U KARAĐORĐEVU 40 GODINA KASNIJE

Ivica Vrkić: Kiseo okus čorbe iz Titova lovišta i danas osjećam u ustima

    AUTOR:
    • Drago Hedl

  • OBJAVLJENO:
  • 27.11.2011. u 11:38

Ivici Vrkiću, predsjedniku Saveza omladine Hrvatske, krajem studenoga te 1971., bio je drugi dan medenog mjeseca kad su mu javili da hitno mora u Beograd, odakle će, zajedno s partijskim rukovodstvom Hrvatske u Karađorđevo , na sastanak s Josipom Brozom Titom.

U Osijeku, gdje se dva dana prije toga vjenčao sa Zorom Bobetom, rekli su mu da će ga u Beograd odvesti vozilom tadašnje milicije. Sastanak u Karađorđevu, dan kasnije, 30. studenoga 1971., dramatično će promijeniti njegov život: jedan od najperspektivnijih mladih političara u Hrvatskoj, “miljenik Savke Dabčević Kučar” kako su ga zvali, ostat će bez funkcije i ikakvih izgleda za neki drugi posao, bezbroj će ga puta pozivati na obavijesne razgovore, bit će mu oduzeta putovnica koju će dobiti tek 18 godina kasnije.

Državni neprijatelj

No, epitet hrvatskog nacionalista, što je bila jedna od najgorih hereza u komunističkoj Jugoslaviji, gotovo sa snagom one židovske žute zvijezde na traci oko rukava, obilježio ga je kao opasnog državnog neprijatelja, od koga su počeli zazirati dojučerašnji prijatelji, ali i običan svijet, bojeći se odmazde režima.

Četrdeset godina kasnije, prošle srijede, Ivica Vrkić vraća se u Karađorđevo, u isti onaj Titov lovački zamak u kojem je srušeno “hrvatsko proljeće”. Promatram ga, dok prolazimo Karavukovo, Deronje, Odžake i Obrovac kako pažljivo gleda vojvođansku ravnicu. Prije 40 godina on nije dolazio tim putem - tada je išao iz pravca Beograda - a kad smo iza Obrovca skrenuli udesno, uskom cestom prema kompleksu nekadašnjeg Titovog lovišta, njegovo se lice promijenilo. Iza jedva primjetnog smiješka moglo se iščitati uzbuđenje i nevjerica. “Sjećam se tog puta”, rekao je prije nego što je naš automobil krenuo prema sporednom ulazu kompleksa zgradâ, sada u sastavu Vojske Srbije, kojoj služi kao reprezentativni objekt za potrebe tamošnje političke i vojne elite.

Kad nas je naša domaćica u Karađorđevu Tatjana Krstić uvela u glavnu zgradu, poznatu kao Vila za odmor, Vrkić na trenutak zastaje i promatra interijer potpuno jednak onome kakav je ondje zatekao prije 40 godina. Stilski namještaj, debeli vuneni bež tapison, raskošni lusteri, zidovi djelomično obloženi plemenitim drvetom i skupocjenim tapetama, zavjese od stropa do poda, umjetničke slike…

Titova igračka

U bogatoj zbirci crno-bijelih fotografija, uredno složenih u kartonskim kutijama, koje na uvid Vrkiću daju naši domaćini, ima i onih otprije 40 godina. Nekoliko ih je i sa 21. sjednice predsjedništva Jugoslavije, no nema nijedne sa sjednice s hrvatskim rukovodstvom, održanim noć prije.

- Na toj maratonskoj sjednici nije bilo ni fotoreportera ni televizijskih snimatelja, prisjeća se Vrkić i kreće prema susjednoj prostoriji.

- A, evo tog šanka na kojem su se, u jednoj od pauza sjednice, žučno prepirali Mika Tripalo i Jure Bilić - sjeća se Vrkić, pokazujući neobičan šank, jednu od igračaka u kojoj je uživao Tito. Šank je, ispod uglačane drvene površine, imao mali prostor koji bi se pritiskom na dugme otvorio. Ondje, u tom malom “skladištu” već su bile čaše s natočenim pićem, na opće oduševljenje nazočnih. Broz je bio ponosan na taj šank i njime je želio impresionirati svoje goste, naročito strane državnike koji su svraćali u njegovo ladanjsko zdanje.

- Dok su Tripalo i Bilić žučno raspravljali, a ja slušao o čemu govore, prišao nam je Vladimir Bakarić i, vidjevši me, napao Tripala. ‘Kako si mogao ovamo dovesti toga frankovca?’, pitao je Tripala, upirući prstom na mene. A ja tada nisam pojma imao što je to frankovac i što time Bakarić želi reći Tripalu. No, reći nekome da je frankovac - u to vrijeme, na tom mjestu i u tim okolnostima - značilo je prišiti mu epitet radikalnog nacionalista, osobito neraspoloženog prema Srbima. To je bila strašna politička optužba - kaže Vrkić, kojemu su tada, 1971., bile tek 24 godine. Sjedimo uz šank, na niskim, okruglim barskim stolicama, na kojima su u trenutku koji opisuje Vrkić, bili Mika Tripalo i Jure Bilić.

Opuštanje atmosfere

Vrkić je bio najmlađi sudionik sjednice u Karađorđevu. On nije bio član Izvršnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, već se u delegaciji našao zbog toga što je Tito sebi pozvao i predsjednike tadašnjih društveno-političkih organizacija Hrvatske, među kojima je, uz Socijalistički savez, sindikat, te boračku organizaciju, bio i Savez omladine Hrvatske.

- Bilo je nešto prije deset sati izjutra, kad smo tog maglovitog, hladnog utorka stigli u Karađorđevo - prisjeća se Vrkić događaja od kojeg je prošlo 14.600 dana. - Nisam ništa vidio od okoliša, onih staza i jezera kojima je, kako sam kasnije saznao, Tito šetao i uživao dolazeći onamo iz Beograda u lov. Iz automobila smo ušli ravno u zgradu i sastanak je ubrzo počeo: Tito je ,da bi malo opustio napetu atmosferu, pitao nas, članove izaslanstva, kako smo proveli tada najveći praznik, Dan Republike. Savka mu je odgovorila da je, zbog burnih političkih događaja i štrajka studenata na Zagrebačkom sveučilištu, do četiri ujutro bila na dežurstvu. No, Tito je odmah prešao na stvar i zatražio da svatko od nas, članova delegacije, dâ svoje viđenje političkih prilika u Hrvatskoj, prije svega ocjenu stanja u Savezu komunista Hrvatske. Savka je govorila prva, sjeća se Vrkić.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Tagovi

Izdvajamo