Ivan Đikić sletio je u zračnu luku Frankfurt, a zatim na putu kući svratio u svoj laboratorij na Sveučilištu Goethe.
- Let iz meksičkog Cancuna, gdje sam bio na konferenciji, preko Washingtona trajao je 16 sati. Bio sam kratko u laboratoriju, zatim odvezao djecu u školu, dok popodne moja najmlađa kći Emma ima božićnu zabavu u vrtiću - kaže mi Đikić.
Istraživač na mlazni pogon
Taj svjetski priznati istraživač tumora kao da je na mlazni pogon: direktor je Instituta za biokemiju Sveučilišta Goethe gdje je istodobno i profesor medicine te direktor Frankfurtskog instituta izvrsnosti (FMLS) koji je svečano otvoren 16. prosinca. Planiranje i gradnja zgrade te regrutiranje 180 istraživača za FMLS, u koji je njemačka država Hessen uložila gotovo 27 milijuna eura, trajalo je pet godina.
- Željeli smo utemeljiti interdisciplinarni institut koji nudi novu organizacijsku strukturu za istraživanja znanosti o životu - rekao je Đikić na otvaranju FMLS-a.
Iako živi i radi u Frankfurtu te mnogo vremena provodi na putovanjima, Ivan Đikić je stalno prisutan u našoj javnosti. Njegovi istupi u medijima hrabri su i beskompromisni, često drži popularna predavanja u školama i za građanstvo, a s kolegom prof. Janošem Terzićem na Medicinskom fakultetu u Splitu vodi laboratorij za biologiju tumora. Đikić, k tome, godinama financijski pomaže udrugu Civitas kako bi pomogao djeci s teškoćama u razvoju.
- Znanstvenik mora biti društveno angažirana osoba - odlučno kaže Ivan Đikić (45). Njegova iskrenost i odlučnost u istupima priskrbila mu je simpatije široke javnosti, ali i neprijatelje u onom dijelu hrvatske akademske zajednice koji se umjesto znanstvenim i stručnim kriterijima vodi maksimom “ja tebi, ti meni”.
Zbog takvih je nerijetko imao problema: jedni su ga optuživali da je neprijatelj države, a drugi su slali anonimna pisma njegovim šefovima u Frankfurtu. No Đikić je čovjek principa i od njih ne odustaje ma koliko visoka bila cijena.
Sukob s ministrom
Tako je, braneći ideju MedILS-a među prvima stao na stranu Miroslava Radmana kada se francuski akademik sukobio s bivšim, vrlo moćnim HDZ-ovim ministrom znanosti Draganom Primorcem. No šest godina nakon toga nije štedio ni Radmana te mu je javno prigovorio da zlorabi ideju MedILS-a pokušavajući ga iz neprofitne ustanove pretvoriti u privatni institut.
Rođen u obitelji ekonomistice i veterinara, Ivan Đikić diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu s prosjekom 5.0. Zatim se usavršavao u New Yorku u laboratoriju slavnoga Josepha (Josipa) Schlessingera, jednog je od najcitiranijih znanstvenika današnjice, podrijetlom hrvatskog Židova, rođenog 1945. godine u Topuskom.
- Kod Yossija, kako zovem Schlessingera, spoznao sam da se želim baviti istraživanjima tumora. To je bila prekretnica u mojoj znanstvenoj karijeri: ako ikome trebam zahvaliti za uspjeh, to je Schlessinger - rekao mi je jednom prigodom Đikić.
Nakon doktorata iz molekularne biologije Đikić se 1997. godine zaposlio u prestižnom švedskom Ludwigovu institutu za istraživanje raka u Uppsali.
No iznenadna smrt trogodišnje kćerkice Karle učinili su Đikiću i supruzi Ingi, njegovoj studentskoj ljubavi, život u Uppsali nepodnošljivim te se krajem 2002. godine sele u Frankfurt.
Tamo Đikić postaje najmlađi profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta, a njegova istraživanja tumora, publicirana u vodećim znanstvenim časopisima, donose mu veliki ugled u znanstvenom svijetu. Nagrade američkog (AACR) i europskog udruženja za rak (EACR), “Sir Hans Krebs” i “Deutschen Krebspreis”, samo su neka od vrijednih Đikićevih priznanja.
Član glasovite akademije
Ugledni njemački dnevnik Frankfurter Allgemaine Zeitung 2010. proglasio je Đikića jednom od osoba godine u njemačkoj državi Hessen. Također, prošle godine postao je član glasovite Leopoldine, njemačke akademije znanosti i umjetnosti.
Nažalost, za HAZU nije bio dovoljno dobar: akademici Razreda za medicinske znanosti odbili su Đikića kandidirati kao dopisnog člana.
Upitate li Đikića o povratku u domovinu, on će reći da se već vratio. - Od 1998. godine surađujem sa znanstvenicima u Hrvatskoj, organiziram znanstvene skupove, a od 2002. radim kao profesor na Medicinskom fakultetu u Splitu. Istina je da za taj rad ne dobivam plaću, a ako dobijem honorare - to doniram studentima - kaže. Ako je primanje plaće ili plaćanje poreza jedino po čemu mjerimo nečiji boravak u Hrvatskoj, onda ja ovdje ne postojim i nisam se vratio - kaže.
- Kada gledamo na rezultate rada, onda sam jako ponosan što sam uspio vratiti dio svog znanja, iskustva i vremena u Hrvatsku. Takva vrsta povratka zasad je jedini način da budem uspješan i zadovoljan radeći znanost u Hrvatskoj.
To znači da imam stalnu bazu u inozemstvu, koja mi nudi potpunu financijsku neovisnost od hrvatskih centara moći, a da volonterski radim u domovini. Stoga i mogu uživati u ljepotama i kvaliteti života Hrvatske te se družiti i surađivati s ljudima.