bi li Isus htio danas ostaviti dojam elegancije? Je li uopće polagao na izgled? Čovjek ili polubog koji ima poslanje, ima prilično jasne ideje o svemu, pa i o odjeći, makar joj i ne poklanjao posebnu pažnju...
Zašto postoji Yamamoto
Che Guevera, primjerice, imao je veći utjecaj na modu od Kenza, iako nije iskazivao modnu samosvijest, nego se odijevao primjereno misiji gerilca u angolskom i bolivijskom šipražju. Stvar je u tome što su milijuni poslije emulirali njegov izgled - ukratko, pretvorio se u modnu ikonu.
I druge revolucionarne vedete imale su izrazit osobni stil, primjerice Angela Davis, Andreas Baader, Jean-Paul Sartre ili Mohammed Abdel Rahman Abdel Raouf Arafat al-Qudwa al-Husseini, za prijatelje i novinare Yasser Arafat.
Naravno, današnji Isus ne bi opet bio bijelac, Duererov idealnotipski dolihokefalni Nijemac, nego tamnoputi muškarac, možda Sudanac, izdanak potentne afričke rase!
Isus bi se danas, valjda, odijevao kao Slavoj Žižek. To kako Žižek izgleda mogli bismo nazvati nultim stupnjem mode, posudivši kategoriju iz Barthesova sustava.
Možda je Žižek uspio riješiti onu vječnu dilemu s kojom je glavu razbijao ne samo Roland Barthes, već i Coco Chanel: koji odjevni predmet ti nosiš, a ne on tebe. Je li uopće moguće odjenuti nešto što ne progovara o tvojoj ideološkoj, financijskoj, kulturološkoj pozadini?
U Village Voiceu davno je pisalo kako Yamamoto postoji da društvo iz Sohoa ne bi moralo na svakom partyju iznova objašnjavati: “Znate, ja volim crno jer crno je stav, ono je za intelektualce, za nas lijeve liberale koji stanujemo južno od ulice Houston i grozimo se životinjskih masnoća i hrane bez deklariranog biološkog podrijetla...”
Dakle, Isus bi vjerojatno nosio te Žižekove hlače na kojima nije istaknuta marka, isprani T-shirt, generičke cipele neprepoznatljivog proizvođača...
No logo look
Ili taj no logo look previše vuče na Naomi Klein, što je opet izricanje stava, ideologije, statusa u društvu?
Odijevanje je, naravno, povezano sa socijalnom i kulturalnom pozicijom, a u projekciji Isusove današnje role stvari se kompliciraju - jer je svijet različit od onog antičkog. Teško je zamisliti da bi se Isus sad pojavio u zapadnom krugu da tješi i pruža nadu bogatim liberalima i lumpenproleterskim klijentima socijalne države - ni u antici, nije se pojavio među Feničanima i Grcima, gdje bi, uostalom, doživio neuspjeh na prvom koraku.
Bila mu je nužna revolucionarna situacija, prevratno stanje u kakvome se nalazila Palestina u doba Avgustova principata. Politička kontrola i pritisak okupacijskih vlasti ondje su u doba njegova rođenja uzrokovali stvaranje pokreta otpora, čiji su se pripadnici nazivali Zelotima.
Do eksplozije dolazi deset godina kasnije - Avgust je službeno uzdignut u božanstvo, što znači da je careva bista morala biti podignuta u svim lokalnim hramovima, uključujući i jeruzalemski Jahveov templ, utvrdu monoteizma, koji je na razvalinama Solomonova hrama sjajno obnovio Herod.
To će izazvati pobunu i rat polovicom prvoga stoljeća nove ere, opisan u djelu briljantnoga Josipa Flavija, Simona Sciame staroga vijeka. U kaznenoj ekspediciji Vespazijanov sin Tit razorit će Hram, od kojega je ostao samo Zid plača, no otpor nije bio ugušen i revolucionarne ćelije stale su se stvarati posvuda po Judeji, pogotovo u nepristupačnim dijelovima oko Mrtvoga mora.
Što kaže Badiou
U drugom stoljeću tu će buknuti novi ustanak, pa car Hadrijan poduzima novu kaznenu ekspediciju. Sravnio je sa zemljom pedeset gradova, oko tisuću sela i pobio 580 tisuća ljudi (prema podacima iz rimskog izvora).
Na razvalinama Hrama podigao je svoj i Jupiterov kip. Preživjele sudionike posljednje židovske intifade prodao je u ropstvo ili izagnao u dijasporu, a naziv “Judeja” izbrisao s karte te zamijenio imenom “Palestina”...
No, bilo je prekasno. Revolucionarni virus nezadrživo se širio. Zaboravljeni Isus, tip kojega su sudskom greškom ili po slijepoj logici represije pribili na križ negdje potkraj Avgustove vladavine, postao je paragon pokreta koji je organizirao neki Pavao iz Tarza.
Farizejski intelektualac, dakle ortodoksni rabinski judaist koji se istakao u progonu kršćana, doživio je obraćenje i postao lider crkve koja će promicati prvu globalnu religijsku ideologiju.
Dotada, vjera se širila jedino osvajanjem, asimilacijom, pošto bi poraženi priznali bogove pobjednika, no kako je Rim bio prva civilizirana, građanska država, što znači da je njegov imperijalizam podrazumijevao vjersku toleranciju, preuzimao je i tuđe kultove, od ratničkog Mitrina (kojega je, primjerice, štovao Dioklecijan) do magijskog Izidina i soteriološkog Isusova.
Pavlova revolucionarna ideja proširila se tako po cijelom zapadnom svijetu. Pavao je, naime, dokinuo rasni i kulturalni okvir judaizma. Jednu autarkičnu vjeru pretvorio je tako u eksportni brend. Eshatološku ideju - iskupljenje koje obećava pojavu Mesije - fortificirao je militantnim prozelitizmom. Kraj svijeta, raj ili pakao - ne postoje “innocent bystanders”.
Alain Badiou, francuski filozof rođen u Magrebu kao i sv. Augustin, inače bivši maoist, možda najutjecajniji europski mislilac današnjice, tu pavlovsku militantnost određuje kao osnov kršćanske ideologije. Njegova bliskog suradnika i koautora, Slavoja Žižeka, to je navelo da Pavla usporedi s Lenjinom.
Zapravo je Pavao bio i Marx i Lenjin, pošto su njegove Poslanice, najstariji autentični dio Biblije, funkcionirale kao “Grundrisse der Kritik der Politischen Oekonomie”, a Crkva koju je Pavao stvorio, poput Treće Internacionale... Okolnosti Isusove misije u antičkom političkom kontekstu pokazat će nam u kakvoj bi se roli pojavio danas.
Skriveni imam
Današnja globalna velesila koja vojnim i političkim sredstvima guši otpor u zaostalim azijskim društvima, gdje je fundament religije važniji nego državni ili nacionalni okvir - to je liberalna Amerika u pohodu na uporišta radikalnog islamizma. Isus bi se, dakle, sad pojavio kao islamistički militant, ali, naravno, ne kao Zelot i pripadnik Al Kaide, nego kao vjerski i etički reformator.
Odcijepio bi se od tradicijskog Islama, donijevši neku novu univerzalističku poruku, što bi bila zapisana kao novozavjetni postskriptum Kur’anu. Njegovi sljedbenici proglasili bi ga vjerojatno skrivenim imamom, nasljednikom Muhamedova nećaka Alija, kao što se i Isusa smatralo jednim od pripadnika Davidova plemena, među kojima se trebao pojaviti Mesija. Islamski bi ga sud zbog te blasfemije po kanonskom zakonu, naravno, osudio na kamenovanje.
Ako bi se to dogodilo u Saudijskoj Arabiji, Afganistanu ili Pakistanu, američka diplomacija ne bi se htjela ili ne bi mogla umiješati u nadležnost lokalnih vlasti - oprala bi ruke... No, pitanje je, doista, koju bi sredinu islamski Mesija odabrao za svoje prozelitsko djelovanje?
Isus je odabrao Jeruzalem, kao središte judaizma, a ne Babilon, drugu metropolu blisokoistočnog spiritualizma, gdje se nalazila drevna židovska dijaspora.
U suvremenom islamskom svijetu imaš Teheran, gdje dobro prolazi svaka islamska militantna religijska inicijativa, imaš, također, starinsko i okoštalo kairsko sveučilište Al-Azhar, gdje dominira učenost, dok je istodobno pod čvrstim nadzorom Mubarakova režima.
Ondje muslimanski Isus ne bi potrajao ni pet minuta, ali bi završio u zatvoru ili u ludnici kao fanatik, a ne na stratištu kao mučenička žrtva. U plemenskoj i zatucanoj Saudiji prošao bi još i gore - čak je i Usama bin Laden morao za svoje zelotsko djelovanje napustiti Džedu, pa se zaputiti na periferiju islamskoga svijeta, u Sudan i Afganistan. U Pakistanu je situacija zaista prevratna, a u Palestini, na obali Gaze, traje permanentni rat, no ondje bi se izgubio među desecima hamasovskih martira...
Duh sveti plasirao bi ga stoga u Pakistan, najvjerojatnije u Islamabad. Ondje bi djelovao kao filozof, a ne kao gerilac, bio bi vođa sljedbe, što na indijskom potkontinentu, poznato je, lako poprimi epohalne razmjere.
Njegovo učenje proširilo bi se zatim diljem Amerike, koja je vječito žedna religijskih ekstatičnih iskustava, pa bi to izazvalo Treće buđenje, koje više ne bi, poput Drugoga, bio eurocentrični, anglosaksonski, protestantski kršćanski pokret.
Duboke populacijske i kulturalne mijene otvorile su suvremeno američko društvo izvornoj duhovnosti Trećega svijeta. Nije li se to već iskazalo šezdesetih godina, s uspjehom preč. Eliaha Muhammada i Malcolma X-a te širenjem njihove sljedbe Crnih Muslimana?
No, sve su to afroamerički zeloti, a ne pravi, pavlovski militanti, koji osvajaju um i srce. Više su to pacifistički budisti, a budizam, vjerska ideologija kapitalizma, kako bi rekao Žižek, već je prodro u sve sfere zapadnog društva, onako kako bi to mogla i nova poruka novog islamskog Mesije...
Etablirani likovnjak
Pošto smo postulirali hipotetičku idejnu, političku i kulturalnu poziciju suvremenog Krista, možemo razriješiti i početno pitanje o tome kako bi on danas izgledao u modnom smislu, posluživši se istim primjerkom New York Times Style Magazinea koji svoje proljetno izdanje 2009. posvećuje muškoj modi.
Na posljednjoj stranici prikazan je Steve McQueen, ne glumac nego umjetnik i filmaš, autor filma o Bobbyju Sandsu, pripadniku provizionalnog krila Irske revolucionarne armije, prošle godine nagrađenog u Cannesu. McQueen nije neki londonski radikal marginalac, nego etablirani likovnjak, koji Veliku Britaniju ove godine predstavlja na Venecijanskom bijenalu.
Accessoire intelektualaca
Završio je najbolje engleske škole, primio ugledne nagrade (Turner’s Prize), a od kraljice jedno od najviših odlikavanja (Officer of the Order of the British Emipre, OBE). No, velikom artistu svojstveno je da, kao medij duha vremena, transcendira svoj socijalni status. Na fotografiji u N. Y. Timesu nosi proljetni kilt koji je dizajnirao njegov prijatelj, posljednji mag intelektualne mode, Yohji Yamamoto.
Uz običnu bijelu košulju nosi palestinski kefija-šal, accessoire koji su usvojili lijevi europski intelektualci te antiglobalistička mladež, crvene cipele nalik su na one Pradine koje nosi papa.
Isus, dakako, ne bi nosio dizajnersku, “firmato” odjeću, njegov kilt bio bi jednostavna pregača, a obuća, umjesto Camperovih sandala ili ovakvih šminkerskih antilop-cipela, fejk-tenisice kupljene za nekoliko rupija na nekom dalekoistočnom bazaru.
I, naravno, današnji Isus ne bi opet bio bijelac, Duererov idealnotipski dolihokefalni Nijemac, nego tamnoputi muškarac, možda Sudanac, izdanak potentne afričke rase!