ZAGREB - Koncem 90-ih, pet-šest godina nakon smrti Kurta Cobaina, pod prevlašću metiljavog post-grungea, blijedih recidiva brit-popa, dešperatnog nu-metala, gangsta-rap obračuna, smiješnih boy-bendova, polugolih teen-pop zvjezdica i smušenih dance izvođača, baš se i nije dalo naslutiti kako stojimo pred - pokazat će se ubrzo - izvanredno uzbudljivom i intrigantnom prvom dekadom 21. stoljeća. Posve suprotno, činilo se da je i u popularnoj glazbi nastupio “kraj povijesti” o kojoj se govori kada debatiramo o politici, društvenim uređenjima, vrijednostima i pokretima.
Demokratičnost žanrova
Istina, prvih deset godina 21. stoljeća nisu iznjedrile neki dominantan žanr u rocku ili popularnoj glazbi poput punka, rapa ili grungea. Zauzvrat, uživali smo u demokratičnosti žanrova, pri čemu je rock na potezu od White Stripesa do Radioheada iznenađujuće potvrdio premoć kad govorimo o eklektičnosti i sposobnosti transžanrovskog širenja. Rock se pokazao sposobnim postati i pangeneracijskom glazbom, kako rasponom godina publike koju privlači, tako i rasponom godina izvođača, od junoša Arctic Monkeysa do vremešnog Boba Dylana kao najstarijeg osvajača prvog mjesta američke ljestvice najprodavanijih albuma.
The Strokes i Libertines, pak, potaknuli su obnovu uličnog duha rock’n’rolla. Mačistički reperi potkraj dekade mjesto na vrhovima top-lista ustupili su ženskim pop-zvijezdama u rasponu od Amy Winehouse i Duffy preko Lady GaGa i Katy Perry do Beyonce i Alicije Keys. Obilježje popularne glazbe posljednjih deset godina bili su i revivali pojedinih stilova poput post-punka i synth-popa, opća nostalgija za 80-ima te povratak na scenu niza izvođača koji su s radom prestali prije deset ili više godina.
Koncertni biznis
U “zeitgeistu” popularne glazbe vlada “anything goes” duh i sve što vam treba je dobar vodič, a mi si “utvaramo” da je i ova naša lista jedan takav. Posljednjih sezona svjedoci smo i velikog povratka pojedinačnih pjesama u prizmu diskografske industrije, a ponajviše zahvljajući iPodu i iTunesima, odnosno servisima za download mp3 pjesama putem interneta i mobilne telefonije. Taj porast još nije dovoljan da anulira pad prodaje CD albuma, ali čini se kako i sveopćoj diskografskoj krizi dolazi kraj. Jedno je sigurno, prevlast velikih diskografskih kompanija, unatoč njihovu “mergeingu”, došao je kraj. Franz Ferdinand i Arctic Monkeys do vrhova top-lista došli su iako snimaju za neovisnu diskografsku kuću Domino s tek nekoliko desetaka zaposlenih. Tržišni uspjeh s jedne i “velike ideje” s druge strane više nisu ekskluziva.
Porast važnosti koncertnog biznisa - od klubova preko dvorana do open air festivala - zahvatio je i naše krajeve pa već godinama uživamo u obilatoj ponudi inozemnih gostovanja.
Hrvatska močvara
Nažalost, hrvatska pop i rock scena nije obilovala takvom živošću i eklektičnošću. Upoznajemo premalo zanimljivih novih izvođača koji bi svoju osobnost, lokalne “priče” i svjetske trendove uvezali u intrigantne pjesme i albume. Otuda i prevlast tek nekolicine imena na našoj listi najboljih hrvatskih albuma.
TOP ALBUMI STRANI 2000-2009
1. THE WHITE STRIPES White Blood Cells
Mogao je na ovom mjestu stajati i “Elephant” koji nimalo ne zaostaje za “White Blood Cells”, a možda i “Is This It” The Strokesa, “Songs For The Deaf” Queens Of The Stone Age, “Modern Times” Dylana, nešto od Wilca, ali čini se kako je “White Blood Cells” upravo onaj album koji je “probio” dekadu, obilježio je i iznio estetiku i sadržajnost The White Stripesa kao osebujnog i neponovljivog benda čiji minimalizam i jednostavnost dobacuju dalje od drugih. S “White Blood Cells” Jack i Meg White renovirali su i inovirali autentičnost rock'n''rolla, oslanjajući se na rifove Zeppelina, melodioznost Beatlesa, duhove Roberta Johnsona i Hanka Williamsa, nepatvorenost garage-punka i primordijalnost bluesa. Treći album The White Stripesa “White Blood Cells” zvuči poput dječje igre, pa čak i šamanski primitivno, ali istodobno i moderno, efektno, eklektično, kul i zaneseno. “White Bllod Cells” doista jest velik i glasan komad umjetnosti. 2001. godine, za većinu koja nije pratili izdanja američkih underground-rock etiketa poput Sympathy For The Record Industry, činilo se kao da su The White Stripes na scenu stupili, prošavši kroz neku rupu u vremenu. No, detroitska garage-punk scena kuhala je već godinama i nešto je moralo s nje izaći i do površine. “Hotel Yorba”, “Dead Leaves And The Dirty Ground”, “Fell In Love With A Girl”, “Little Room”, “We're Going To Be Friends”, premda zasnovane na rudimentarnim ritmovima i prljavim rifovima, u tadašnjem okružju popularne glazbe zvučale su nestvarno, nadrealno, neobuzdano i genijalno. Meg je bubnjala kao da je kćer Johna Bonhama, a Jack se ukazao kao duhovima opsjednut vokalist i nevjerojatno fascinantan gitarist. Ubrzo će se pokazati kako Jack White doista jest genij rocka i popularne glazbe 21. stoljeća. Uslijedila su još tri albuma Stripesa, dva albuma The Raconteursa, jedan album The Dead Wheathera i produkcija “Van Lear Rose” stare country pjevačice Lorette Lynn. Kad se podvuče crta, nitko nije obilježio ovu dekadu kao Jack White, a sve to gromogalsno je najavljeno s “White Blood Cells”, jednim od najboljih rock'n'roll albuma u cjelokupnoj povijesti rocka. “Elephant” je elaboriranija razrada te ideje, ali čini se kako ništa ne miože nadmašiti neposrednost, iskričavost i zaigranost “White Blood Cells” kao “big banga” rock'n'rolla 21. sotljeća.
2. ARCADE FIRE Funeral
Dirljivo orkestrirana katarza i «najživahniji album o smrtiľ ikada snimljen. Rifovi Velveta i ritmovi Talkinga Headsa sudaraju se sa svom silom gudača, harmonika, klavira, tuba, glockenspiela, harfi i višeglasja od čak petnaestak pjevača. Kao maestralno složeno, romantično i produhovljeno uskrsnuće indie-rocka, «Funeralľ je autorski ifascinantan album izgledom i zvukom čudnjikavog indie-rock benda koji inteligentno spaja pismenost rocka 60-ih, no-wave minimalizam svršetka 70-ih, indie-pop emotivnost sredine 80-ih i post-rock cinemascopiju 21. stoljeća uz doticanje teritorija kojim su nekoć vladali Roxy Music, Velvet Undeground, Neil Young, Joy Division, Pixies, Echo & The Bunnymen i The Smiths. U slavne poklonike Arcade Firea ubrojili su se i Bowie, Byrne, Coldplay i U2, a Arcade Fire s “Funeralom” su odigrali inspiratorsku, katalizatorsku i motivatorsku ulogu kakvu su Pixies odigrali s albumom «Surfer Rosaľ.
3. QUEENS OF THE STONE AGE Songs For The Deaf
Neoborivi testament neuništivosti rock'n'rolla stvoren je strasno, hrabro, s uzavrelim međunožjem i tek toliko intelektualne samokontrole da ne sagori u uzrečicama «sex, drugs & rock'n'rollľ ili «živi brzo, umri mladi i budi lijep lešľ. S bujicom besmrtnih, tamnih heavy rifova i monumentalnih ritmova bubnjeva (Dave Grohl), pop melodija, punk nihilizma, mračne psihodelije, rock'n'roll grijeha i osunčanim (Homme) ili opsjednutim (Lanegan) vokalima, QOTSA kao da povezuju cijelu Zapadnu obalu Amerike u smislenu glazbenu cjelinu; od gitarističke pirotehnike Hendrixa i autodestruktivnosti Nirvane preko psihodelije San Francisca do L.A. punka i FM rocka.
4. WILCO Yankee Hotel Foxtrot
Wilco je cijelu ovu dekadu držao onu poziciju koju su u američkom rocku krajem 60-ih držali The Band kao istodobno tradicionalan, a zapravo moderan i eklektičan bend. Zapravo Wilco je možda jedini pravi nasljednik Beatlesa u 21. stoljeću, a to najočitije dokazuje “Yankee Hotel Foxtrot”. Vrelo inspiracija na kojem se napaja Jeff Tweedy proteže se još i na Big Star, Grama Parsonsa, Neila Younga, Beach Boyse, Replacementse i R.E.M. Ljubav isprepletena užasom rata, neboderima sasutim u prah i pepelom američke zastave potka je mračnog i neugodnog albuma kojim Wilco nisu pozivali na obračun s drugim kulturama nego na osviještenje vlastite nacije.
5. BOB DYLAN Modern Times
Jeste li primjetili da je skoro obustavljena potraga za novim Dylanom, koja je s manjim prekidima trajala još od njegovog prvog povlačenja sa scene poslije teške prometne nesreće 1996. godine? Stari Dylan opet se vratio u vrhunsku formu pa je u ovoj dekadi bilo mnogo zanimljivije istraživati njegove nove albume nego nagađati tko bi ga mogao naslijediti. Na “Modern Times” sve se poklopilo gotovo savršeno. Imao je najjaču pratnju nakon razlaza s The Bandom i najmanje tri pjesme za osobnu antologiju koja ipak nije zaključena u 70-ima kako se dugo vjerovalo. Briljantni južnjački boogie “Thunder On The Mountain”, žestoki Chicago-blues “Rollin’ And Tumblin” i fenomenalna 9-minutna odjava “Ain’t Talkin” uokvirili su najbolji album Boba Dylana u posljednja tri desetljeća.
6. TV ON THE RADIO Dear Science
Namjere brooklynskog art-rock kvinteta TV On The Radio najbolje je objasnio njegov svestrani producent i neformalni lider Dave Sitek kad je rekao: “ima puno bandova koji žele nešto poručiti, mi želimo nešto ispitati”. Sitekova afro-američka ekipa stalno je u potrazi za novim zvukom koji cijedi iz mješavine post-punka, art-rocka, afro-funka, alternativnog hip hopa i electro-gospela. Na drugom albumu „Return To Cookie Mountain“ okončana je transformacija ovog darovitog istraživačkog tima u moćan bend koji je je onda s „Dear Science“ dokazao da može napraviti baš sve što poželi. Od glasnog dozivanja Ramonesa na početku „Halfway Home“ preko mutiranja Chic-disco groovea na singlu „Golden Age“ do grandiozne balade „Family Tree“ koju bi se lako moglo pripisati mladom i zdravom Brianu Wilsonu.
7. BRUCE SPRINGSTEEN We Shall Overcome: Pete Seeger Session
Prvi Springsteenov album bez ijedne njegove autorske skladbe donio je set starih protestnih, radničkih, socijalnih, butnovničkih i ljevičarskih pjesama koje je proslavio folk-doajen Pete Seeger. Uzevši bluegrass band s gorja Appalachi, dixieland trubače iz New Orleansa, odnosno trupu od 17 glazbenika, Springsteen je oformio najveći mogući folk-bend i sintetizirao folk, blues, jazz, gospel, country, cajun, dixie, ragtime, tex-mex, bluegrass i irske napjeve u veličanstvenu sagu o američkom radništvu, ali i oštru kritiku američke sadašnjosti i totalno konuzmerističkog načina života. Remek-djelo velike Springsteenove dekade u kojoj je Boss snimio još i “Magic”, “Rising”, “Devils & Dust” i “Working On A Dream” te održao niz velikih koncerata ‡ solo, s folk-trupom i E Street Bandom.
8. THE FLAMING LIPS Yoshimi Battles The Pink Robots
Na početku karijere ovi dečki iz Oklahome vjerojatno su bili bliži psihijatriji nego psihodeliji, ali njihovo mladalačko ludilo je s vremenom ipak popustilo pa su Wayne Coyne, Michael Ivins i Steven Drozd, uz pomoć stalnog producenta Davea Fridmanna, na jedanaestom albumu The Flaming Lipsa pokazali i raskošan autorski talent i gotovo zaboravljenu vještinu usklađivanja psihodeličnog zvuka s pamtljivim melodijama. Iza neobičnog naslova albuma i ne baš najjasnijeg koncepta fokusiranog na priču o njihovoj japanskoj prijateljici Yoshimi koja se našla u virtualnom svijetu Lare Croft i uletjela u gladijatorski obračun s ružičastim robotom nalazi se zbirka izvrsnih pjesama dostojna usporedbe s kalifornijskim i teksaškim klasicima psihodeličnog rocka od Spirita do 13th Floor Elevatorsa.
9. ANTONY & THE JOHNSON I Am A Bird Now
Antonyja bi se lako moglo ismijati kad ne bi srce i dušu slušatelja razarao emotivnom razapteošću, bolom i ni sa kime usporedivim glasom. Kad bi dječji nevine stihove poput «one day I'll grow up and be a beautiful woman, one day I'll grow up and be a beautiful girl, but for today I am a child, for today I am a boyľ, otpjevao bilo tko drugi, a ne Antony, imali bi skoro pa montypythonovski skeč na temu transvestizma. Ovako, kad to otpjeva Antony, čovjeku dođe da zaplače zajedno s tom, zapravo, ženom zarobljenom u tijelu debeljuškastog homoseksualca čije jedino oružje ostaju glas, pjesme i crna perika. «I Am A Bird Nowľ nije tragikomičan novelty-pop album kabaretskog transvestita nego biser pop glazbe pjevača čiji osjećaj patnje i boli nadilazi svaku podjelu, pa tako i onu spolnu.
10. BJORK Vespertine
Najsavršeniji spoj avangardne, umjetničke i popularne glazbe! Na snimanje četvrtog solo albuma “Vespertine” Bjork je dovela Guya Sigswortha i Mariusa De Vriesa koji su istodobno radili za Madonnu, besmrtnu pjesmu “Pagan Poetry” snimila je s njujorškom harfisticom Zeenom Perkins, a najviše se oslonila na kalifornijske eksperimentalne elektroničare Matmos izvrsno upućene u “musique concretue” i na inovacije danskog ambient-techno DJ-a Thomasa Knacka. Zajedno su producirali pravo futurističko remek djelo koje su Bjork i Matmos promovirali po opernim kućama i postavili kao neprelaznu prepreku nadirućoj poplavi neoclassical kiča. Provokativni video “Hidden Place” premalo se vrtio na MTV-u, drugi spot “Cocoon” s potpuno golom Bjork usudila se prikazati samo islandska televizija, ali “Vespertine” je prodan u dva milijuna primjeraka.
11. RYAN ADAMS - Gold
Problematičan dečko i nevjerojatno profiliran autor, Ryan Adams se nepunih godinu dana nakon mučeničkog albuma “Heartbreaker” - po nekima najbolji album o prekidu ljubavne veze od Dylanova “Blood On The Tracks” naovamo - vratio s vedrijim i razigranijim albumom po minutaži, e da živimo u vrijeme vinila, ravnog nekadašnjim double-albumima. Gold” je zlatni standard americane, i Ryanova osobna sublimacija najljepših akustično-električnih momenata rock glazbe kojima Adams klizi poput srebrnog surfera. Neil Young, Gram Parsons, Stonesi, The Who, The Band, južnjački rock, Dylan, country-rock, Replacements, Gram Parsons, Steve Earle, Van Morrison... Sve je to u sebi prelomio Ryan i postao jedan od najupečatljivijih kantautora prve dekade 21. stoljeća.
12. KINGS OF LEON Aha Shake Heartbreak
Dugokosi southern-rock revizionisti s vrlo zapaženim i naveliko hvaljenim debi albumom “Youth And Young Manhood” (2003.) doimali su se kao nesigurni početnici čim se pojavio superiorni nasljednik “Aha Shake Heartbreak”. Drugi album kvarteta Kings Of Leon prožet je neskrivenim utjecajima Pixiesa i neprežaljenog 16 Horsepowera, dok u prvi plan svako malo izbija zadivljujuća originalost braće Followill. Sinovi putujućeg propovjednika Pentakostalne crkve, pjevač i gitarist Anthony “Caleb”, bubnjar Ivan “Nathan” i basist Michael “Jared”, kojima se na solo gitari pridružio rođak Cameron “Matthew” Folowill, postigli su daleko veći planetarni uspjeh recentnijim albumima albumom “Because Of The Times” i “ Only By The Night”, no sve je to prije pet godina zakuhao “Aha Shake Heartbreak”.
13. MANU CHAO Proxima Estacion: Esperanza
Nakon nezaboravnog “Clandestina” Manu Chao snimio je još jedan antologijski album, podjednako važan za sagledavanje njegovih uloga glasnogovornika anti-globalističkih demonstranata i gurua hispanomeričke mestizo-rock scene. “Proxima Estacion: Esperanza”, u nekim krajevima čak i traženiji nego “Clandestino”, bio je nezaobilazna inspiracija stotinama mladih i gnjevnih punk, rock, ska, reggae, cumbia i hip hop bendova od Argentine do Meksika , a ni ostatak svijeta nije ostao imun na poruke odaslane kroz izvrsne pjesme “Merry Blues”, “Me Gustas Tu”, “Mi Vida” i “Mr Bobby”. “Esperanza” je prvenstveno kantautorski album, ali na njemu se itekako primjećuje da je Manu Chao na turnejama uigrao moćan prateći bend Radio Bemba.
14. THE STROKES Is This It
Debi Strokesa izazvao je navalu novih rock'n'roll bendova neviđenu još od debija Ramonesa 1976. godine. Nenadmašni duh zajedništva i jednostavne, sirove svirke poluraštimanih, brzih i ponekad otvorenih akorda, kratkih, nervoznih solaža s malo tonova, ravnog ritma s vozećim bas melodijama i “street wise” obješenjaštvom u glasu Juliana Casablancasa najjači je adut debija The Strokesa - destilata skuliranosti Velveta i artizma Televisiona s užurbanom napetošću Ramonesa i melodioznošću Blondie. U koži, starim sakoima, košuljama i jeansu The Strokes su 2001. izgledali kako i treba izgledati rock’n’roll bend iz podruma art-škole, a tako zu i zvučali. Kao poslije burne noći otpočete pivom u baru, nastavljene kakvim punk koncertom u derutnom klubu i dovršene razvaljivanjem na warholovskom tulumu.
15. SALIF KEITA Moffou
Povratak Salifa Keite malijskim korijenima donio je jedan od najboljih, najuzbudljivijih i najtiražnijih afričkih albuma svih vremena! Nakon dopadljive europeizacije njegove glazbe u drugoj polovici 80-ih i kontraproduktivne amerikanizacije u 90-ima, pretežno akustični “Moffou” povezao je drevnu malijsku tradiciju i magični zvuk suvremenog afričkog bluesa. Na veličanstvenom albumu nazvanom po noćnom klubu Moffou koji je otvorio u Bamaku, Keitu su pratili fenomenalni gitaristi Kante Manfila i Djelly Moussa Kouyate, u prelijepoj baladi “Yamore” gostovala je Cesaria Evora, a singl “Madan” je u francuskom house remixu s potpisom Martina Solveiga postao najveći afro-dance hit nakon Mory Kanteovog klasika “Yeke Yeke”.
16. FRANZ FERDINAND Franz Ferdinand
Škotski “Grofovi” nisu prvi koji su rock'n'roll učinili plesnim, to nam je još sredinom 50-ih pokazao Elvis, ali su pola stoljeća nakon “Kralja” potvrdili kako i zašto «rock'n'roll može biti najboljom dance glazbomľ. I ne samo to. Franz Ferdinand, utemeljen na nasljeđu Gang of Foura, Wire, A Certain Ratia, XTC, New Ordera i crossoveru post-punka i white-funka te new wavea i alter-disca, učinio je art-rock zabavnijim i hedonostičnijim no ikad prije, a Britaniju, zajedno s Libetinesima, zemljom u kojoj je rock'n'roll, uz nogomet, seks i opijanje, ponovo postao najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Usto, debi Franza dogurao je do vrhova top-lista u cijeloj Europi (premda je objavljen za relativno malu nezavisnu diskografsku kuću Domino Recordings), a tinejdžerima i adolescentima pokazao zašto još uvijek ima više smisla osnivati rock bendove negoli se prijavljivati na Pop Idol i slične natječaje.
17. RADIOHEAD In Rainbows
Zaboravite “Kid A” i “Amnesiac”. Najbolji album Radioheada u posljednjih desetak godina, a možda i najoriginalniji u cjelokupnoj karijeri benda ipak je “in Rainbows”. Producent Nigel Godrich nije odstupio od kombinacije škrtog elektronskog zvukovlja i nježnih ili čak razularenih gitara, no sada to više ne zvuči kao eksperimentiranje benda bez inspiracije nego poput zaljubljenog Thoma Yorkea. Kohezivan spektar zvučnih boja doista se doima poput duginog spektra i teško je danas naći bend koji zvuči poput Radioheada, a «In Rainbowsľ nije bizaran avangardizam ili bezosjećajna samodopadnost nego kolekcija deset emotivnih, zaokruženih pjesama krasne melodioznosti u kojima se čuju odbljesci himničnosti U2 i osjećajnosti Neila Younga.
18. LAMBCHOP Nixon
Parketar divnog baritona u trenutku božjeg prosvjetljenja odlučio je orkestar od 13 članova usmjeriti ka vodama u kojima se mješaju struje nježnog soula i romantičnog countrya, “Nixon” je album nadrealne ljepote na kojem je Memphis napokon sreo Nashville (iz kojeg dolaze Lambchop), a taj čudesan spoj na koncu je najviše bio po ukusu europskim intelektualcima i konoserima Parsonsove vizije o “kozmičkoj američkoj glazbi” koji su 2000. godine u Wagneru ugledali novovjekog mesiju americane. Wagnerova Gibson gitara, model L7 iz 1946., raznježuje i zlolince, a ako tijelo gitare simbolizira tijelo žene, onda je Wagnerova gitara najljepša žena na svijetu i bogomdani instrument čuvstvene putenosti kojoj pažnju poklanjaju štrajhovi gudača, falseto vokali i anđeoske trube. To mora da je raj.
19. ASIAN DUB FOUNDATION Community Music
Iz DJ radionice u Farrington Community Music Houseu, u kojoj su Dr Das i Pandit G pokazivali mogućnosti digitalne tehnologije otuđenim i siromašnim Brit-azijskim tinejdžerima, 1993. godine izletio je nabrijani jungle soundsystem Asian Dub Foundation predvođen najtalentiranijim mladim londonskim MC-ijem, 15-godišnjim Deedarom Zamanom. Sedam godina kasnije, na antologijskom trećem albumu “Community Music” završena je pretvorba soundsystema u fenomenalan live-band. Njegovo agitiranje protiv Babylona pratila je zapaljiva mješavina breakbeata, punka i duba, a Deedar je u tom momentu bio doista nenadmašan na mikrofonu. No, “Community Music” ostao je nedostižan i za ADF-ovce jer ih je Deedar napustio prije snimanja sljedećeg albuma, a boljeg od njega nikad nisu našli.
20. SUFJAN STEVENS Illinois
Nick Drake, Wilco i Lambchop tek su neke reference koje čovjeku mogu pasti na pamet, no kad skrene iz male simfonije u citiranje The Curea na saksofonu, čovjek više ne zna što bi pomislio. Crta između genijalnosti i ludila je tanka, no Sufjan je, unatoč nakani da snimi 50 albuma o svim američkim državama ‡ od koje je u međuvremenu, razumljivo, odustao - još uvijek na strani genijalaca. Samo na ovom albumu Sufjan je snimio 22 pjesme i intermezza, često s briljantnom međuigrom bendža, gudača, puhača, vibrafona, klavira, višeglasja i u rasponu od folk balada do funka i suvremene komorne glazbe, te minimalizma. Stevensove, uvjetno rečeno, pop-simfonije traže pažnju, a možda i posvećeno slušanje u samoći, no ipak su prijemčive i skladne, a ne simfo-rokerski pretenciozne. Treba samo uzeti slušalice i malo naćuliti uši.
21. GIANT LEAP 1 Giant Leap
Multimedijalni global-groove projekt 1Giant Leap pokrenuli su bivši gitarist Faithlessa Jamie Catto i Duncan Bridgeman, prvi producent boy banda Take That. Inspirirani epohalnom Byrne-Eno kolaboracijom “My Life In The Bush Of Ghosts” i Real World fuzijama Petera Gabriela, pokucali su na vrata diskografskog mogula Chrisa Blackwella koji ih je poslao na šestomjesecni put oko svijeta. Obišli su 25 zemalja na pet kontinenata i vratili se doma s fascinatnim terenskim audio i video snimkama turskih i senegalskih perkusionista, južnoafričkih i indijanskih gospel pjevačica, bollywoodske primadone Ashe Bhosle, Neneh Cherry, Baaba Maala, Michaela Stipea, Michaela Frantija, Horacea Andya i Kurta Vonneguta, a Robbie Williams je na gostovanju u genijalnoj pjesmi “My Culture” nadmašio sve rezultate iz solo karijere.
22. CALEXICO Feast Of Wire
Dugogodišnji poklonici Americane upoznali su Joeya Burnsa i Johna Convertina u ritam sekciji kultnog Giant Sanda pa su Calexico najprije promatrali kao usputnu zanimaciju dvojice pozadinaca. No, Burns i Convertino su vrlo brzo prestigli Giant Sand i privukli mahom europsku publiku, najbolje pripremljenu za nekonvencionalan raspored instrumenata u kojem su truba i violončelo često bili postavljeni ispred gitare, basa i bubnjeva. Impresivan Calexicov treći album “Hot Rail” zvučao je kao soundtrack za imaginarni spaghetti western, a još bolji četvrti album “Feast Of Wire” donio je zapanjujuće eklektičnu mješavinu stilova nepogrešivo rastegnutu od alter-countrya preko latin-duba i rafiniranog tex-mexa do Cooderovskih ambijentalnih tema i orkestracija koje je Burns izučio na glazbenoj akademiji u Los Angelesu.
23. JOHNNY CASH American IV: The Man Comes Around
Zašto je u ovaj izbor najboljih albuma dekade ušao četvrti nastavak Cash-Rubin serijala American Recordings, a ne njegov jednako blistavi prethodnik “Solitary Man”? Odlučivale su nijanse koje najprije treba tražiti u monumentalnoj (Cashovoj) naslovnoj pjesmi apokaliptične tematike s biblijskim metaforama i lajtmotivom Armagedona, a potom u nekonvencionalnijem (Rubinovom) odabiru tuđih kompozicija koji je lakoglazbenim evergreenima “Bridge Over The Troubled Water” i “First Time Ever I Saw Your Face” pridodao “Personal Jesus” i “Hurt”. Cash je u velikom, ali njemu nepoznatom pop hitu Depeche Modea prepoznao autentični gospel, dok je Trent Reznorovu “Hurt”, poslije unplugged tretmana, doživio kao vrhunsku anti-drugs pjesmu.
24. THE WHITE STRIPES Elephant
S albumom «Elephantľ (2003.) i hitovima “Seven Nations Army”, “I Just Don't Know What To Do With Myself” i “The Hardest Button To Button” The White Stripes su se od čudaka opsjednutih arhivskim bluesom i poslastice garage-rock konosera pretvorili u zvijezde s obje strane Atlantika. Postali su oličenje post-modernosti, iako su živjeli u svom svijetu i s duhovima Hanka Williamsa i Roberta Johnsona, posve nezainteresirani za suvremenu pop glazbu. Za omot albuma uslikali su se poput mrtvih country zvijezda iz 50-ih, Meg tada nije imala ni mobitel, a na omotu su istakli da "tijekom skladanja, snimanja, miksanja i masteringa albuma nisu korišteni nikakvi kompjuteri". Sve je za samo 8000 funti, od čega je četrvtina otpala na trošak mještaja u Londonu, bilo snimljeno na osmokanalnom magnetofonu s vrpcom od samo četvrtine inča, a zvučalo je bolje od bilo kojeg albuma 2003. godine. Zasnovan na melodijama Beatlesa i rifovima Zeppelina i “Elephant” je mogao biti najbolji album dekade.
25. BRIGHT EYES I'm Wide Awake, It's Morning
Bright Eyes, pravim imenom Conor Oberst, došao je iz Nebraske, bivši je ljubavnik Wynone Rider, 2005. imao je 24 godine i već je bio umoran od gombanja s naljepnicom «novi Dylanľ. Načitan, raskošnog vokabulara, naelektriziran, politički aktivan, ekstremno plodan ‡ te je godine objavio peti i šesti album - pomalo Cobainovski neukrotiv, Bright Eyes se mnogima dopao, ali i mnogima digao živac, no Conor Oberst, zapravo, nije infantilan, nego gorljiv «over the topľ kantautor i mogući glasnogovornik pametnijeg dijela svoje generacije. Uostalom, da Conor ne vrijedi, ne bi mu Emmylou Harris gostovala na albumu, niti bi ga Springsteen pozvao na «Vote For Changeľ turneju. Vrijeme ga je potvrdilo kao jednog od tri-četiri najbitnija kantautora stasala u prvoj dekadi 21. stoljeća, a u dobrom se svjetlu predstavio i na zagrebačkom koncertu.
26. THE LIBERTINES The Libertines
Voajerističko zaviravanje u narko-rokersku trakavicu 2005. godine našlo se na vrhu britanske top liste, a vrijeme je potvrdilo kvalitetu ovog, nebrušenog dijamanta pop glazbe. Libertinesi su doista baštinli neke od osobina Kinksa, Stonesa, Clashovaca, Smithsa, Small Facesa. Bili su oličenje one klase britanskih rock'n'roll bendova kojima američki bendovi ne znaju parirati. Naime, biti rock'n'roll bend ne znači samo imati upečatljive pjesme, nego i još upečatljiviju osobnost. Napetost Libetinesa Doherty i Barat gradili su na prijateljstvu, ali i animozitetu lidera, baš poput Jaggera i Richardsa, McCartneya i Lennona, Strummera i Jonesa, braće Gallagher. I upravo je tu napetost benda koji se raspada po svim šavovima briljantno uhvatio Mick Jones, pokušavajući zabilježiti taj magični trenutak kad se falš ritam, prljavi akordi i mačje zavijanje pretvararaju u rock'n'roll umjetnost.
27. BOB DYLAN Love And Theft
Prvi album iz neformalne trilogije velike Dylanove dekade, objavljen na dan rušenja tornjeva World Trade Centera, nećemo pamtiti po toj bizarnoj koincidenciji nego po unikatnoj rekreaciji i modernizaciji arhivskih žanrova. 2001. Jack White i Dylanov producentski alter-ego Jack Frost kao da su bili u dosluhu. Praćen vrsnim glazbenicima Dylan, poput kakvog vodviljskog zabavljača, relaksirano je prošetao veselim countryjem, poletnim ragtimeom, mračnim bluesom, žestokim rockabillyjem, naivnim Tin Pan Alley popom, romanticčnom, mističnom i hrabrom glazbenom prošlošću koja Dylana zabavlja i fascinira više od sumorne i prazne budućnosti. Na dan koji je izgledao poput kraja povijesti, Dylan nije glumio propovjednika nego renovirao nepravedno zapostavljene žanrove prošlosti iz kojih se može istisnuti itekako mnogo glazbenog užitka, zabave, uzbuđenja i sjajnih priča. Ipak, “Mississippi” je ocrtavala kataklizmu kakvu smo svi osjeć'ali 11. rujna.
28. TINARIWEN Amassakoul
U različitim formacijama Tinariwen je aktivan već tridesetak godina, ali tek je uspostavljanje trajnijeg primirja nakon posljednje velike pobune nomadskih Tuarega u sjevernom Maliju omogućilo da se njegov magični desert-blues i električni ishumar-rock preliju na svjetske pozornice. Briljantni drugi album “Amassakoul”, snimljen u Bamaku s engleskim producentom Justinom Adamsom, odjeknuo je mnogo jače nego što je bilo tko očekivao pa se živopisna pustinjska karavana okupljena oko karizmatičnog gitarista, pjevača i bivšeg gerilca Ibrahima Ag Alhabiba do kraja desetljeća prometnula u planetarnu koncertnu atrakciju i na najčudniji način redefinirala pojam rokerske rebelije. Prava je šteta da Strummer to nije doživio!
29. RED HOT CHILI PEPPERS Stadium Arcadium
U vrijeme vinila bio bi zamišljen i objavljen kao trostruki album, sastavljen od 3 LP ploče od kojih bi svaka trajala 40 minuta. Kad bi ga tako promatrali, mogli bismo odmah reći kako je posrijedi najbolji trostruki album svih vremena. No, on je i remek-djelo prezrenog žanra zvanog stadionski ili arena-rock. Ljetni san o ljubavi, miru i rock'n'rollu, začet u San Franciscu 1967., nastavljen u Woodstocku 1969., zatrt na koncertu Stonesa u Altamontu i službeno upokojen s povraćanjem Sex Pistolsa, na kraju su dosanjali punkeri iz Los Angelesa koji su ekstrahirali, ujedinili i oživotvorili maštovitost Hendrixa, snagu Zeppelina, razbarušenost Stonesa, pop-čistoću Beatlesa, harmonije Beach Boysa, šarolikost Sly Stonea, funk-znojavost Browna, senzibilnost Neila Younga i jednostavnost U2. Stadionski rock nikada nije zvučao tako čisto, jasno, produhovljeno i nikada nije imao takav osjećaj za mjeru, red i balans kakvu su Peppersi postigli zahvaljujući, prije svega, Fruscianteovom gitarističkom kodu i osjećaju za zlatni rez.
30. AMY WINEHOUSE Back In Black
U pjesmama besramno priznaje kako nije dobra, kako voli piti i ne misli se liječiti od toga. O seksu piše do te mjere izravno da je u prašini ostavila sve zvijezde chick-lita i R&B pjevačice, a o muškarcima kao da je usred žestoke bračne svađe, a ne usred pop pjesme. A, kad je ranjena, svojim će napuklim glasom i emocijama u sjećanje će lako prizvati ne samo Dinu Washington, Saru Vaughn i Billie Holiday, nego i Dianu Ross, Ettu James i Arethu Franklin. Usto, njezin je album u spectorovsko-wexlerovskoj produkciji Salaama Remija i Marka Ronsona s 10 pjesama u trajanju od nepunih 33 minute pravo malo remek-djelo soula i pravog Rhythm & Bluesa koji ima malo veze s onim što smo danas prisiljeni zvati R&B. Ipak, posve je jasno kako je “Back To Black” nastao 2006., a ne 1966. I ne samo to. Zbog brutalno iskrenih, izazovnih i doista izvrsno napisanih ljubavnih tekstova, to je jedan od najhrabrijih pop albuma posljednjih desetak godina.
31. Tom Waits - Blood Money (2002.)
32. Ry Cooder - Chavez Ravine (2007.)
33. The Streets - Original Pirate Material (2002.)
34. Artic Monkeys - Whatever People Say I’m That’s I’m Not (2006.)
35. John Cale - Hobo Sapiens (2004.)
36. Outcast - Loveboxxx / The Love Below (2003.)
37. DJ Dolores - Aparelhagem (2005.)
38. Roots Manuva - Run Come Save Me (2001.)
39. Steve Earle - Jerusalem (2002.)
40. MGMT - Oracular Spectacular (2008.)
41. And You Will Know Us By The Trial Of Dead - Source Tags And Codes
42. Andy Palacio & The Garifuna Colective - Watina (2007.)
43. Green Day - American Idiot
44. Wilco - Ghost Is Born (2004.)
45. Beck - Guero
46. Marah - Kids In Philly
47. Eels - Souljacker
48. DJ Shadow - The Private Press (2002.)
49. The Hold Steady - Boys And Girls In America
50. Ali Farka Toure & Toumani Diabate - In The Heart Of The Moon (2005.)
51. Fleet Foxes - Ragged Wood (2008.)
52. Gorillaz - Gorillaz (2001.)
53. Bon Iver - For Emma, Forever Ago
54. Thievery Corporation - The Richest Man In Babylon (2002.)
55. Badly Drawn Boy - The Hour Of Bewilder Beast (2000.)
56. Nick Cave - Dig!!! Lazarus Dig!!! (2008.)
57. M.I.A. - Arular (2005.)
58. M. Ward - Post War (2006.)
59. Lucinda Williams - Essence
60. Black Rebel Motorcycle Club - B.R.M.C.
61. Devendra Banhart - Cripple Crow (2005.)
62. Yeah Yeah Yeah - Fever To Tell
63. Groove Armada - Goodbye Country Hello Nightclub (2001.)
64. LCD Soundsystem - Sound Of Silver
65. PJ Harvey - Stories From The Cities, Stories From The Sea (2000.)
66. Mercury Rev - All Is Dream (2001.)
67. Bonnie Prince Billy - The Letting Go
68. Amadou & Mariam - Dimanche a Bamako (2004.)
69. R.E.M - Reveal (2001.)
70. Tiken Jah Fakoly - Francafrique (2002.)
71. Los Lobos - Good Morning Aztlan (2002.)
72. Glasvegas - Glasvegas (2008.)
73. Solomon Burke - Don’t Give Up On Me (2002.)
74. Vampire Weekend - Vampire Weekend (2008.)
75. Dub Pistols - Six Millions Ways To Live (2003.)
76. National - Alligator
77. Missy Elliot - Missy E…So Addictive
78. Spoon - Ga Ga Ga Ga Ga (2007.)
79. Norah Jones - Feels Like Home (2004.)
80. Donald Fagen - Morph The Cat
81. Boozoo Bajou - Satta
82. Grinderman - Grinderman
83. Mars Volta - Frances The Mute
84. The Earlies - We Are The Earlies
85. Morrissey - You Are The Querry
86. Loretta Lynn - Van Lear Rose
87. Howe Gelb - ‘Sno Like Angel
88. Merle Haggard - If I Could Only Fly
89. Paolo Conte - Reveries
90. Richard Hawley - Cole’s Corner
91. Son Volt - Okeman And The Melody Of Riot
92. Maga Bo - Archipelageos (2008.)
93. !!! - Louden Up Now
94. Foo Fighters - Echoes, Silence, Patience And Grace
95. Pitch Black - Ape To Angel (2004.)
96. Beck - Sea Change
97. Iron & Wine - Our Endless Numbered Days
98. Oi Va Voi - Laughter Through Tears (2003.)
99. Portishead - Third (2008.)
100. TV On The Radio - Return to Cookie Mountain (2006.)
Dečko kojem se klanjaju i veliki Stonesi
U nedavnom intervjuu magazinu Uncut Jack White izvrsno je sažeo ono što čini: “Zaokupljenost napretkom u eri nakon Warhola, Dylana i Beatlesa je problematična. Nisam siguran što ‘naprijed’ uopće više znači. Smatram da je ‘poniranje u sebe’ mnogo smisleniji put. Biti produhovljen i pobjeći od plastične kompjutorske produkcije. Nisam nikada bio protiv tehnologije per se. To bi značilo da sam poput Amiša, no ja sam više poput Menonita. Uviđam prekrasne načine za uporabu tehnologije, ali pokušavam biti zreo i uvidjeti kako svaka tehnologija u jednom trenutku doseže vrhunac, nakon čega dolazi do oštrog pada kvalitete. Ne možete me uvjeriti da digitalna oprema bolje zvuči jer to nije istina. Ona je samo lakša za uporabu.”
Zaboravljeni heroji
Unatoč takvom, “nemodernom” promišljanju i oslanjanju na zaboravljene heroje bluesa i countryja čija je slava trajala do pojave Elvisa, melodije Beatlesa i rifove Zeppelina, The White Stripes su se ukazali kao moderan, konceptualan, minimalistički duo čija je glazba bila nevjerojatno uzbudljiva, sirova, dinamična, oštra, pa čak i nepredvidljiva.
Kad sam ih prvi put vidio i čuo uživo, malo nakon objave “Elephanta”, Jack je na pozornici bečkog kluba Wuk nalikovao Elvisu, svirao gitaru poput Jimmyja Pagea, pjevao kao da se u njega uselio duh Janis Joplin, pomirivao Beatlese i Stonese. Meg je možda izgledala poput curice koja u pješčaniku kuha ručak od blata, ali ona je fakat lupala po bubnjevima poput Johna Bonhama. Blues, country, rock’n’roll i punk, kako ga rudimentarno stapaju The White Stripes, primordijalan je i praiskonski sve do kostiju u grobovima Sona Housea i Hanka Williamsa koje, ako ih čuju, sigurno veselo zveckaju i kao da zveketom poručuju - mali Jack White je naš dečko.
Prije negoli je pokojni BBC-jev glazbeni urednik i DJ John Peel poludio od sreće za Stripesima i svojim ushitom zarazio Britaniju, a NME počeo stavljati na naslovnice i čačkati jesu li Jack i Meg brat i sestra ili bračni par, postajala je opasnost da će The White Stripes ostati na razini The Gun Cluba i The Crampsa, kao uspostavljivači mitske veze između bluesa, rocka-billyja i punka koju šira publika ipak ne shvaća.
Antologijski rock rif
Danas je jasno da su The White Stripes veliki inspiratori i popularni sastav koji je nastupao u prime timeu najvećih open-air festivala dok su Jacka na stage zvali i Stonesi. Jack je uz Jimmyja Pagea i The Edgea glavna faca i u “rockumentarcu” o električnoj gitari “It Might Get Loud”, a njegov rif iz “Seven Nations Army” nedavno je uvršten u popis antologijskih rock rifova, jedini iz ovog desetljeća. Doista, Jackov zvuk gitare, divlji, distorziran, ponekad čak i bolno visok ili potmulo brujeći, instantno je prepoznatljiv, a zanimljivo tretira i klavir i orgulje.
The Raconteurs koje je pokrenuo s kantautorom Brendanom Bensonom ubrzo su postali sinonim za eklektičko poigravanje stilovima u rasponu od bluesiranog hard-rocka Zeppelina do pop-perfekcije Beatlesa, od angloidnosti The Who do proto-americane The Banda, od rock’n’soula Buffalo Springfielda do špageti-vesterna Calexica, od punk-rocka Nirvane do pomp-rocka Queen. U nedavno pokrenutom projektu The Dead Weather, koji zvuči poput progresivnog blues-rock sastava s konca 60-ih, Jack se vratio za bubnjeve koje je svirao po anonimnim detroitskim garage-rock bendovima 90-ih, prepuštajući mikrofon mačkastoj Alisson Mossheart iz blues-punka dua The Kills.
Opasni konkurent
Osim što je producirao sve albume Stripesa, White je osmislio i hvaljenu produkciju albuma “Van Lear Rose” legendarne country pjevačice Lorette Lynn, a uskoro će isto učiniti i sa zaboravljenom rockabilly pjevačicom Vandom Jackson. Rick Rubin dobio je opasnog konkurenta. Sjajno je zvučao i Jackov duet s Alicijom Keys “Another Way To Die” za posljednji film iz Bondova serijala. Preseljenjem u Nashville sa suprugom Karen Elson, koja je glumila u spotu “Blue Orchid”, White je osnovao diskografsku kuću Third Man Records u sklopu koje posluje i dućan s vinilnim LP pločama. (Aleksandar Dragaš)
Barem 250 albuma treba biti na listi
Zapravo, dileme oko najboljeg albuma dekade nisam imao nimalo. U ovoj dekadi ništa uzbudljivijeg, strasnijeg i neobičnijeg od “White Blood Cells” White Stripesa čuo nisam.
Usto, “White Blood Cells”, zajedno s najboljim djelima Strokesa, Queens Of The Stone Age, pa Arcade Fire, Wilca i Radioehada, a potom i Libertinesa, Arctic Monkeysa i Franza Ferdinanda, otvorio je novi prostor za rock, njegov ravoj i širenje žanrovske eklektičnosti. Pribrojimo li tome kantautore u rasponu od Dylana i Springsteena do Ryana Adamsa i Conora Obersta (Bright Eyes), esktraordinarne pjevačke zvijezde poput Amy Winehouse i Antony & The Johnsons, MC pjesnike poput The Streets, avangardiste hip-hopa kao što su OutKast i Missy Elliott, lidere americane poput Lambchopa i Calexica, osobenjake poput Nicka Cavea i Richarda Hawleyja, veterane poput Johnnyja Casha, Lorete Lynn, Neila Diamonda i Solomona Burkea, velike pjesnikinje poput Lucinde Williams, nove folk-rock vedete kao što su Fleet Foxes i Bon Iver i razne druge izvođače, tek bi lista od 250 najboljih albuma bila dovoljno obimna. Tada bi na sinergijskoj listi trojice kritičara bili(dovoljno) vizibilni ponajbolji ovodekadni albumi Black Rebel Motrocycle Cluba, Yeah Yeah Yeahs, Vampire Weeke-nda, MGMT, LCD Sounsy-stema, At The Drive-In i The Mars Volte, Spoona, Modest Mousea, Fucked Upa, Les Savy Fava, Glasvegasa, Dinosaur Jr., Green Daya, Coldplaya, Peppersa, Foo Fightersa, Pearl Jama, Dana Auerbacha, Williama Elliotta Whitmorea, M. Warda, Norah Jones i mnogih, mnogih drugih. (Aleksandar Dragaš)
Zašto je Bjork broj 1
Najšarenije desetljeće u povijesti popularne glazbe donijelo je prekid ili kraj, to će se tek vidjeti, polustoljetnog monopola angloameričkih i britanskih izvođača.
Zbog toga je potraga za najboljim albumima bila šira nego ikad dosad, ali i znatno ubrzana jer najnovije glazbene delicije s drugog kraja svijeta više ne treba tražiti po shopovima ili naručivati poštom, dovoljno je znati pravu web adresu. U ovom desetljeću genijalna islandska primadona Bjork, u svakoj prigodi totalno drukčija od drugih, nametnula se kao najveća skladateljica svih vremena. Ženska emancipacija u autorskoj glazbi počela je davno prije nje, ali u tom procesu nije bilo puno albuma koji bi se mogli mjeriti s remek-djelom “Vespertine”. Nakon 2000. godine dogodio se i još se događa planetarni rokerski revival s obiljem jako dobrih i jako mladih bendova, a vitalni starci poput Boba Dylana i Johna Calea odbili su umirovljenje i snimili nekoliko antologijskih albuma. Crni, bijeli, smeđi i žuti reperi progovorili su na barem stotinjak jezika, elektronska glazba izvukla se iz krize generirane rejverskim jednoumljem, Manu Chao je pokrenuo pravu glazbenu revoluciju u Latinskoj Americi, naglo se probudila frankofonska zapadna Afrika, balkanski ritmovi osvojili su polovicu svijeta, a u Brazilu je ministar kulture bio legendarni tropicalist Gilberto Gill.
U glazbenom svijetu koji je definitivno postao veći od Amerike i Engleske od dvijetisućite do danas pojavilo se barem 500 albuma koje nipošto ne bi trebalo zaboraviti i ovo je tek najuži izbor.
1. Bjork - Vespertine
2. Salif Keita - Moffou
3. 1 Giant Leap - 1 Giant Leap
4. TV On The Radio
- Dear Science
5. Queens Of The Stone Age - Songs For The Deaf
6.Manu Chao
- Proxima Estacion Eperanza
7.Tinariwen - Amassakoul
8. White Stripes
- The White Blood Cells
9. Asian Dub Foundation
- Community Music
10. Arcade Fire - Funeral
11.DJ Dolores - Aparelhagem
12. Roots Manuva
- Run Come Save Me
13.Andy Palacio & The Garifuna Colective - Watina
14. John Cale - Hobo Sapiens
15. Bob Dylan - Modern Times
16. Beck - Guero
17. DJ Shadow - The Private Press
18. Ali Farka Toure & Toumani Diabate - In The Heart Of The Moon
19. Gorillaz - Gorillaz
20. Thievery Corporation
- The Richest Man In Babylon ( Ilko Čulić)
Jack i naravno Wilco
Zašto White Stripes ili Wilco - a u korist ovih prvih pretela je samo “matematika” i nešto veći broj esencijalnih izdanja u dvijetisućitima?
Stoga što su, bez obzira na različitu poetiku, i Jack Ryan i Jeff Tweedy, nadahnuti autori, iznimni stilisti te vrsni glazbenici/pjevači čija erudicija i poznavanje brojnih žanrovskih pritoka rocka nimalo ne utječu na svježinu autorskog nadahnuća. Zapravo i White Stripes i Wilco su u dvijetisućitima istodobno dosegli i izvanvremenost i suvremenost, sposobnost pozivanja i na tako opća mjesta kao što su Beatles i Led Zeppelin a da im baš nitko ne može zanijekati iznimnu autorsku uvjerljivost i nadahnuće.
Utjelovljujući u sebi podjednako prošlost, sadašnjost i budućnost rocka, White Stripes i Wilco su čvrsto obilježili ne samo dvijetisućite, već jednu veoma važnu etapu u genezi rock and rolla odgovorivši, onako usput, na stara dvojenja o njegovoj opstojnosti i smislu. Jer, kad se sve zbroji i oduzme, desetljeće koje je umalo pa za nama, i nije bilo baš tako loše. Dapače!
Čak i na domaćem terenu. Zahvaljujući prvenstveno velikoj četvorci TBF - Hladno pivo - Let 3 - Majke, ali i nekolicini novih ili “povampirenih” autora/izvođača koji su bljesnuli u dvijetisućitima, dekada se pokazala uspješnijom od prethodne.
Posebno za TBF koji su joj i sjajnim autorskim materijalom i iznimnim koncertima dali najizraženiji pečat.
1. White Stripes - Elephant
2. Wilco - Yankee Hotel Foxtrot
3. Sufjan Stevens - Illinois
4. Arcade Fire - Neon Bible
5. Bruce Springsteen - We Shall Overcome: The Seeger Sessions
6. Bob Dylan - Modern Times
7. White Stripes - White Blood Cells
8. Lambchop - Nixon
9. Anthony & The Johnsons - I Am A Bird Now
10. Flaming Lips - Yoshimi Battles The Pink Robots
11. Q O F T SA -Songs For The Deaf
12. Steve Earle - Jerusalem
13. Ryan Adams - Heartbreaker
14.Wilco - A Ghost Is Born
15. Bob Dylan - Love & Theft
16. And You Will Know Us By The Trail Of The Dead - Source Tags & Codes
17.Eels - Souljacker
18. Johnny Cash - American Recordings
19. Tv On The Radio - Dear Science
20. Badly Drawn Boy - The Hour Of Bewilderbeast (Zlatko Gall)
DOMAĆI TOP ALBUMI 2000- 2009.
Kad se pojavi nova glazba, ostaje vječni prijepor tko je ovdje prvi skužio što se dogodilo u svijetu, ali inicijaciju hrvatskih klinaca u hip hop baš svi pripisuju Slavinu Balenu, radijskom DJ-u koji je još u osamdesetima na Stojedinici pokrenuo specijaliziranu emisiju “Rap-Attack”. Kazete s Balenovim hip hop miksevima brzo su stigle i do Splita.
Splitska perspektiva
U osnovnoj školi na Mejama razmjenjivali su ih Luka Barbić i Mladen Badovinac. S nepunih 14 godina Luka i Mladen osnovali su hip hop sastav The Beat Fleet, a najvažnije pojačanje dobili su kad im se pridružio četiri godine stariji tekstopisac Aleksandar Saša Antić. Međutim, The Beat Fleet se od prvog dana razvijao izvan hip hop kanona, što je Saša u jednom razgovoru vrlo precizno objasnio: “U Splitu smo svi izlazili na ista mista, i punkeri, i metalci. Nije bilo izdvajanja i onda smo u startu skužili da svi razmišljamo na sličan način, samo se drugačije izražavamo.
Znali smo što se događa u Zagrebu, gdje je hip hop poprimio karakteristike zasebne kulture, ali nama je iz splitske perspektive bilo malo smišno da oni kopiraju neke američke đireve”. Splitski đir u ritmu hip hopa, to je bila formula kojoj se The Beat Fleet priklonio već na prvim demo snimkama. U kućnoj produkciji snimili su tri pjesme i ubacili ih u radijski eter, a prvi signal da se nalaze na pravom kutu dobili su kad je Slavin Balen u svojoj emisiji zavrtio danas kultnu “Malo san maka”. U drugoj etapi TBF-ovci su imali sreću da je njihov talent prepoznao Dragan Lukić Luky, bivši član Đavola i suradnik Dine Dvornika.
Dani s Lukyjem
S Lukyjem koji je postao pridruženi član benda snimili su materijal za debi album “Ping pong: Umjetnost zdravog đira” (1997.), a zahvaljujući njegovoj reputaciji, našli su izdavača u Croatia Recordsu.
Pometena konkurencija
Dok se na zagrebačkoj sceni unedogled raspravljalo je li taj njihov ping ping pravi hip hop ili nekakva zeka, TBF su nezadrživo napredovali i drugim albumom “Uskladimo toplomjere” (Menart, 2000.) pomeli rokersku konkurenciju na dodjeli nagrade Crni mačak. No, peterostruki laureati Crnog mačka nisu odmah bili objeručke prihvaćeni u Splitu. “Odjeb je lansiran”, izveden pred 150.000 ljudi na spektakularnom dočeku wimble-donskog pobjednika Gorana Ivaniševića, isprovocirao je bijesne reakcije dalmatinskog desničarskog političkog establishmenta.
Dvije godine poslije nastupili su na Splitskom festivalu s pjesmom “Alles Gut”, a Saša je dobio nagradu za najbolji tekst. U međuvremenu su se još više udaljili od hip hopa i na maratonskom snimanju trećeg albuma “Maxon Universal” završili transformaciju u šesteročlani bend. Uz već besprijekorno uigran vokalni trio Mladen - Saša - Luka, ravnopravni članovi TBF-a postali su gitarist Nikša Mandalinić i basist Ognjen Pavlović, a višegodišnja potraga za idealnim bubnjarom okončana je lani dolaskom Janka Novoselića. Još jedanput su imali sreću jer je sin novovalnog veterana Kuzme Novoselića uvjerljivo najbolji hrvatski bubnjar mlađe generacije, a isti se superlativ može staviti uz ime njihova novog ton-mjastora Damira Babojelića. Da će se kult status TBF-a pretvoriti u masovnu popularnost, moglo se naslutiti 2003. poslije zajedničkog koncerta s Edom Maajkom u klubu Pauk. Unutra je bila neopisiva gužva, vani su redari jedva izlazili na kraj s nekoliko stotina prekobrojnih, a na pozornici su i Edo i TBF pokazali da su potpuno spremni za velike uloge.
Trijumfalni koncert
Edo je nakon toga napunio veliku dvoranu Doma sportova, dok su TBF-ovci bili oprezniji, pa su najprije išli u malu dvoranu, ali čekanje se isplatilo 20. 2. 2009., koji će se pamtiti kao jedan od najvažnijih datuma u novijoj povijesti hrvatske popularne glazbe. TBF je te večeri odsvirao trijumfalni koncert za 9000 fanova u velikom Domu sportova i definitivno zauzeo mjesto na vrhu, a pjesme s albuma “Galerija Tutnplok”, “Maxon Universal”, “Uskladimo toplomjere” i “Ping Pong” zvučale su moćnije od bilo kakve Azre. (Ilko Čulić)
1. T.B.F. - Maxon Universal (2004.)
Briljantnim rap-opservacijama hrvatske današnjice, uronjenima u organski rock zvuk, T.B.F su u fascninantno napisane i uglazbljene pjesme pretočili stanje hrvatskog uma i problematičnu svakodnevicu s inteligentnim osvrtima na prošlost i komparacijom minulih i sadašnjih vremena. Najboljim domaćim albumom prve dekade 21. stoljeća potpuno su prebrisali granice između rocka i hip-hopa kao pangeneracijski bend, kadar uhvatiti se u koštac s konzumerizmom, poraćem, zagađenjem, političkim poltronima i kameleonima, novom buržoazijom s bogatstvom sumnjivog porijekla, korupcijom, sudstvom i Hrvatinama, odnosno svime onime što je ovu “zemlju na brdovitom Balkanu”, nakon rata koji je poništio prošlost i razorio budućnost generacija rođenih u kasnim 60-ima i ranim 70-ima, pretvorilo u “lipu našu silovanu”. “Maxon Universal” gotovo da je konceptualni album poput “What’s Going On “ Marvina Gayea, premda T.B.F. dijele više ideologijskih sličnosti s The Clash. Promišljanja Saše Antića, Mladena Badovinca i Luke Barbića dostojna su, pa čak i visprenija od tekstova najboljih novinskih kolumnista, jer su na nekoliko mjesta - posebice u isaachayesovskom 70’s soulu “Nostalgija”sa semplom Dedićeve “Sve što znaš o meni” i punkerski žestokoj i himničnoj “Heroyix” - dublja, filozofskija, pametnija i oštrija. Upravo te dvije pjesme najbolje su objasnile kako nam je bilo prije i kako nam je sada. Dok kod Ede prevladava bijes, a kod Piva cinizam, kod T.B.F.-a prevladava mediteranski “odjebavački” stil dostojan zen-mudrosti i ljevice kakva nam nedostaje. “Maxon Universal” i ostali albumi spomenutih iz ove dekade na izmaku ne samo da se mogu mjeriti s najboljim izdanjima hrvatskog novog vala s početka 80-ih, nego ih čak i nadmašuju, kako na tekstovnom, tako i na glazbenom i produkcijskom nivou. S vremenskim odmakom i potvrdom zrelosti i popularnosti T.B.F.-a, Ede i Piva, ostaje nam samo poželjeti da njihovim stopama krenu i mlađi autori i izvođači jer oni govore istinu koju klinci neće čuti u školama, crkvi, na TV-u, a možda ni od vlastitih roditelja. Oni su najbolji oodgajatelji naše djece.
2. HLADNO PIVO Šamar (2003.)
Petim studijskim albumom i šamaranjem punkom i metalom u monumentalnoj Denykenovoj produkciji gajnički pankeri potvrdili su status našeg ponajboljeg, a potom i rasprodanim koncertima u Domu sportova i našeg ponajvećeg rock benda koji je 2008. na Jarunu okupio 25.000 ljudi. Između "Par pitanja" kao imaginarnog razgovora hrvatskog branitelja i "Par pitanja" kao svojesvrsnim nastavkom "Treninga za umiranje" Pivo je sabilo humor, ironiju, parodiju i pronicljivo, cinično, ali kritički utemeljeno raskrinkavanje ružnih strana Lijepe naše u kojoj je doista "teško ful biti kul". Naravno, ne ako ste Hladno pivo ili Edo Maajka.
3. T.B.F. - Galerija Tutnplok (2007.)
Crna istina o mentalnom stanju nacije poslije naleta poludivljeg kapitalizma u trip-hopu “Ne znam šta bi reka”, žestoko ironičan prikaz ispiranja mozgova na estradi u “Budite kao mi”, tragikomičan obrat u raspletu “Fantastične”, opušteno-apokaliptična atmosfera neodoljivog “Smaka svita” i rezignirana “Intropatija” sa Sašinim monologom o medijskim manipulacijama i teledirigiranim umovima, nikako ne ispunjavaju uobičajenu palijativnu funkciju pop glazbe. “Galerija Tutnplok” je djelo benda koji je “ubrao” da je sve ovo danas ipak bolje od onoga što dolazi sutra. Pesimističnoj prognozi “uništit će slipo sve što je lipo” suprotstavljen je poziv na duhovnu obnovu koji zvuči iskrenije i uvjerljivije od svih crkvenih prodika na istu temu.
4. THE BAMBI MOLESTERS - Sonic Bullets (2001.)
The Bambi Molesters su se na jednom od najbljih albuma u povijesti rocka na ovim prostorima drznuli proširiti granice surf-rocka do neslućenih razmjera čime su se od perjanica relativno uskog žanra prometnuli u njegove inovatore, istodobno zagazivši u glazbene teritorije u koje do sada nisu zalazili. “Sonic Bullets” nije samo odličan surf-rock album nego i mekano pretapanje surf-rocka s filmskom glazbom, post-rockom, psihodelijom, americanom i još koječim u superiornoj izvedbi jednog od najkulerskijih svjetskih (instrumentalnih) rock sastava koji je pridobio i naklonost gostiju poput Petera Bucka i Scotta McCaugheya iz R.E.M. te Chrisa Eckmana iz The Walkaboutsa i američkog kantautora Terry Lee Halea.
5. LET 3 Jedina (2000.)
Jednog od najvrelijih dana ljeta dvijetisućite središtem Zagreba stupala je kolona odlučnih ljudi pokrivenih teškim ovčjim kožama koji su iz svega glasa pjevali “sisatog me nose na Glavanovo”. Malo je nedostajalo da netko od njih dehidrira i sruši se na užareni asfalt, ali nisu smjeli odustati. Došli su iz Rijeke promovirati četvrti studijski album Leta 3 “Jedina” na koji se čekalo skoro šest godina. Istodobno su objavljena tri različita izdanja ovog antologijskog albuma pa samo najveći fanovi i pedantni kolekcionari znaju što se sve na njemu nalazi, ali “Jedina” u bilo kojoj verziji može potvrditi da je Let 3 potpuno zasluženo osvojio jednu od ključnih pozicija na hrvatskoj rock sceni.
6. EDO MAAJKA Slušaj mater (2002.)
U ovom desetljeću nijedan domaći debitant nije imao bolji prosjek od Ede Maajke na albumu “Slušaj mater”. Krucijalno izdanje hrvatskog i bosanskohercegovačkog hip hopa dugo će se pamtiti po hitovima “Jesmo l’ sami”, “Mahir i Alma” i “Minimalni rizik”, a najdulje po zaraznom refrenu “Prikaza” koji su pjevušila i djeca u vrtićima. Teško je moglo biti drugačije jer su se na istoj strani našli su se beskompromisan stav, odličan flow, ubojite rime, bosanski humor, hrvatska produkcija (Dash, Koolade, Shot) i svima simpatičan lik Ede Maajke. S albumom “Slušaj mater” dobacio je do najšire publike pa i do sredovječne gospođe iz Slavonije koja je rekla “dok se on nije pojavio hip hop uopće nisam doživljavala kao glazbu“.
7. HLADNO PIVO Knjiga žalbe (2008.)
Dragocjena potvrda o uspješno izvedenom prevratu u hrvatskom rock mainstreamu nije se mogla dobiti bez nekoliko kompromisnih poteza, čak se i Suba nekidan oženio, ali prije toga je cijeli album “Knjiga žalbe” vrlo promišljeno usklađen s afinitetima šestoclane postave Hladnog piva i stanjem na terenu. Od žestokih metal riffova u pjesmama “Carstvo pasea” i “Nije sve tako sivo” do izvanredno odigrane završnice, u kojoj je teško izabrati samo jednog favorita jer “Pitala si me” i “Džepni bog” podjednako snažno vuku na svoju stranu, “Knjiga žalbe” osigurala je Hladnom pivu dugotrajno zadržavanje na vrhu.
8. MAJKE Unplugged (2008.)
Vrhovni propovjednik rock’n’rolla na ovim prostorima Majke je u unplugged izdanju predstavio kao ovovremenu verziju ili nastavljača tradicije mitoloških classic-rock, country-rock i southern-rock bandova poput The Allman Brothers Banda, Lynyrd Skynyrd, Crazy Horsea, Little Feata, The Banda, Stonesa i Facesa. Zapravo, Majke su u “tvorničkom” unplugged izdanju bile toliko veličanstvene da su sve eventualne granice između njih i njihovih slavnih uzora bile posve prebrisane dočim su nastup, a potom i objavljeni album nadmašili velik dio MTV Unplugged produkcije. Ovakve sinove rock'n'rolla ni američke majke više ne rađaju.
9. LET 3 Bombardiranje Srbije i Čačka (2005.)
Narodnjaci su već bili pokrenuli masovni napad, a pitanje kad će se probuditi neki pripadnik ugrožene rockerske vrste i žestoko uzvratiti na turbo-folk invaziju ostalo je bez pravog odgovora sve do premijere petog albuma Leta 3 koji su se već na početku akcije ubacili duboko u neprijateljsku pozadinu i aktivirali prljavu bombu s grotesknom trash-folk-techno verzijom nedostižno imbecilne narodnjačke poskočice Snežane Đurišić «Mala soba, tri sa triľ. U nesvakidašnjoj lokalpatriotskoj pjesmi “Riječke pičke” sačuvano je najviše elemenata starog Leta 3, ali jače je odjeknula «Dijete u vremenuľ, fascinantna rekonstrukcija zvukova i mitova 70-ih zapakirana u obradu velikog hita Šabana Šaulića «Dođi da ostarimo zajednoľ .
10. GUSTAFI - Na minimumu (2002.)
Na minimumu” nije potpuni u opusu Gustafa kakav su svojedbno bili “Sentimiento muto” i “Vraćamo se odmah” nego dovršetak neformalne trilogije kojim su istarski rokeri projahali imaginarnim glazbenim prerijama Texasa, pustinjama Meksika, močvarama Louisiane, atolima Kariba, makijama Mediterana, stepama Sibira. Gustafi su “Na minimumu” pokrili glazbeni prostor između Manu Chaoa, Calexica, Toma Waitsa, Dr. Johna, Los Lobosa i Pere Ubua, podjednako suvereni u tex-mexu, americani, rock’n’rollu, post-rocku, rhythm’n’bluesu i world music idiomima, sve skupa obilato začinjeno istarskim glazbenim travama iz vrta Edija Maružina - pjesnika, glazbenika, vinara, sommeliera, uzgajatelja pasa i konosera života koji pomiruje urbano i ruralno, lokalno i globalno u osebujnu, razbarušenu i pomalo divlju cjelinu.
11. RUNDEK Ruke (2002.)
12. EDO MAAJKA No sikiriki (2004.)
13. GORAN BARE I PLAĆENICI ‡ Izgubljen i nađen (2001.)
14. JINX Na zapadu (2007.)
15. JINX Avantura počinje (2001.)
16. URBAN & 4 Hello (2009.)
17. TAMARA OBROVAC Neću više jazz kantati (2009.)
18. T.B.F. - Uskladimo toplomjere (2000.)
19. VAVA Soundtrack (2008.)
20. STILLNESS - Sve što znam o životu je..odabrao Đelo Hadžiselimović (2007.)
21. GABI NOVAK - Pjesma je moj život (2002.)
22. YAMMAT Plan B (2004.)
23. TETA LISA I LADO Teta Lisa i Lado (2007.)
24. RUNDEK U širokom svijetu (2000.)
25. BOŠKO PETROVIĆ & FRIENDS B.P. Club Blues (2004.)