Kada se 1977. s tek navršenih 27 godina Ivan Komak (61), u vrijeme samoupravnog socijalizma, zaposlio kao vozač kamiona u Osječkoj pivovari - čiji će vlasnik postati 30 godina kasnije, u vrijeme kapitalizma - ondje je vladala izreka da je šofer koji u nekoliko godina ne sagradi prostranu katnicu, u čijoj će se garaži kočiti najnoviji Mercedes, potpuno promašio profesiju.
Vozači su tih godina u Osječkoj pivovari živjeli bolje nego direktori. Postojalo je bezbroj trikova kako potkradati firmu, a da ona pritom i dalje dobro posluje jer se početkom osamdesetih, sve do Domovinskog rata, ondje proizvodilo više od 400.000 hektolitara piva, gotovo tri puta više nego danas. Jedan od najunosnijih izvora nelegalne zarade bile su tzv. kućne punionice u kojima je dio vozača, kad bi preuzeo praznu ambalažu iz trgovina,napunio više stotina boca običnom vodom u koju bi stavili nekoliko kapi deterdženta, te potom boce zatvorili originalnim čepom.
Deterdžent bi, na vrhu tako napunjene boce, ispod čepa, stvorio malo pjene, dovoljno da se sadržaj prikaže kao pokvareno pivo koje su kupci reklamirali.
Deterdžent u bocama
Jelisavcem, selom nadomak Našica, uglavnom nastanjenim Slovacima, u kojem su do hapšenja i pritvaranja početkom tjedna živjeli Ivan Komak, njegova supruga Anica, kći Andreja i sin Ivica, i danas kruži priča, koju je teško provjeriti, da je najveći dio novca od 1,9 milijuna tadašnjih njemačkih maraka s kojim će krajem 1992. Komak u pretvorbi kupiti 36 posto dionica, zaradio na taj način.
On sâm spada u one koji ne vole objašnjavati na koji su način zaradili svoj prvi milijun. Tek bi, bez puno priče, rekao da je veći dio novca uštedio, a manji, oko pola milijuna njemačkih maraka, posudio od rođaka u Njemačkoj. Na tu navodnu posudbu dobri poznavatelji obitelji Komak znakovito se smijulje. Skloniji su vjerovati u priču o “kućnoj punionici”.
Na udaru Glavaša
Do Pivovare, zbog koje mu je sada određen jednomjesečni pritvor, Komak je došao nakon duge 14-godišnje bitke, tek u veljači 2007. Sa skupinom malih dioničara, među kojima je bio najveći, naivno je, 1993. uložio što vlastitih, što posuđenih 1,9 milijuna maraka i kupio 36 posto dionic a
. S nekoliko kompanjona ovladao je većinskim paketom i upravo kad je pomislio kako se domogao te zlatne osječke koke, račune mu je pomrsio Branimir Glavaš.
Dok je skidao vojnu uniformu zapovjednika obrane Osijeka i oblačio civilno odijelo predsjednika Izvršnog vijeća osječke općine, Glavašu je nekako promaklo Komakovo preuzimanje Pivovare. Čim je shvatio što se dogodilo, reagirao je munjevito. Na pasja je kola nagrdio čelnike tadašnje Agencije za restrukturiranje i razvoj i njihovu procjenu vrijednosti Pivovare, zatraživši reviziju, pa je preko noći izvedena nevjerojatna operacija, kojom je Slavonska banka revalorizirala već otplaćene kredite Osječke pivovare i tako postala vlasnica 47,51 posto njezinih dionica.
Paralelno s tom operacijom, novoformirani Hrvatski fond za privatizaciju donio je novu procjenu vrijednosti Osječke pivovare i povećao je s prvotnih 5,25 na čak 13,7 milijuna maraka. Komak se uhvatio za glavu jer je njegovih 36 posto dionica preko noći svedeno na jedva pet posto. Očajan, zaputio se u Zagreb da bi se izjadao tadašnjem čelniku Fonda, Ivanu Peniću, kasnije ministru unutarnjih poslova, a ovaj mu je - govorio je svojedobno Komak - hladno odgovorio: “Bolje ću se zamjeriti sa 20 ovakvih poput vas, nego s jednim Glavašem!”
U međuvremenu, Glavaš je u Osijeku ugostio Josipa Gucića kad se on s blagoslovom Gojka Šuška u slavonsku metropolu uputio u privatizacijski šoping. Glavaš je osobno nadzirao referendum na kojem su se mali dioničari izjašnjavali hoće li svoje dionice prodati Guciću. Janjevački tajkun, uz svesrdnu Glavaševu pomoć, u Osijeku je kupio ne samo Pivovaru nego i u to vrijeme najveću osječku robnu kuću, te profitabilno Slavonija osiguranje, koje je ubrzo prodao austrijskom Graweu.